Stiven Knap - TIJELO JE PREKRIVAČ DUŠE

Život će trajati onoliko dugo koliko nam je potrebno da ostvarimo sve što smo trebali. Ne znači da ćemo moći učiniti sve što smo htjeli, ali će nam biti dato sve što smo trebali naučiti u ovom životu. To je svrha života. Važno je ono što smo naučili, koliko smo mudrosti razvili kroz svoje djelovanje, a ne stvari koje smo sakupili, nagrade osvojili, količinu novca zaradili itd. 

Važno je koliko smo napredovali u svjesnosti i naučili o sebi. Svi smo dobili na raspolaganje određenu količinu vremena. Što činimo s njom oblikuje naš karakter. Nekima je za učenje potreban dug život. Drugi postignu ono što trebaju u kratkom vremenu.

Ako smo došli ovdje kako bismo prihvatili fizička tijela, logično je da ćemo isto tako napustiti fizičku dimenziju i vratiti se otkuda smo došli. To je mjerodavno znanje, posebno drevnih tekstova Istoka. “Onaj ko se rodio sigurno će umrijeti, jer je smrt rođena s tijelom. Možemo umrijeti danas ili za stotinu godina, ali smrt je neminovna za svako živo biće.” (Srimad-Bhagavatam 10.1.38). “Onaj ko se rodio sigurno će umrijeti, a nakon smrti sigurno će se ponovno roditi. Stoga ne bi trebao žaliti pri neizbježnom obavljanju svoje dužnosti.” (Bhagavad-gita 2.27) U Bhagavad-giti je rečeno: “Kao što osoba oblači novu odjeću, ostavljajući staru, duša prihvata nova materijalna tijela, napuštajući stara i beskorisna.” (Bg. 2.22)

U jednom od prvih stihova Vedanta-sutre isto tako je rečeno: “Aham brahmasmi”, što znači da smo duhovna bića, da nijesmo ovo tijelo. Tako možemo shvatiti privremenu prirodu fizičkog tijela. Ono je naprava u kojoj se nalazimo, čudesno oruđe kroz koje možemo iskusiti sve oblike materijalnog postojanja. I to je svrha svemira – on je kreacija koja duhovnim dušama koje žele materijalno iskustvo nudi scenu za igru. Stoga, osim avantura na koje nailazimo u ovim predjelima, isto tako moramo prihvatiti i načela materijalnog života, u koje su uključeni rođenje, starost, bolest i smrt. To je, međutim, suprotno našem prirodnom, duhovnom postojanju, koje je iznad svih takvih ograničenja i oslobođeno rođenja i smrti. Zbog toga smrt izgleda tako neprirodno.

Učestvovanjem u materijalnom postojanju prirodno zaboravljamo ko u stvari jesmo – duhovna bića u materijalnom obliku. Međutim, smisao života je spoznati naš pravi identitet, koji je iznad ove privremene prirode. Kao što je objašnjeno u II. poslanici Korinćanima (4:18): “Ne gledamo u stvari koje vidimo, već u one koje ne vidimo; ali stvari koje ne možemo vidjeti su vječne.” Međutim, dok se nalazimo u ovom privremenom, materijalnom polju aktivnosti, moramo razumjeti da: “Sve planete u materijalnom svijetu, od najvišeg do najnižeg, mjesta su patnje na kojima se odvija uzastopno rađanje i umiranje, ali onaj ko dostigne Moje prebivalište (u duhovnom svijetu) nikada se više ne rađa.” (Bhagavad-gita)

Za dušu ne postoje rođenje, smrt, starost i bolest. “Duša se nikada ne rađa niti umire. Nije nastala, ne nastaje i neće nastati. Nerođena je, vječna, uvijek postojeća i prvobitna. Nije ubijena kada je tijelo ubijeno.” (Bhagavad-gita, 2.20)

U trenutku smrti uništeno je samo tijelo: “Trebaš znati da je ono što prožima cijelo tijelo neuništivo. Niko ne može uništiti neuništivu dušu. Materijalno tijelo neuništivog, neizmjerivog i vječnog živog bića sigurno će biti uništeno.” (Bhagavad-gita, 2.17-18)

Smrt je oslobađanje od tijela, baš kao što mijenjamo odjeću kada se iznosi ili kao što leptir izlazi iz posteljice. To je prelaz iza kojeg se dalje razvijamo i rastemo te ulazimo u situacije koje su za nas najpotrebnije da bismo naučili ono što je potrebno.