Duhovnost

Gedon je bio pametan, hrabar i lep mladić. Mnoge devojke uzdisale su za njim, drugovima je bio uzor, a stariji su govorili o velikoj budućnosti koja ga čeka. Bio je, sem toga, iz bogate kuće i jedinac. Jednog zimskog dana uzeo je pušku i otišao u planinu da lovi. Uopšte se nije vratio i roditelji se zabrinuše, a ujutru je pola sela krenulo da ga traži. Nikakav trag nisu našli. Mislili su da ga je napala divlja zver ili zatrpala snežna lavina, i već su ga svi ožalili. Samo je majka čekala još tri dana, pa i ona prestade da se nada. Desetog dana Gedon se pojavio. Živ i zdrav. Svi se zaprepastiše kad su ga ugledali, i još više kad su ga čuli. Rekao je da dolazi iz Zlatnog grada. Taj grad je visoko u planinama, do njega može dospeti jedino onaj kome to dozvole njegovi stanovnici. Tamo je večno leto. Ima čudesnog cveća i drveća sa svakakvim plodovima. Životinje i ptice svih vrsta slobodno prilaze ljudima, jer tu nikada nije ubijen nijedan živi stvor. To su ljudi visokog rasta i lepog lik...

Svi ljudi hoće samo jedno i samo za jedno se staraju: kako da prožive dobro. I zato su od najstarijih vremena, svagda i svugdje, sveti i mudri ljudi mislili i učili ljude kako treba da žive, pa da im život ne bude loš nego dobar. I svi ti mudri i sveti ljudi na raznim mjestima i u razno vrijeme učili su ljude jednoj istoj nauci. Nauka ta je kratka i prosta. Ona se sastoji u tome da svi ljudi žive jednim istim Duhom, da su svi ljudi jedno isto, ali da su svi razdijeljeni u ovom životu svojim tijelima ; i zato, ako razumiju da svi žive jednim istim Duhom koji je u svima, treba da se sjedinjuju jedan sa drugim ljubavlju. Ali, ako ljudi to ne razumiju i misle da žive samo svojim odijeljenim tijelima, onda mrze jedan drugoga i nesrećni su. I zato se sva ta nauka sastoji u tome da treba činiti ono što sjedinjuje ljude, a ne ono što ih razjedinjuje. Toj nauci lako je vjerovati, zato što je ta nauka u duhu svakog čovjeka.  

Ovo je moja jednostavna religija. Nema nikakve potrebe za hramovima; nikakve potrebe za složenom filozofijom. Naš sopstveni mozak, naše sopstveno srce   je naš hram; filozofija je ljubav. Duhovnost je u vezi sa svojstvima ljudskog duha, kao što su ljubav i saosjećajnost, strpljenje, tolerancija, praštanje, zadovoljstvo, smisao za odgovornost, smisao za harmoniju, koje donose sreću i sebi i drugima.

Posredstvom molitve ljubav prema Bogu raste i preuzima oblik koji se naziva vrhovna devocija (predanost). Oblici iščezavaju, rituali se udaljavaju, knjige bivaju istisnute, kipovi, ikone, hramovi, crkve, religije i sekte, zemlje i nacije – sva ta sitna ograničenja sama od sebe spadaju sa onoga ko upozna ovu ljubav prema Bogu.

Doveo sam te u svoj vrt, cvijete.  I sada radi svoj posao: miriši. Sve je ostalo Moj posao – kiša i sunce, hlad i zemlja, grablje i motika, pa čak i crv, koji vam svrdla u srcu korijena. Ah, ne brinite ni za što – izdišite svoje jasminske i ljiljanske duše u vjetar, i prepustite Meni brigu o vjetrovima.  O mirisu se radi, cvijeće moje, o mirisu se radi.

Da li znaš ko si ti? Reći ću ti. Poslušaj me. Ti si gospodar tijela, čula i uma. Ti si gospodar svog života. Sva snaga je unutar tebe. Moraš to znati i manifestovati to znanje. Stekao si naviku mišljenja da su lutanja uma i čula tvoja lutanja. Oslobodi se te navike. Vjeruj u sebe. Potegni za snagom iznutra. Stalno se podsjećaj da ti nijesi prolazno tijelo. Ti nijesi ovaj prolazan i promjenjiv um. Ti si sveprožimajuća svjesnost. Ti si vječni posmatrač. Ti si vječni svjedok. Stoga budi uvijek slobodan i blažen. Kako te tvoj um može mučiti? Kako te očajanje može preplaviti? Očajanje je kvalitet uma, a um je tvoj sluga. Ti si svo blaženstvo, sva svijetlost i svo znanje. Ti si božanstvo. Ti si iznad i izvan i tijela i uma. Ti si satchidananda, apsolutno postojanje-znanje-blaženstvo.

Duše su "stvorene" prema Božjem liku. Čak ni najveći grešnik ne može zauvijek biti proklet. Konačan uzrok ne može imati beskonačnu posljedicu. Zbog zloupotrebe slobodne volje čovjek može sebe doživljavati kao zlog, ali je iznutra sin Božji. Kraljev bi sin, pod uticajem alkohola ili lošeg sna, mogao pomisliti da je siromašan, ali čim se oporavi od omamljenosti ili čim se probudi, zaboravlja tu pomisao. Savršena duša, vječno bezgrešna, naposljetku se probudi u Bogu kad se sjeti svoje istinske, vječno plemenite prirode. Budući da je čovjek stvoren prema Božjem liku, njegova zabluda je privremena. Zbog te privremene zablude sebe doživljava kao smrtnika. Dokle god se poistovjećuje sa smrtnošću, neizbježno pati. Zabluda o smrtnosti može se protegnuti na mnoge inkarnacije duše. Međutim, izgubljeni sin usled vlastitog nastojanja te pod vječnim uticajem Božjeg zakona, počinje shvatati, prisjeća se svojeg doma u Bogu i dostiže mudrost. Izgubljeni se sin usled prosvjetlje...

Grupa žena koja je prodavala ribu na pijaci, vraćala se kućama, kada ih je u suton zatekla snažna oluja sa gradom, pa su bile prinuđene da prenoće u obližnjoj kućici jedne cvjećarke. Ljubazna domaćica im je ponudila za spavanje prostoriju u kojoj je držala nekoliko korpi mirišljavog cvijeća za sjutrašnje mušterije. Prodavačice riba nijesu mogle ni za trenutak da zaspu, jer im je smetao miris cvijeća. Konačno, jedna od njih je predložila: "Hajde da poprskamo malo vode na naše korpe u kojima su bile ribe i da ih primaknemo bliže nama.To će nas spasiti od tog nesnosnog mirisa cvijeća i moći ćemo da zaspimo". Sve su se rado složile sa tim predlogom i uskoro su zaspale dubokim snom. Takva je moć navike! Svjetovna duša navikla na materijalističko razmišljanje i okolinu, ne može dugo da diše u atmosferi čistoće i odricanja, a da ne osjeti nemir i nelagodnost.

Život fizičkog tijela prestaje onda kada se istroše sve impresije kojima je bilo predodređeno da se ispolje u toj inkarnaciji. Kada duša napušti fizičko tijelo, preostaju samo um i ego sa svim impresijama nakupljenim za vrijeme zemaljskog života. Tada započinje jedan novi proces, proces misaone retrospekcije zemaljskih iskustava kroz oživljavanje impresija vezanih za zemaljski život. Smrt mu dođe nešto kao odmor između dvije inkarnacije. U tom međustanju između dvije inkarnacije, svijest duše usmjerena je na prikupljene zemaljske impresije i obuzeta je njihovim proživljavanjem. Zadovoljstvo i bol se doživljavaju u mnogo intenzivnijem stanju nego za vrijeme boravka u grubom tijelu, pa se ovakva subjektivna stanja pojačanog zadovoljstva, odnosno patnje, nazivaju pakao i raj. Pakao i raj su, dakle, stanja uma, a ne stvarna mjesta. Stanje pakla i stanje raja prestaju onda kada svijest prođe sve utiske koje je ponijela sa sobom iz života na zemlji. Ovo ima svoju svrhu u tome što ...

U svojim višim dimenzijama, prije inkarnacije u tijelo, duša je svjesna sebe i svoje Božanske suštine. Smisao čovjekovog postojanja je da se ovdje za života probudi i postane svjestan svoje duše koja je emanacija Božanske cjeline. Tada Božanska cjelina postaje potpuna u čovjeku, ispoljava se kroz njega. Tada Bog postaje čovjek i čovjek ostvaruje Boga na ovom svijetu koji tako postaje ispunjen Božanskim prisustvom.

Posvećenik i kada nesebično služi, mora stalno da bude na oprezu. On treba da njeguje skromnost, poštenje i iskrenost. To što čini, čini ne da bi sebe istakao, nego zato što u srcu gaji istinsku ljubav. Kada je ispunjen ljubavlju, ta ljubav mu daje snage da uspostavi savršeno skladne odnose sa ostalim posvećenicima, bez trunke ljubomore. Jer, kada među duhovnim saradnicima nema sklada, gube se duhovni ideali. Takođe, kada je služenje lišeno ljubavi, ono počinje da se obavlja iz osjećaja dužnosti, kao što se u zemaljskim institucijama posao obavlja za novac. U društvenim institucijama, ljudi rade za platu. Njih na efikasnost tjera dužnost. Zato njihov rad ne može zračiti unutrašnjom ljepotom, kakva spontano izvire iz ljubavi. Zato nemojmo živjeti i raditi vođeni egoističnom sviješću, već osjećajući u sebi Njegovo vođstvo i snagu.