NAUKA I MISTICIZAM

Fizika kao fundament prirodnih nauka ima dominantan uticaj na sve aspekte ljudskog društva. Fizičari sa visine gledaju na ostale nauke i naučnike, pa često upotrebljavaju onu rečenicu nobelovca Radeforda: “Cijela nauka se može podijeliti na fiziku, i na skupljanje maraka”.

Časopis “Svijet fizike” je 1999. godine organizovao anketu među vodećim svjetskim fizičarima u kojoj su trebali da imenuju fizičare koji su dali najznačajniji doprinos fizičkoj nauci. Na vrhu liste se ubjedljivo našao Ajnštajn, a iza njega Njutn, pa Maksvel, a tu su još Bor, Openhajmer, Hajzenberg, Galilej.  

Zna se da je Ajnštajn bio spinozist, i da mu je bila vrlo bliska filozofija Šopenhauera. Ajnštajn nije vjerovao u institucionalnu religiju, imao je "kosmičko religiozno osjećanje", smatrao je da nauka i religija moraju da se udruže i da se tek tada može doći do konačne istine. Nauka i religija, po njemu, nijesu u suprotnosti i "nauka je bez religije hroma, a religija bez nauke slijepa". Napisao je: „U svijetu kako ga ja vidim, teško ćete naći bar jednog među sortom dubokih naučničkih umova bez naročitog religioznog osjećanja koje je njegovo lično. Ali to je drugačije od religije naivnog čovjeka. Naučnikov religiozni osjećaj uzima formu ushićene zadivljenosti pred harmonijom prirodnih zakona, koji otkrivaju inteligenciju takve nadmoćnosti da, u poređenju sa tim, sve sistematsko razmišljanje i djelovanje ljudskih bića je sasvim beznačajna refleksija".

Odazivajući se na telegramsko pitanje njujorškog rabina Herberta S. Goldštajna, 1929. godine: „Da li vi vjerujete u Boga? Stop. Odgovorite mi u 50 riječi.“, Ajnštajn odgovara „Ja vjerujem u Spinozinog boga, koji otkriva samog sebe u zakonitoj harmoniji svijeta"...

A Spinoza govori o tome da su Bog i priroda jedno biće koje djela po nužnosti i saglasno sa nepromjenljivim zakonima. On piše da se u Bibliji „Bog opisuje kao zakonodavac ili knez, i naziva se pravedan, milostiv, itd. samo prema snazi razumijevanja u narodu i njegovom nepotpunom znanju; da u stvari Bog djela...prema nužnosti svoje prirode, i da su njegova rješenja...vječne istine... Svaka je konačna stvar ograničena, dok je Bog neograničen, stvoren samim sobom kao vječni bitak".

Ajnštajn je samo jedan u nizu eminentnih fizičara koji zastupa teoriju da iza svega postoji Stvoritelj, tj. Inteligencija iz koje je sve proisteklo.

Isak Njutn se tokom cijelog svog života strasno bavio izučavanjem Biblije i smatrao je svaku riječ u Bibliji isto onoliko tačnom koliko su to i jednačine matematike i fizike. A o Bogu kaže : “Svevišnji Bog je Biće vječno, beskrajno, apsolutno savršeno.”

Njutnova Teorija kretanja, Kvantna teorija, Ajnštajnova Teorija relativiteta, Maksvelove Ujedinjene teorije... i mnoge druge revolucionarne ideje koje su donijele značajne promjene u fizici kao nauci, izdižu se iznad uobičajenog poimanja slike svijeta i pomjeraju granice ljudskog uma u shvatanju univerzuma, njegovog nastanka i bitisanja, otkrile su mnoge kosmičke zakone, ali su, što se tiče onog suštinsko pitanja: iz čega ili koga je sve poteklo, ko ili šta je Kosmički Zakonodavac, ostale bez odgovora, ostale samo ono što im ime kaže – teorije.

Svi ti slavni fizičari ne isključuju Boga kao Stvaraoca. Nikola Tesla to objašnjava ovako: “Aristotel je učio da u vasioni postoji nepokretna ‘entelehija’ koja sve pokreće i misao je njen glavni atribut. Isto tako ja sam uvjeren da je cio kosmos objedinjen, kako u materijalnom tako i u duhovnom pogledu. Postoji u vasioni neko jezgro otkuda mi dobijamo svu snagu, sva nadahnuća, ono nas vječno privlači, ja osjećam njegovu moć i vrijednosti koje ono emituje cijeloj vasioni i time je održava u skladu. Ja nijesam prodro u tajnu toga jezgra, ali znam da postoji i kada hoću da mu pridam kakav materijalni atribut, onda mislim da je to Svjetlost, a kada pokušavam da ga shvatim duhovno onda je to Ljepota i Samilost. Onaj koji nosi u sebi tu vjeru osjeća se snažan, rad mu čini radost, jer se sam osjeća jednim tonom u sveopštoj harmoniji".

Istaknuti fizičari, dakle, naslućuju, vjeruju, znaju da iza svega postoji neka inteligencija, neko jezgro, ali nemaju odgovor na pitanje šta je TO i kako funkcioniše. Oni, za razliku od mistika, nijesu do tog najbitnijeg saznanja došli.

To što nije uspjelo fizičarima, uspjelo je, barem tako tvrde, misticima. Indijski rišiji su prije nekoliko hiljada godina u dubokim meditacijama otkrili tajne svemira, zakone koji u njemu funkcionišu i svoju, individualnu, svijest stopili sa Kosmičkom Sviješću, ili drugačije rečeno – Bogom. U tom stanju nadrazuma ili Bogosvijesti, došli su do svih bitnih odgovora o funkcionisanju svemira i suštini ljudskog bitisanja. To znanje, koje je sa sobom povlačilo i ogromnu moć (samoostvareni učitelji više ne podliježu zakonima prirode, oni upravljaju njom), u početku je, zbog mogućnosti zloupotrebe, prenošeno usmeno s učitelja na izabranog učenika, da bi kasnije, u vidu teško razumljivih alegorija, bilo zapisano i postalo u toj formi dostupno.

Mnoga saznanja do kojih su u svom naučnom radu došli fizičari, potvrdila su ono što su mistici znali vjekovima prije toga. To se može prepoznati i u izjavi poznatog fizičara Openhajmera: „Opšti pojmovi o ljudskom razumijevanju...koje osvjetljavaju otkrića u atomskoj fizici nijesu po prirodi stvari potpuno nepoznati, nikada ranije susretani ili novi. Čak i u našoj sopstvenoj kulturi oni imaju svoj istorijat, a u budističkoj i hinduističkoj misli još značajnije i centralnije mjesto. Ono što mi nalazimo predstavlja jedno potvrdjivanje stare mudrosti“.

Ali fizika nikad još nije otišla do „mjesta“ do kojeg su mistici stigli – ostala je zarobljena u granicama intelekta, intelektualnih spekulacija. Intelektom se, ograničenim, pokušava, i ne uspijeva, spoznati neograničeno. Ali fizičari su shvatili da misticizam nudi mnoge odgovore do kojih oni bezuspješno pokušavaju da dođu. To potvrđuju u mnogim svojim izjavama. Nils Bor, na primjer, kaže da „paralelu lekciji koju nam daje atomska teorija...moramo potražiti u onim vrstama epistemoloških problema sa kojima su se već susreli mislioci poput Bude i Lao Cea...“, dok Hajzenberg priznaje veliki naučni doprinos koji je teorijskoj fizici došao od strane dalekoistočnih religijskih tradicija.

Dakle, neposredno mističko iskustvo daleko nadilazi intelektualno saznanje. Mistici, bez obzira kojoj religiji da pripadaju, poznato je, intelekt ne smatraju izvorom svoga znanja, već ga koriste samo da analiziraju i predstave svoj mistični doživljaj. Svo znanje se čvrsto zasniva na ovom nadvjesnom iskustvu, što istočnjačkim tradicijama daje empijski karakter kojeg njegovi zastupnici uvijek naglašavaju. D. T. Suzuki, na primjer, piše o budizmu: “Lično iskustvo je temelj budističke filozofije. U tom smislu budizam je radikalni empirizam ili učenje zasnovano na doživljenom, kakva da se god dijalektika kasnije razvila u cilju dubljeg ispitivanja smisla iskustva probuđenja”.

No, da je apsolutno znanje - nadsvijest, bogosvijest - jedno nadintelektualno doživljavanje stvarnosti, počinju da ukazuju i psihološka istraživanja. Po riječima oca američke psihologije Viljema Džejmsa: “Naša normalna budna svijest, racionalna svijest kako je mi nazivamo, tek je jedna specijalna vrsta svijesti, dok svuda oko nje, razdvojeni tek najtanjim zastorima, leže potencijalni oblici svijesti koji su potpuno različiti”.

Dakle, ko je i šta je Bog, intelektom ne može da se dokuči, za to je potreban drugi nivo svijesti, a taj drugi nivo svjesti se može otvoriti samo i isključivo unutrašnjim pročišćavanjem, unutrašnjom introspekcijom, dubokim poniranjem u sopstveno biće.

Ili, kako to lijepo kaže K. G. Jung: „ Bog je očito psihička, a ne fizička činjenica, to jest on je samo psihički, ali ne i fizički spoznatljiv”.