Više autora - REINKARNACIJA

"Mnoge kulture (uključujući i današnju zapadnu) imale su pojedince koji su tvrdili da su ranije živjeli i da o tome imaju neka sjećanja. Neki kažu da je ideja reinkarnacije podobna i odgovara podneblju i kulturi u kojoj je nastala, misleći pri tome na Aziju. Ali, zapravo, svuda je nalazimo, većinom samoniklu. Kod primitivnih naroda u Australiji, Aziji, Africi, Sjevernoj Americi, a i kod razvijenih kultura, u Grčkoj, na Srednjem Istoku, u Indiji, Kini... Sigurno je da Evropa nije o tome učila na indijskim izvorima, dovoljno je bilo čitati Pitagoru, Empedokla, Platona, gnostike ili Origena.

Pojedine istraživače je fasciniralo upravo to što se ideja reinkarnacije javlja skoro u svim kulturama starog vijeka. Tako, na primjer, Vesna Krmpotić istražuje egipatsko shvatanje zagrobnog života sa namjerom da pokaže jedinstvenost shvatanja smrti i zagrobnog života u starim kulturama, od 'himalajskog gorja do misirske ravnice'. Ona ističe da su sve velike stare civilizacije, 'istražujući predjele smrti' došle do istovjetnih otkrića i da 'osim naše, nijedna druga civilizacija nije u smrti vidjela samo prestanak čovjekove egzistencije'.

Diogen Laertije navodi predanje po kojem se Pitagora sjeća svih svojih prošlih života: kako je bio Etalid, poslije toga Euforb, zatim Hermotim i najzad Pir. I pošto je Pir umro, on je postao Pitagora i sjeća se svega.

Reinkarnaciju je zastupao i Platon. '...ako sve što je živo mora da umre i ako poslije smrti mrtvi ostaju tako i ne ulaze ponovo u život, ne bi li na kraju sve bilo mrtvo a ništa živo?' (Fedon, 72) ...i sada duša čovjekova može preći u život životinje, ili ona koja je jednom bila čovjek može se vratiti iz životinjskog u ljudski oblik' (Fedar, 248-9).

U desetoj knjizi Države, Platon izlaže priču o Eru koji je pao u bici, ali je na lomači oživio i poslije pričao o svojim vizijama, kako duše mrtvih biraju svoje buduće, naredne živote.

Postoje stari spisi iz kojih se jasno vidi da su prvi hrišćani vjerovali u ciklus reinkarnacije duše. I sveti Augustin je u svojim zapisima napomenuo da je od Hristovih apostola saznao o ciklusima života i smrti, karmi i reinkarnaciji. Sveti Toma, poznat pod nadimkom 'nevjerniToma', poslije Isusove smrti je napuštio Palestinu i otišao u Indiju. I o njegovom boravku tamo i učenju postoje zapisi, a nedaleko od Madrasa, nalazi se, u jednom hramu, njegov grob koji i danas posjećuju hrišćanski misionari.

Ubrzo po priznanju hrišćanstva, car Konstantin je u Nikeji, 325 godine, sazvao Prvi vaseljenski (ili Nikejski, ekumenski – sveopšti) sabor. Sabor je održan u carskoj palati, a predsjedavao je car Konstantin. Sve što je Konstantin želio je jedinstvena hrišćanska crkva preko koje je htio da zavlada svijetom: jedno carstvo - rimsko, jedna religija – hrišćanstvo. Današnja Biblija dobija svoj oblik na ovom saboru, a car je, iako nekršten, imao vodeću riječ i snagom mača je rješavao nesuglasice oko pojedinih tumačenja jevanđelja. Jedan od kritičara toga vremena kaže: 'Bilo je potpuno nečuveno da univerzalno vjeruju nastane samo zahvaljujući autoritetu cara, koji se kao prozelit tek pripremao za krštenje i nije imao ni najmanje pravo da učestvuje u razgovoru o najvećim tajnama vjere. Nijedan episkop se nije usudio da se usprotivi toj čudovišnosti'.

Na Nikejskom saboru je usvojena Atanasijeva formulacija Trojstva. Atanasije, Egipćanin iz Aleksandrije, i njegova filozofija su vukli korjene iz platonizma. 'Aleksandrijska katehistička škola, koja je poštovala Klimenta iz Aleksandrije i Origena, najveće teologe i poglavare grčke crkve, primijenila je alegorijski metod u objašnjavaju Svetog Pisma. Platon je imao veliki uticaj na misao ove škole koja je veoma naglašavala teološku spekulaciju... Oni su očigledno mislili da je njihova religija pitkija ako bude zvučala poput paganske filozofije koja je u to vrijeme bila široko rasprostranjena'. A poznato je da Platon zagovara reinkarnaciju, kao što to čini i Origen, jedan od vodećih teologa svoga doba, što znači da je to učenje o seljenju duša u to vrijeme među hrišćanima bilo 'široko rasprostranjeno'.

Tek 553 godine poslije Hrista, na insistiranje imperatora Justinijana, na Petom vaseljenskom saboru u Carigradu, gdje današnja Biblija dobija svoj konačni oblik, Origenovo bogoslovlje je osuđeno kao jeres i odlučeno da se 'ovo učenje o prelasku i ponovnom rađanju tijela i duše odbaci i preda prokletstvu'. Dakle, tek u šestom vijeku su iz Biblije izbačeni svi djelovi Isusovog učenja koji govore o reinkarnaciji.

Ipak, pojedini djelovi Biblije upućuju na učenje o reinkarnaciji. Jedan od primjera u Starom zavjetu je Solomonova izreka u Knjizi mudrosti: 'Ja bijah mladić sretne naravi i imao sam dobru dušu, ili bolje: Jer bijah dobar, ušao sam u tijelo bez ljage' (Mudr. 8, 19-20). Ili, u Novom zavjetu, kad Isus govori svojim učenicima ko je Jovan Krstitelj bio u prošlosti: 'On je, ako ćete pravo, Ilija koji ima doći. Ko ima uši, neka čuje.' (Matej,11:13-14). Dakle Ilija se, sudeći prema samom Isusu, vratio na Zemlju kao Jovan Krstitelj. To je ponovljeno i potvrđeno u jevanđelju po Mateju: 'Ali kažem vam da je Ilija već došao, samo ga oni ne poznaše, nego postupiše s njim kako im se prohtije. Tako će i Sin Čovječji morati od njih mnogo trpjeti. Tada razumješe učenici da im govori o Jovanu Krstitelju'. Takođe, u Novom zavjetu susrećemo izraz: 'Prolazeći, ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: Učitelju, ko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?', što ukazuje da su Jevreji tog vremena vjerovali u reinkarnaciju, u što i danas vjeruju ortodoksni Jevreji, jer da bi se sllijep rodio zbog grijeha, morao je prije živjeti i taj grijeh počiniti u nekom od prošlih života.

Ako se zna da je učenje o reinkarnaciji u to vrijeme bilo široko rasprostranjeno, zar ga Isus ne bi, da je zastupao drugačije učenje, opovrgao? Zar ne bi svojim učenicima govorio o nepostojanju reinkarnacije?

Ruski naučnik Nikolaj Notovič je, boraveći u Indiji, u budističkim manastirima došao do spisa koji govore o Isusovom boravku u ovoj zemlji. U spisima se kaže da je Isus došao u Indiju kada je imao 14 godina i da je boravio 'više godina'. Upravo su te Isusove godine, od 14 do 30, one koje nedostaju u Bibliji. U Bibliji se Isus 'gubi' sa četnaest godina i opet pojavljuje u svojoj tridesetoj? Gdje je u to vrijeme boravio Isus, Biblija ne daje nikakav odgovor. Po spisima do kojih je došao Notovič, u tom razdoblju je sveti Isa, kako su ga zvali budistički sveštenici, boravio u Indiji, gdje je izučio perfektno sveti jezik 'polia' i sve spise pisane tim jezikom. Ovladao je svim tajnama joge, izučio sve religije Indije, a na povratku za Palestinu je posjetio još i Persiju, Grčku i Egipat. Suštinski, sublimirao je u sebi sve postojeće religije. U 30-toj godini se vratio u rodnu Palestinu gdje je nastavio sa čuvenim propovijedima, učenjima i čudesima. U tim učenjima se jasno zastupala i reinkarnacija. 

Na Prvom ekumenskom saboru, kao što je već rečeno, koji je sazvao car Konstantin 325.godine, skrojen je prvi put današnji izgled Biblije i iz jevanđelja je izbačeno sve ono što nije odgovaralo tadašnjim crkvenim ocima, ali dio Rimske crkve još nije bio zadovoljan pa je na Drugom ekumenskom saboru dovršeno 'sakaćenje' jevanđelja i Biblija je dobila konačni oblik. Istraživači kažu da su izbačeni djelovi koji govore o Isusovom boravku u Indiji, kao i njegovo učenje o reinkarnaciji.

Danas se već i mnogi naučnici bave fenomenom reinkarnacije. Psiholozi i psihijatri preko hipnotičke i nehipnotičke regresije 'ulaze' u podsvjesno i nesvjesno i bude sjećanja na prošle živote, na taj način razrješavajući iz prošlih života prenešene unutrašnje konflikte koji se manifestuju u ovom životu".