Đuro Šušnjić O SAVREMENOJ EKOLOGIJI


Sociolog religije Đuro Šušnjić na jednom mjestu kaže da sva poezija, sva ljepota života nastaje iz razgovora čovjeka sa prirodom i njenim razumijevanjem. Čovjek pita, priroda odgovara - jutarnjim izlaskom sunca, pupoljkom iz koga se naslućuje prekrasni cvijet, melodijom i blagim dodirom večernjeg povjetarca, šumom talasa, pjevom ptica... Savremena ekologija je shvatila da nije samo riječ o saznanju prirode, radi se o zaštiti i njenom očuvanju. Ona vidi prirodu kao osobu, a ovakav stav omogućava da opet progovore biljke, životinje i stvari. "Pokazivali su mi svoje drveće, a ja nijesam mogao da pojmim onaj stupanj ljubavi sa kojim su oni gledali na njih, kao da su govorili o bićima sličnim sebi. A znate, možda neću pogriješiti ako kažem da su i razgovarali s njima. Da, oni su pronašli njihov jezik i uvjeren sam da ih je drveće razumjelo... Tako su gledali na cijelu prirodu - na životinje koje su živjele mirno s njima i ne napadajući ih, koje su ih voljele pobijeđene njihovom ljubavlju. Pokazivali su mi zvijezde i govorili o njima nešto što ja nijesam mogao da razumijem, ali ubijeđen sam da se oni nijesu dodirivali sa zvijezdama samo mišlju, već i nekim živim putem..." – čudio se Dostojevski.

Profesor Šušnjić lijepo objašnjava da ako prirodu ne ostavimo na miru, ni sami nećemo imati mira. Jer, mir u nama je pozajmljen iz prirode.To je ono stanje mira koje se stiče sjedeći pored potoka ili rijeke, na obali jezera ili mora, šetajući kroz šumu slušajući cvrkut ptica...kada čovjek počinje razgovor sa svim bićima i stvarima, sa živima i mrtvima, pa i sami sobom.

Svaki čovjek poželi nekad da ode iz gradske buke, na neko usamljeno mjesto pored jezera ili mora, planinskog potoka ili cvjetne livade okružene šumom, jer samo tamo u njega uđe mir pozajmljen iz prirode. U ćutanju i šetanju kroz prirodu, čovjek pronalazi onaj izgubljeni dio sebe koji mu je čovjek grada i buke oduzeo, a za kojim toliko čezne. Zato, čuvati prirodu, znači čuvati onaj iskonski, zaboravljeni, najbolji dio sebe.


Коментари

  1. Mir koju nosi svitanje... jednostavno božanstveno!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Svitanje u šumi, ali bar uz neko drago drveće...
      PS. nismo mi iz priče da šumu možemo zaboraviti, čak i kad bi hteli.... :)

      Избриши
    2. Drago drveće ili drago biće :) :) :) Ja u prvi mah pročitah da si napisala ovo drugo :) :) :)

      Избриши
    3. Šta je kome milo to mu se i snilo... podsvest ti, vidim, radi savršeno, haha... :)

      Избриши
    4. Izbrisano je to iz moje podsvijesti... Ličnog podsvjesnog... Čisto kao sunce... Ponekad zbzam pri čitanju, ništa više od toga... Ili pronađem u podsvijesti nekog drugog :)

      Избриши
    5. 100%. Pristalica sam toga da postoje stvari (kao što je na primjer ova) u kojima čovjek samo sam može istinski uživati :)

      Избриши

Постави коментар