Ivo Andrić – NAŠE GRANICE

“Sve ima svoje granice." - Kako je jednostavno ponoviti te riječi banalne klasične istine.

Kako lako prihvata tu istinu onaj koji nikad ni u čemu nije osjetio potrebu ni pokušao da ide daleko i tako se nije ni mogao naći na nekoj granici. Uostalom, u djetinjstvu, dok su čovjekove snage nerazvijene, pitanje granica i ne postavlja se pred nas, jer se ozbiljno i ne sukobljavamo sa njim; tek sa mladošću i zrelim godinama počinju naši sudari i naši obračuni sa granicama, a starost i smrt i nijesu drugo do poslednje granice naših granica i našeg trajanja. Tada je i samo naše postojanje, kao takvo, nerazdvojno vezano sa pojmom granice, i to svuda i u svemu. I naši najveći usponi i “uspjesi” u stvari su samo granice naših moći i nastojanja, tek obrnuto protumačene i drugim imenom nazvane. Ono što ponekad u našem ili tuđem životu nazivamo “vrhunac sreće” samo je jedna od tih granica, a naš grob, koji nas pouzdano čeka negdje, u zemlji ili u kamenu, poslednja je od naših granica. Tek kad jednom i njega, zajedno sa nama, nestane u prostoru i sjećanju, možemo se nadati da ćemo se osloboditi prokletstva granice i ući, valjda, u bezgranično carstvo nepostojanja.