Duhovnost

Mantra je riječ ili rečenica s vrlo visokom i snažnom duhovnom vibracijom. Mantre su svete riječi ispunjene pozitivnom energijom, koje su duhovni učitelji dugo vremena upotrebljavali u svojim meditacijama prije nego su ih dali svojim učenicima. Kao što je već rečeno, mantra je niz riječi koja u suštini oblikuje pozitivnu vibraciju. Mantra vas vodi bez obzira u kom svijetu boravite. Kako se to događa? Pa, u ovom kosmosu najjača sila je vibracija, zvuk. I sve što u univerzumu postoji u najsuptilnijoj svojoj osnovi jeste vibracija. Sve te vibracije imaju različita svojstva. Neke među njima na živa bića imaju negativno, neke pozitivno djejstvo, a najveći broj uopšte ne možemo da osjetimo. U osnovi svojoj i mantre su vibracije. One mantre u kojima je sadržano ime Boga mogu da preobraze svojom vibracijom cijelo unutrašnje biće onoga ko takvu mantru koristi. Riječ znači zvuk, zvuk stvara vibraciju, a vibracija je sila — sveprožimajuća i stvaralačka sila koja proizvodi pokret i ...

Otkako se misli piše i na ovom svijetu neprestano se tvrdi i ponavlja kako je ,,od svih zala na zemlji najgore zlo čovjek", i kako je "čovjek čovjeku vuk". I sam sam često tako pisao; dijelom na osnovu iskustva, dijelom što sam osjećao potrebu da to ponavljam za drugima. Ali s godinama, moj se pogled zaustavlja na drugoj, protivnoj strani medalje. I ja ne mogu da se načudim i nadivim šta sve može čovjek značiti čovjeku; od kakve pomoći i utjehe može biti jedan drugom, koliko radosti pružiti i primiti... Ne gubim ja iz vida ni onu prvu, protivnu, stranu medalje, ali sve mi je češće pred očima činjenica: da samo kroz drugog čovjeka možemo potpuno osjetiti ljepotu i veličinu života koji nam je dan. To me ispunjava nekim zanosnim vjerovanjem. 

Bože, ne dopusti da srce naše ostane prazno, nego daj – pošto od Tvoje volje sve zavisi – da uvijek želimo i da se nadamo, i da to što želimo bude dobro i stvarno i da naša nada ne bude isprazna. Daj da predmet naših želja bude viši i ljepši od našeg života i da se dobroj nadi nikad ne iznevjerimo zbog kratkih i varljivih ostvarenja koja zaklanjaju vidik i lažno obećavaju odmor. Daj nam prav put, sa prolaznim posrtanjima, a sa mirom i slavom na kraju. I daj nam mudrosti i hrabrosti, kad nam daješ iskušenja. I ma kuda išli i lutali, ne daj da na kraju ostanemo izvan Tvoje sveobimne harmonije, jer to svake sekunde, na svakom mjestu, svakim djelićem bića želimo.

Kad čovjek koji je predodređen za duhovni život i već posvećen u njega, pređe u protivni tabor, u svijet isključivo spoljnjeg i materijalnog života, to je za duhovni svijet ogroman poremećaj, otprilike kao što su velike geološke kataklizme za zemlju. To je velika šteta za oba svijeta i najcrnja propast za čovjeka samog. Ali najgore što ga čeka u tom novom životu, u kom je svaki sat jedan sasvim zaseban pakao, to je ovo: Takav čovjek unese u nestalni i besmisleni spoljni život sva mjerila i svu logiku duhovnog života i poretka. I tu nije teško zamisliti paklenu disharmoniju takvog života. Čovjek lebdi i gine na mukama, kao između dva ispolinska žrvnja, između onoga što više nije i onoga što ne može i ne treba da postane.

Živeo je na kraju sela stari Bobilj. Imao je svoju kolibu i psa. Išao je po selu, skupljao kore hljeba i hranio se tako. Nikada se Bobilj nije razdvajao od svoga kučeta, i imalo je ono od milošte nadimak Drug. Pođe Bobilj kroz selo, lupa ispod prozora, a Drug stoji kraj njega, repom maše. Kao da čeka svoj dio. Reknu Bobilju ljudi: "Bolje da makneš, Bobilje, svoje pseto, jer se ni sam ne možeš prehraniti". Pogleda Bobilj svojim tužnim ocima, pogleda - ništa ne kaže. Vikne svoga Druga, otiđe od prozora i ne uzme koricu hljeba.  Sumoran je bio Bobilj, rijetko je sa kim razgovarao. Otpočne zima, dune srdita mećava, zakruži sniježna prašina, nabreknu debeli smetovi. Ide Bobilj po smetovima, poštapa se, probija od kuće do kuće, a Drug trči uz njega. Pripija se uz Bobilja, gleda ga samilosno u lice i kao da hoće da izusti: "Nikome mi nijesmo potrebni, niko nas neće prigrliti, sami smo ja i ti". Pogleda Bobilj psa, pogleda - kao da pogađa njegove misli - i ti...

Tako ljudski um funkcioniše: on uvijek pita: "Da li me drugi voli?" Žena, supruga pita: "Da li me muž voli?" Muž stalno pita: "Da li me žena voli?" Djeca stalno misle: "Da li me majka i otac vole?" Roditelji se stalno pitaju da li ih djeca vole. Uvijek pitate o drugom. Postavljate pogrešno pitanje. Krećete se u pogrešnom pravcu. Naići ćete na zid, nećete naći vrata. Osjetićete se povrijeđeni, jer ćete se sudariti sa zidom. Sam početak je pogrešan. Uvijek treba da pitate: "Da li ja volim ženu?" "Da li ja volim muža?" "Da li ja volim djecu?" "Da li ja volim mog oca i moju majku?" Uvijek započnite od sebe samog - da li vi volite. Ovo je misterija: ako volite, iznenada ćete spoznati da svi vole vas. Ako volite ženu, ona voli vas; ako volite muža on voli vas; ako volite djecu, ona vole vas. Osobi koja voli iz sveg srca, odgovara se odasvud. Ljubav nikada ne može biti besplodna. Ona cvjeta... Ali m...

Pаlа je noć. Čovjek uze mаlu svijeću iz kutije, zаpаli je i počne se s njom penjаti dugim spirаlnim stepeništem. – Kudа idemo? – upitа svijećа – Penjemo se nа kulu, dа osvijetlimo put brodovimа do luke – šapne čovjek. – Ali nijedаn brod ne može vidjeti moju svjetlost! – uzvrаti mаlа svijećа. – … Iаko tvoj plаmen i nije tаko veliki, – reče čovjek – ti svejedno nаstаvi gorjeti … što jаče možeš. A ostаlo prepusti meni. I tаko pričаjući, njih dvoje stigoše do vrhа stepenicа, а potom i do ogromnog fenjerа nа vrhu kule. Čovjek približi svijeću i plаmenom njenim upаli fenjer. I uskoro velikа polirаnа ogledаlа izа fenjerа, reflektirajući svjetlost mаle svijeće, rаširiše svjetlost po moru miljаmа dаleko, osvjetljujući put brodovimа i putnicimа. I kаo što plаmen jedne obične mаle svijeće ili čаk iskre od šibice može rаspаliti ogromnu vаtru i osvijetliti put stotinаmа ljudi, tаko i iskre tvoje duševne topline i primjer tvoje dobrote, mogu korjenito izmijeniti živote, poglede n...

LJUTNJA, MRŽNJA I POHLEPA su negativni izrazi našeg ega. Ego sam po sebi nije loš. Njegov pozitivan aspekt je volja za životom. Mi ne možemo postojati bez ega, jer bez volje za životom i životne radosti niko ne može postojati. Ego je štetan samo onda kada se izobliči u koristoljublje i iskorišćavanje drugih. LJUBOMORA znači da smo zavisni od posjedovanja i mislimo da neko ili nešto pripada nama. Problemi uvijek nastaju kad razmišljamo sebično i želimo posjedovati nešto i čvrsto se držati toga. Kad osjetimo da u nama počinje treperiti ljubomora, trebali bismo se potruditi da budemo nezavisni i velikodušni, jer je unutrašnja sloboda najbolji lijek kojim se možemo boriti protiv takvog raspoloženja.  Mnogi ljudi čitavog života pate jer nijesu pronašli pravu ljubav, što znači životnog partnera koji će uravnotežiti njihove lične nedostatke i ispuniti njihove želje. Ipak, ono što zapravo trebamo i što će jedino donijeti trajno zadovoljstvo i ispuniti želje naše duše je istinska, ...

Religija počinje i završava se sa obredima, ritualima, vjerovanjima, kanonima, svetim spisima. Duhovnost, žudnja za duhovnim životom, počinje tamo gdje religija prestaje. Osoba sa duhovnim težnjama ne slijedi duhovnu stazu radi postignuća svjetovnih ciljeva ili iz straha od nekog višeg entiteta. Ne. Ona pokušava da razumije svoju pravu prirodu i događaje odgovorne za njeno postojanje.

Jedna žena je pala u komu i najednom kao da se našla pred božjim sudom. "Ko si ti?" upitao je Glas. "Ja sam gradonačelnikova žena". "Ne pitam čija si žena, već ko si ti". "Ja sam majka četvoro djece". "Ne pitam čija si majka, već ko si ti". "Ja sam učiteljica u školi". "Ne pitam šta radiš, već ko si". I sve tako. Šta god bi rekla, nikako da kaže pravi odgovor. "Ko si?" "Hrišćanka". "Ne pitam koje si vjere, već ko si". "Ja sam ona što je uvijek išla u crkvu i pomagala ubogima i sirotima". "Nijesam pitao kakva si bila, već ko si". Na kraju, pošto nije umjela da odgovori, vraćena je nazad. Kada je ozdravila, riješila je da otkrije ko je i sve se promijenilo.