Gi de Mopasan – IVETA

U aritmetici jedan i jedan su dva. U ljubavi jedan i jedan trebalo bi da bude jedan, pa ipak su dva. Jesi li to ikada osjetio? Tu potrebu da upiješ jednu ženu u sebe ili da te nestane u njoj? Ja ne govorim o životinjskoj potrebi grljenja, nego o onoj duševnoj i duhovnoj potrebi da budeš jedno sa jednim stvorenjem, da mu otvoriš svu svoju dušu, cijelo svoje srce, i da pronikneš njegove misli do dna. A nikad ništa ne znaš o njemu, nikada nijesi kadar da otkrijes sva kolebanja njegove volje, njegovih želja, njegovih mišljenja. Nikada čovjek ne može, ni najmanjim dijelom, da odgonente onu zagonetku, onu tajanstvenost jedne duše koja nam je tako blizu, duše koja se krije iza očiju što nas gledaju, bistrih kao voda, providnih kao da ničega tajnog nema iza njih, duše koja nam govori na draga usta, koja nam se čine našim - toliko ih želimo; duše koja nam riječima dobacuje svoje misli jedna po jednu, a koja, međutim, ostaje dalje od nas no što su ove zvijede daleko jedna od druge, tajanstvenija od samih zvijezda! Zar nije to čudno?!...