Duhovnost

Pomanjaknje razumijevanja prave prirode sreće, čini mi se, osnovni je razlog zašto ljudi povređuju jedni druge. Misle ili da tuđa patnja može nekako biti uzrok njihove sreće ili da je njihova sreća važnija, bez obzira kakav bol mogu nanijeti drugim bićima. Ali ovo je vrlo kratkovido gledanje: niko istinski nema koristi od povređivanja drugog bića. Kakvu god korist da steknemo na račun nekog drugog, to je jako kratkotrajno. Na duge staze, unesrećivanje drugih i uskraćivanje njihovog prava na mir i sreću ima za posledicu nespokojstvo, strah i sumnju u nama samima. Ovakva osjećanja potkopavaju spokojstvo uma i njegov osjećaj zadovoljstva, što su sve znaci sreće. Istinska sreća ne dolazi od ograničene brige za dobrobit svoju ili onih koji su nam bliski, već od razvijanja ljubavi i saosjećanja za sva bića. Ovde ljubav znači željeti da sva bića pronađu svoju sreću, a saosjećanje znači željeti da se sva ona oslobode patnje. Razvoj ovakvog stava rađa u...

Osjećate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Ima ljudi koji izazivaju i potiču ono najbolje u nama i drugim ljudima. Katkad ih možemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruženi, po sretnim pričama ili pjesmama, ili po glazbi kojoj uče djecu. U njihovoj blizini nema mržnje, ljutnje ili ružnih riječi. Okruženi su dobrotom. Oni nas uče kako živjeti, kako se radovati, kako voljeti.

  Izvjesne osobe čovjek nalazi samo jednom u životu. Samo jednom. Takve se stvari ne ponavljaju.

Na mahove, usred aktivnog života, osjetim odjednom kako sve odlazi, kako stvari napuštaju svijet i čovjek čovjeka. Tada se vraćam svojoj samoći, pravom zavičaju moje svijesti. A moja samoća, to nije tišina i nepomičnost, mrak i besvijest; to je vapaj i kliktaj svih ljudskih sudbina i životnih zahtjeva, od postanka svijeta do danas, to je vihorno kruženje bezbrojnih sunaca, prema kojima je ovo što nas grije samo igračka, to je brujanje miliona vasionskih zvona u kojima su planete klatna. I kroz tu vasionu bez kraja i imena, poboden je, od vrha do dna, kao stožer, mač od svjetlosti — moja svijest.

Čovjeka ubijaju često i mržnjom. U jednom širem ili užem krugu ljudi mržnja se gaji, održava, širi, jača i usredsređuje toliko i dotle dok se ne stvore sredstva i ne pronađu ruke koje će stvar okončati i ubistvo izvršiti. Ali čovjeka je mogućno ubiti i - nerazumijevanjem. Dugim, upornim, doslednim odsustvom razumijevanja. Sredstvo je sigurno kao i mržnja, samo dejstvuje nešto sporije, ali su zato muke teže i strašnije. Čovjek-žrtva ne padne od jednog udarca, nego presvisne. I još, povrh svega, često u očima neupućenih izgleda kao da dobrim dijelom i sam snosi krivicu za svoju sudbinu

Ljubav je tu, u nama, a sve što je u nama nikada ne može da se izgubi. To što je ponekad ne vidimo ne znači da je nema, to samo znači da ne možemo da se sjetimo gdje je ili jednostavno ne znamo gdje da je tražimo. Ljubav za kojom tragamo je u stvari tako blizu. Najbliže. Uvijek tu. U nama. U svakom od nas. Nema potrebe da je se plašimo. Nema razloga da je skrivamo. Što je prije u sebi pronađemo, prije ćemo moći s drugima da je podijelimo. I kako god to čudno zvučalo, vjerujem da se davanjem ljubav samo uvećava. Gdje ljubav uđe, nema mjesta gubitku. Niko ko je da ni u čemu ne može oskudijevati. Naprotiv. Sve više i više će je imati.

Prava religioznost je uvijek lična i širi se sama, iznutra, dobrotom i nenametljivošču, nikad nije ista za sve već ima uvijek drugačije lice, lice svakog čovjeka. Potpuno se ostvaruje samo u probuđenom čovjeku, jer njegovom probuđenju i služi.

Kad biste zaista znali Moju nježnost prema vama, nikada ne biste pomislili da vas kažnjavam za vaše prijestupe prema Meni. Kad biste samo znali koliko vas volim, shvatili biste da Mi srce ne dopušta da vam sudim. I kazna i nagrada vaš je izbor, i vaše djelo. Moja je samo ljubav, koju nikakva vaša nedjela ne mogu narušiti.

Ako znaš da si bio pre mnogo hiljada godina, i sagradio Balbek, i porušio Troju, ako se sećaš reptila, Atlantide i mastodonata, ko ti može oduzeti taj deo biografije? Valja u sebi odgajiti ogromnu plodnost vere da bi se shvatio smisao i pravi početak čoveka. Neko bi mislio: sanjariš. Ne. Ti to izbegavaš obmane. Ko ne uma da izmisli ne ume ni da opstane. Najsrećniji su oni koji su teški naviše. Najsrećniji su oni koji su prvi razumeli da je temelj: već krov, i semenka: već plod. I pogled u nebo: već krilatost. I zamisao: već doživljaj. I htenje: već saznanje. I odluka: već dejstvo. Ako znaš da si leteo van sunčevog sistema i prestizao vreme, i boravio u svetlosti, i u nekoj budućnosti zaboravio kapu, ko ti može oduzeti taj deo biografije? Pitaš se: šta je suština? Biti moguć u nemogućem. Pitaš se: šta je cilj? Tvoja spremnost da kreneš. Pitaš se: gde je kraj? Na kraju tvoga pitanja.  Kad uobličis misao, uobličićes beskonačno. 

Ne znam s kim se vi družite, ali ja već više meseci, kako sednem za neki sto, čujem kukanje. Žale se ljudi na dinar, na cene, na penzije, na situaciju ovde ili tamo, na mlade, na stare... I kukaju. Čak i kad ćute oni samo klimaju glavom, znam: oni glasno kukaju, oni riču od kukanja, duša im se kida u froncle. Sve mi je dosadnije, zato, da se viđam i da se srećem. Znam unapred o čemu će biti razgovora. Pa mi je lepše da se zatvorim u svoju sobu (pre toga nepročitane novine bacio sam u korpu), da prelistam neku poštenu knjigu i da još malo verujem, đavo ga odneo, da na svetu ima i lepih stvari. A ima ih. Verujte.