Duhovnost

Ja sam ponekad silazio u ponore za koje ne nalazim imena ni hrabrosti da ih opišem. I patio sam - niko ne zna i ne sluti koliko - pre silaženja, u ponoru, i po izlasku iz njega. Ne znam zašto ni čemu sva ta patnja. Kome treba ova bol za koji ne nalazim nikakva objašnjenja? I sve neka je prosto, samo da jednog dana ne ostanem zauvek u nekom od tih ponora.

Čuvajte se onog koji živi u vama i na kojeg zaboravljate, a koji često, pred veče, donosi brza rešenja zbog kojih se, te iste noći, budite kao od udarca i, obliveni vrelim znojem kao rastopljenim olovom, propadate od sramote zbog sinoćnih lakomislenih odluka.

Mi koji smo živjeli u koncentracionim logorima sjećamo se ljudi koji su išli po barakama, tješli druge i davali im poslednje komadiće hljeba. Možda ih je bilo malo, ali bilo ih je, i oni predstavljaju dokaz da čovjeku možete da oduzmete sve sem jedne stvari, one poslednje ljudske slobode, a to je da izabere svoj stav ma kakve da su okolnosti u kojima se nalazi i da izabere svoj sopstveni put. 

Sebičnost je neka vrsta pohlepnosti. I kao svaka pohlepnost, ona sadrži nezasitost, zbog koje nikad ne dolazi do stvarnog zadovoljenja. Pohlepa je jama bez dna u kojoj se čovjek iscrpljuje neprekidnim pokušavanjem da zadovolji potrebu, a nikad ne postiže zadovoljenje. Pažljivo posmatranje pokazuje da je sebična osoba, iako uvijek brižno zaokupljena sobom, uvijek nezadovoljna, uvijek uznemirena, da je uvijek pokreće strah da nije dobila dovoljno, da je nešto propustila, da je nečeg lišena. Ona je ispunjena velikom zavišću prema svakom ko bi mogao da ima više od nje. Ako još pažljivije posmatramo, naročito nesvjesnu dinamiku, nalazimo da takva osoba u suštini nije sebi naklonjena, da sebe uopšte ne voli. Lako je riješiti zagonetku u toj prividnoj protivrječnosti. Korjen sebičnosti je u samom tom nedostatku naklonosti prema sebi. Osoba koja sebi nije naklonjena, koja o sebi nema povoljno mišljenje, neprestano se nalazi u stanju nespokojstva u pogledu svog ličnog ja. Ona ne uživa onu unut...

Onome ko jednom sagleda ljepotu, duh zla nikad više ne može prići...

Kad god mi se dešavalo da me ljudi i prilike oko mene prisile na animalan život i biološku borbu, uvijek sam uspijevao da nađem neslućene i neočekivane utjehe i pomoći koje su ličile na prava čuda. U stvari, to su bile proste i jasne misli koje su osvjetljavale put na daleko ispred mene i iza mene i time mi davale i tačnu sliku i pravu mjeru moga položaja. U najgorim trenucima mislio sam ovako: ovaj užas od niskog života cijena je kojom se plaća i iskupljuje sve visoko i lijepo što smo znali i osjećali, a pošto je sve ovo u najužoj uzročnoj vezi sa našom misli o Bogu i našim osjećanjem ljepote, treba naći snage da se i ovo primi i zavoli isto kao što se vole Bog i ljepota sami. I kad oni koji me tlače, truju i jedu, i koji za drugi život i ne znaju, nalaze u sebi snage, izdržljivosti i vještine za borbu, zašto da je ne nađem ja koji sam gledao i koji ću opet vidjeti sjaj drugog, ljepšeg života za koji nijedna žrtva nije prevelika i nijedna cijena previsoka?