Duhovnost

Čovjek sa onom svojeglavošću na koju ja mislim, ne traži novac ili moć - jer sve te stvari radi kojih ljudi jedan drugog muče i ubijaju, čovjeku, koji je došao k sebi, svojeglavcu, malo su vrijedne. On visoko cijeni samo jedno: tajanstvenu silu u samom sebi koja ga priziva da živi i pomaže mu da raste.

Svaki nacionalista ovoga svijeta mrzi sadašnjost. U kosmosu nacionalista jedina dva važna vremena su - prošlost i budućnost, a oba nepostojeća. Kako lijepo objašnjava Amos Oz u romanu “Crna kutija”, takvi ljudi vide prošlost jer se tamo nalazi “raskošna” (i naravno falsifikovana) slava i sjaj “našeg naroda”, i budućnost, jer ona služi za obmanu o obnovi “stare slave”, koja nas čeka, tamo negdje u budućnosti, “kad konačno pobijedimo”. Jednako kao prošlost i ta je (projektovana) budućnost nepostojeća. Obje služe samo da bi se ponizila sadašnjost, jedino stvarno postojeće vrijeme. Ali, koje od vas traži suočenje sa sobom. Zato nacionalisti panično bježe iz sadašnjosti, jer nju ne mogu falsifikovati.

Ljubav je ono što ostane kada zaljubljenost nestane. To je kada ti je stalo do nekoga i želiš da je srećan, ali nemaš iluzija o njemu. Možda u toj vrsti ljubavi nema toliko uzbuđenja i strasti i svega onoga što vremenom izblijedi. Ali, na kraju to je jedina vrsta ljubavi koja je zaista bitna.

Čovječanstvo je psihološki uglavnom još u stadijumu djetinjstva – stepenu koji se ne može preskočiti. Velikoj većini su potrebni autoritet, vođenje i zakoni. Ova se činjenica ne smije previdjeti. Naš zapadni razvoj je iz primitivnog stanja iznenadno prekinut porodiranjem jedne psihologije i duhovnosti koji su pripadali jednom mnogo većem stepenu kulture. Mi smo se zaustavili na sredini u jednom još varvarskom politeizmu koji je iskorijenjivan ili potčinjavan vjekovima. Ja prihvatam da je ova okolnost zapadnom duhu dala poseban doprinos. Naša duhovna egzistencija se preobratila u nešto što još nije bila dostigla i, u osnovi, još nije mogla biti – bilo je to oslobađanje svijesti od tereta iracionalnosti i prirode nagona nauštrb cjelovitosti individuuma. Čovjek se podijelio na svjesnu i nesvjesnu ličnost. Svjesna ličnost se može domesticirati pošto se odvojila od prirodnog i primitivnog čovjeka. Tako smo mi s jedne strane disciplinovani, organizovani i racionalni, ali s druge stran...

Ljubav nije samo privilegija jednog našeg životnog doba, nego i privilegija jedne naročite vrste duhova;   jer ima svijeta za koje je ljubav nerazumljiva i otužna, a za koje je i vjera samo jedna samoobmana i perverzija. Ljubav je dokaz inteligencije, jer čovjek bez ideja i prostak bez vaspitanja ne mogu voljeti, pošto je ljubav najveća mudrost i najfinija duševnost. Ljubav je zato uvijek privilegija najviših duša, ako ne i najvećih duhova.  Mi nekog ljubimo ne zato što tu ljubav zaslužuje potpunije i isključivije nego drugi, nego zato što smo mi na tu ličnost prosuli jedno svoje sunce koje ga je ozarilo i izdvojilo od sveg drugog naokolo po zemlji.

Kao ishod negativnih, bolnih i sramnih iskustava iz djetinjstva, plašimo se da učestvujemo, da se borimo za ono što istinski želimo i za čime žudimo. Plašimo se odbijanja, plašimo se da ispadnemo glupi, plašimo se gubitka obraza, plašimo se da će drugi otkriti naše ranjive tačke i povrijediti nas. Pasivnost je ishod tih strahova. Pristajemo na manje nego što želimo, dopuštamo da nam sude drugi... Nemamo hrabrosti da želimo, niti samodiscipline da nešto stvorimo. Na kraju svu našu snagu potrošimo štiteći sami sebe od raznih demona, proizvoda naših umova, umjesto da tu snagu utrošimo na stvaranje onoga što želimo.

Praktikovanje meditacije donosi svjetovnim ljudima smanjenje briga i umora, povećanje kreativnosti, više životne energije, rastvaranje unutrašnjih konflikata i povećanje opuštenosti, poboljšanje sna i manju potrebu za spavanjem, bolje zdravlje, veću učinkovitost na poslu i porast opšte sposobnosti, povećanje mentalne koncentracije i memorije, izoštrenije razlučivanje i porast inteligencije, skladnije međuljudske odnose i bolje razumijevanje s drugima, veće uživanje u ostvarivanju ciljeva i u postignutom uspjehu.

Misliš da možeš naći Boga na Tibetu ili u Indiji? Nema se kuda ići. Svijest je svuda ista. Misliš da postoji magična formula za pronalaženje Boga? Opusti se, već si u Njemu. Želiš biti važan i cijenjen? Samo bivaj.

  Oko ponoći objavio je lažni asketa: 'Vrijeme je da ostavim svoj dom i da potražim Boga. Ah, ko me je tako dugo zadržavao ovdje u zabludi'? Bog mu došanu: 'Ja', ali uši toga čovjeka bijahu zatvorene. Sa uspavanim djetetom na grudima ležala je njegova žena spavajući mirno na jednoj polovini kreveta. Čovjek reče: 'Ko ste vi što ste me tako dugo pravili budalom?' Glas ponovno reče: 'Bog', ali on ne ču. Dijete dreknu, probudi se i pripi čvrsto uz mater svoju. Bog zapovjedi: 'Stani, luđače, ne ostavljaj svoj dom' , ali on ne ču. Bog uzdisaše i jadikovaše: 'Zašto me ostavlja sluga moj i odlazi od mene da bi me tražio?'

Koliko sam puta čuo pitanje ili molbu od raznih ljudi koji su me molili za neki priručnik o ponašanju u Crkvi. Kada bih odgovorio da treba da se u Crkvi ponašaju kao u Očevom domu, uvijek sam nailazio na isti izraz nezadovoljstva i prezrenja prema mojoj neozbiljnosti i nerazumijevanju, koliko je forma bitna tim ljudima.         Ja zaista mislim da forma nije nebitna, samo što ona nikako ne smije preuzeti vodeću ulogu nad suštinom. I što je još važnije, ona mora biti u skladu sa suštinom tj. biti joj vjerna pratilja.         Ukoliko nam nije poznata suština, biće teško da nađemo sklad između nje i forme.