L. N. Tolstoj - IZ "USKRSNUĆA" ("Vaskrsenja")

Ma koliko nastojali ljudi, kad ih se nekoliko stotina tisuća skupi na jednom, nevelikom mjestu, da iznakaze tu zemlju na kojoj se stišću; ma kako sabijali kamenje u zemlju da ne bi ništa raslo na njoj; ma kako plijevili svaku travku što probije; ma kako dimili kamenim ugljenom i petrolejem; ma kako obrezivali drveće i ma kako istjerivali sve životinje i ptice - proljeće je bilo proljeće čak i u gradu. Sunce je grijalo, trava oživljavala i rasla i zelenjela se svuda gdje je god nisu sastrugati, ne samo na tratinama po ulicama nego i između kamenih ploča, a breze, topole, krkavine, širile su svoje ljepljivo i mirisavo lišće, lipe napinjale pupoljke da pucaju; čavke, vrapci i golubovi na proljetni su način gradili već gnijezda, a uza zidove zujale muhe ogrijane suncem. Vesele su bile i biljke, i ptice, i kukci, i djeca. Ali ljudi - veliki, odrasli ljudi - nisu prestajali da varaju i muče sami sebe i jedan drugoga. Ljudi su držali da nije sveto i važno to proljetno jutro, ni ta krasota svijeta božjega stvorena za dobro svim bićima – krasota koja pozivlje za mir, slogu i ljubav - nego je sveto i važno ono što su izmislili oni sami da bi vladali jedan nad drugim.