Ivo Andrić – POSMATRAJUĆI DVIJE KOŠARKAŠKE EKIPE
Prva ekipa.
Mladići koji igraju igru, nastojeći da postignu što više i čineći sve da njihov
protivnik postigne što manje. Pri tom cijela ekipa i svaki pojedinac u njoj
ostaju za cijelo vrijeme igre ono što su: ljudi i ličnosti. I ma koliko da su
predani igri, oni u svakom trenutku postoje kao ljudi, odvojeno od uspjeha i
neuspjeha.
Druga ekipa. Sve se gubi u razgranatoj i dobro izgrađenoj specijalizaciji. A svaki pojedinac teži da se cio pretvori ne u igru, ne u košarku, nego u koš, u pogodak, u bezobziran, gô uspjeh koji na kraju krajeva gubi svaki smisao, jer proguta čovjeka i sve što je ljudsko u njemu i oko njega.
Ovo važi za svaki sport, pa i za svako ljudsko djelanje uopšte.
Druga ekipa. Sve se gubi u razgranatoj i dobro izgrađenoj specijalizaciji. A svaki pojedinac teži da se cio pretvori ne u igru, ne u košarku, nego u koš, u pogodak, u bezobziran, gô uspjeh koji na kraju krajeva gubi svaki smisao, jer proguta čovjeka i sve što je ljudsko u njemu i oko njega.
Ovo važi za svaki sport, pa i za svako ljudsko djelanje uopšte.
ОдговориИзбришиBože, bože... zadnje je vreme došlo - ja da se ne složim s Andrićem...
Nešto mi govori da on nije bio igrač nekog timskog sporta...
Ne, on je posmatrač, izvanredan posmatrač, kao i u ovom slučaju, a personifikujući ga na sve aspekte života. Neko radi, živi, uživajući u radu, igri, životu, svemu čega se dotakne prilazi na taj način, dok druge interesuje samo takmičenje, pobjeda, gubeći iz vida ljepotu koja je u srži onoga čime se bave.
ИзбришиNešto mi govori da ni ti nisi timski igrač...
ИзбришиUglavnom sam soler :)
Избриши