Autor Nepoznat - KO JE ZAISTA BOGAT?

Neću da učim čovjeka koji sam ne želi da uči, i neću objašnjavati onom koji sam ne pokušava da sebi razjasni stvari". Konfučije

Da bi na plastičan način predstavili svoje shvatanje riječi bogat, duhovni učitelji svojim sljedbenicima često pričaju priču o slugi Rubenu. Već prilično star, siromašan, ali veoma pobožan, skroman, plemenitog karaktera, Ruben je služio kod najimućnijeg čovjeka u cijelom okrugu. Nevidljiv a uvijek kad je to nekome bilo potrebno prisutan, brinuo se o članovima porodice, o ogromnom imanju, a sa svim gospodarevim životinjama bio je, kako se to obično kaže, u duboko prijateljskom odnosu. Često se dešavalo da Ruben, hraneći ih i timareći, ostane i zaspi pored njih u štali. Jedne takve noći u snu mu je došao anđeo i saopštio mu da će sjutra u zoru da umre najbogatiji čovjek u gradu! Ruben se probudio, žurno spremio i pohitao prema gospodarevoj kući, kako bi ga obavijestio o poruci koju je u snu dobio. Bogatašu nije bilo lako pri duši. Odmah je naredio da se pozovu najbolji ljekari, koji su ga pregledali i utvrdili da je sa njim sve u redu. Ali bogataš je, pored svega toga, u strahu za svoj život, cijelu noć probdio. Kad je zora svanula, došla je sluškinja i obavijestila ga kako je to jutro umro njegov sluga Ruben.

Riječ 'bogat', tumače duhovni učitelji, dolazi od riječi Bog. Bogat je onaj ko ima Boga uza se, ko je "pun Boga". Bog nije, kako to mnogi danas shvataju, ogromni, blještavi trgovinski centar stvoren isključivo da zadovoljava sve naše potrebe i želje, niti je to neki čiča koji sjedi gore na nebu i gleda šta se dešava i šta ljudi rade dolje, spreman da priskoči na svaki mig koji mu je upućen. Bog se ne nalazi nigdje van čovjeka, On je, kako to kaže K. G. Jung, "očito psihička, a ne fizička činjenica, to jest on je samo psihički, ali ne i fizički spoznatljiv". Bog je najviša duhovna vrijednost, savršeni oblik koji služi kao mjerilo istinske vrijednosti, ono dobro, humano, plemenito, skromno, milosrdno što se nalazi u svakom čovjeku. Što su te osobine u čovjeku razvijenije, utoliko je bliži Bogu, svom istinskom biću. 

Čovjek je božanski po svojoj pravoj prirodi. Postoje razne vjerske škole, razna učenja i tumačenja, ali sva ona slažu se u jednom - čovjek je duhovno, božansko biće. Bez obzira kako to od učenja do učenja predstavljali - da li je stvoren po liku Božijem, ili je tek njegova iskra, ili je jedno sa njim – istočnjački misticizam uči da suštinska priroda čovjeka nikada ne gubi, niti može da izgubi, svoje savršenstvo. Nema tako nečega kao što je grijeh da može promijeniti kvalitet duše. Jer, grijeh ne postoji, postoje samo loše akcije, greške koje čovjek čini, i one mogu prekriti velom božanski prirodu čovjeka, ali je ne mogu nikada uništiti. Bog postoji u svima nama kao potencijal i mogućnost. Zbog neznanja, ponašamo se kao da smo tjelesna bića. Hipnotisali smo se mišljenjem da smo nesavršeni i ograničeni i da postojimo u vremenu i prostoru, da smo podložni zakonu uzročnosti. Cilj religije je da se dehipnotišemo i postanemo svjesni svog božanskog nasleđa. To je jedini, isključivi cilj religije, ništa drugo – vratiti se božanskom u sebi.

Nažalost, za većinu ljudi religija se sastoji isključivo u spoljašnjem praćenju rituala i ceremonija.To podrazumijeva svakodnevnu molitvu, obilazak svetih mjesta, izvršavanje dužnosti onako kako im  to nalaže religijska institucija kojoj pripadaju, te življenje u skladu sa utvrđenim etičkim kodeksom kojeg je iznjedrila moralna svijest toga doba. To, ako ne postoji dublji duhovni uvid i razumijevanje izvora učenja, vremenom prelazi u "suvo"  sprovodjenje krutih pravila, ostaje se samo na tom spoljašnjem praćenju rituala i ceremonija, bez pravog razumijevanja pravila koje se slijede, pa sljedbenik postaje krut, suvoparan i uštogljen, pothranjujući u sebi neku vrstu suptilnog samoljublja. Ostaje ograničen na samo svoju „istinu“, samo svog boga, samo svoju religiju, samo svoj narod, samo svoju državu… Boga, paradoksalno, sveprisutnog, svemogućeg, stvaraoca svega što postoji, kako ga sam opisuje, zatvara u korice samo jedne, svoje religijske knjige.

Po istočnjačkim misticima, prava duhovna praksa, istinska religija je samorealizacija, samospoznaja sebe božanskog, božansko bivanje i postojanje. Ako bi jedine ljudske potrebe bile jelo, piće, spavanje i razmnožavanje, onda ne bi bilo razlike izmedju čovjeka i životinje, a ako bi čovjek bio zadovoljan još i sa malo razuma i rješenjem nekih intelektualnih problema, onda  ne bi imalo smisla otisnuti se u domene duha. Ali, beskrajna priroda ljudske duše nikada ne može biti srećna ukoliko je uslovljena životnim iskustvima. Kroz sav napor naših ograničenih iskustava i znanja mi pokušavamo da dostignemo to božansko koje je u nama. Cjelokupni ljudski život jeste ta rascijepljenost, ta  unutrašnja borba Beskonačnog i konačnog. Svako ljudsko iskustvo kojem nedostaje dodir Beskonačnog je besplodno i beskorisno. Jednoličan i sumoran predio našeg života može biti obasjan svjetlošću božanskog iskustva. Ništa drugo nije važno ako postoji taj Beskonačni dodir u nama samima i našim svakodnevnim aktivnostima. 

Istinski duhovni život ne podrazumijeva izbjegavanje ceremonija i ritula, već duboko razumijevanje samog srca njihovog nastanka i postojanja. Ne podrazumijeva izbjegavanje dužnosti ili izbjegavanje odgovornosti, naprotiv. Ista Istina se manifestuje kao naša unutrašnja vizija i kao spoljašnje mnoštvo. Ako je tako, onda nema bitne razlike između svještenika i običnih ljudi. Sve je sveto. Nema razlike između hrama i ulice. Manastir i njiva, hram i studio, ćelija i pijaca, sve je to podjednako dobro kao mjesto božanskog samoispoljavanja. Prihvatiti život poslije transcendiranja njegovih ograničenja je konačna božanska žrtva. Sam Život je Religija. Kada je mladi učenik molio svog samoostvarenog Učitelja da mu preda dar spiritualne ekstaze u kojoj je učenik mogao da održava nekoliko dana svoj um daleko iznad, u jednom od stanja nirvane, bogosvijesti, vraćajući se samo u onim prilikama kada je trebalo pojesti nekoliko zalogaja hrane, Učitelj je odgovorio prijekorno: "Zašto si toliko nestrpljiv da vidiš Boga sklopljenih očiju? Zar ga ne možeš vidjeti i kada su ti oči širom otvorene? Obožavaj Boga u čovječanstvu koje posvuda pati".

Gdje je tu, nezaobilazno se postavlja pitanje, mjesto ateizmu? Da li, u takvom načinu shvatanja života, on uopšte može da postoji? Rekao bih da ne. Osoba koja stvara neko djelo koje oplemjenjuje (ili to može biti samo usmena riječ, razgovor u društvu, iskrena pomoć nekome kome je potrebna, posao ili sam „stav“ koji svojim „dodirom“ pozitivno utiče na druge, rad koji je na dobrobit svojoj porodici, prijateljima, društvu u cjelini...), a smatra sebe ateistom, u duhovnom smislu je izgrađenija (rekao bih i božanstvenija) od vjernika koji ne izlazi iz nekog religijskog hrama, ali cijeli svijet mjeri svojim mjerilima i svoju vjeru (jer samo je njegova prava) utjeruje silom, koristeći pri tom sva sredstva. Ateista može biti onaj političar, književnik, umjetnik, naučnik, sportista, radnik...koji želi da svojim djelovanjem uljepša ovaj svijet, da da svoj doprinos u izgradnji suživota, tolerancije, mira, a samim tim i čovjek koji zaista živi duhovnim životim, ma kako ga on nazivao, dok onaj koji sebe naziva i promoviše velikom vjernikom može biti neko čije djelovanje doprinosi stvaranju mržnje, haosa, netrpeljivosti (a svakodnevno smo svjedoci takvih slučajeva), neko ko je svjetlosnim godinama udaljen od duhovnog života, a u stvari od istinskog samog sebe. Djela koja činimo, namjere iza kojih stojimo cijelim srcem – to je ono što nas čini istinskim čovjekom, izgradjenim duhovnim bićem,  a ne samo pripadanje ili nepripadanje ovoj ili onoj religiji. Sve to je u nama samima. To sa sobom nosimo ma kuda da krenemo, „ma kojim nebeskim prostranstvom da putujemo“.