Duhovnost

Postoje ljudi koje jednostavno voliš. Ni zbog čega posebnog. Tek tako. Dodirnu te mišlju kao usput, taknu ti srce samo na sekundu i ostanu u duši do kraja života. Prepoznaš ono najbolje i najljepše u njima, što se ne može očima vidjeti, rukama dotaknuti - što se vidi samo srcem. Tek tako. Tebi je lijepo od same pomisli da oni postoje. Oni mogu biti veoma daleko... u drugim gradovima ili čak u drugim zemljama. Ali ti znaš i osjećaš da postoje, da si i ti njima drag... I lijepo ti je… Tek tako…

A  ja vam kažem: Ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji vas mrze i molite se za one koji vas vrijeđaju i gone, da budete sinovi Oca svojega koji je na nebesima; jer On svojim suncem obasjava i zle i dobre; i daje dažd pravednima i nepravednima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakvu platu imate? Ne čine li tako i carinici?   I ako pozdravljate samo braću svoju, šta odviše činite? Ne čine li tako i neznabošci?   Budite vi, dakle, savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski.(Matej, 5, 44-48)

Nemoj da voliš samo svoje prijatelje. Voli sve i svakoga podjednako. Sve stvari su tvoji prijatelji, ne samo ljudi. Voleći sve, ti stvarno voliš sebe. Sve nije ništa do izraz tebe samog. Ako staneš ispred ogledala, ti voliš taj odraz u ogledalu. Ti mu se smiješ i on se tebi smije. Na isti način, čitav svijet je tvoja projekcija. Ti voliš, jer si sačinjen od ljubavi; ne zato što moraš da voliš. Sveti spisi kažu da treba da voliš svoga bližnjeg kao samog sebe. Ti ne voliš tvog bližnjeg kao neku individuu; ti voliš tu osobu kao tvoje Sopstvo. To znači da treba da vidiš svoje Sopstvo u drugima. Prava ljubav je moguća samo kada sve vidiš kao izraz samog sebe. Svi drugi nijesu ništa drugo do ti; samo se čini da su oni drugo. Uvijek treba da idemo izvan imena i oblika. Kada se uzdignemo iznad ograničenja svijeta, otkrićemo da je suština ista.

Vi nijeste odgovorni nijednoj naciji, nijednoj crkvi, nijednoj religiji. Vi ste odgovorni samo za jednu stvar, a to je samo-spoznaja (da upoznate ko ste vi). A čudesno je to da, ako uspijete da ispunite ovu dužnost, moći ćete onda da ispunite druge dužnosti s lakoćom. Onog trenutka kada spoznate vlastito biće, vaš pogled na svijet će se iz korjena promijeniti. Vaš stav prema životu pretrpiće radikalne promjene. U vama će se javiti novi osjećaj odgovornosti – ali ne osjećaj kao da bi nešto trebalo uraditi, niti osjećaj kao da se neka obaveza mora ispuniti, već osjećaj radosti što to činite.

Ako je duh bogat, nema razloga da se ne dijeli i ne daje. Ako nešto dijeliš, onda dijeliš nesebično, bez želje da ti drugi uzvrate: u samom činu davanja ti nalaziš zadovoljstvo, pa si već nagrađen i više nego što si mislio. Radosno davanje: duša se pretvori u vrt pun proljeća i cvijeća. Nema veće sreće no kad u te uđe proljeće i kad tvoje biće rađa cvijeće. Nema ljepšeg prizora za ljudsko oko no kad se pupoljak otvara i rascvjetava. Ovo se ne može dokazati, ali može pokazati. Ne možeš razumom dokazati zašto živiš i zašto voliš: to se događa, kao što se cvijet razvije i miriše. Ljubav se ne može pojmovno odrediti... Ona je prevazilaženje vlastitih granica i ulivanje u druge: to je kao izvor u tebi koji se izliva i dijeli sa svima. U tvom srcu ima toliko pjesama da moraš pjevati, toliko snage da moraš igrati, toliko ljubavi da moraš voljeti...

Onaj ko njeguje lijepe vizije, uzvišene ideale u svom srcu, jednog dana će ih ostvariti. Čuvajte svoje vizije; cijenite svoje ideale; njegujte muziku koja se budi u vašem srcu, ljepotu koja se oblikuje u vašem umu, ljupkost kojom odišu vaše najčistije misli, jer će se iz njih izroditi divne okolnosti, rajsko okruženje; ako im ostanete vjerni, vaš svijet će na kraju biti izgrađen. Sanjajte uzvišene snove, jer kakvi su vaši snovi takvi ćete i postati. Vaša vizija je obećanje onoga što će jednog dana biti. Vaš ideal je predskazanje onoga što će se na kraju razotkriti. I najveći uspjeh je na početku, i još neko vrijeme, bio samo san. Hrast spava u žiru; ptica čeka u jajetu; u najvišoj viziji duše čuči anđeo koji se budi. Snovi su sadnice stvarnosti. Vaše okolnosti mogu da budu neprijatne, ali neće dugo ostati tako ako već sada vidite idealno stanje i nastojite da ga dostignete. Vizija koju slavite u vašem umu, Ideal koji ustoličite u svom srcu – to ćete izgraditi u svom živo...

Neko može da vjeruje u sve crkve na svijetu, može da nosi u svojoj glavi sve svete knjige ikada napisane, može da bude kršten u svim rijekama na zemlji – ipak, ako nema nikakvu sposobnost da osjeti Boga, ja bih ga svrstao među najokorelije ateiste. A neko možda nikada nije ušao u neku crkvu ili džamiju, niti je izvodio bilo kakav ritual, ali ako osjeća Boga unutar sebe i zbog toga se izdiže iznad sujete svijeta, taj čovjek je sveti čovjek, svetac, nazovite ga kako vam volja.

Ne poznajem vaše sposobnosti, težnje, čežnje, skrivene talente. Ali u vama je svakako skriveno nešto prekrasno. To kažem sa samopouzdanjem, jer vjerujem da smo svi mi žive riznice zakopanog blaga. Vjerujem da je to jedna od najstarijih i najvelikodušnijih varki koje svemir postavlja nama, ljudskim bićima, kako zbog svoje, tako i zbog naše zabave: svemir u svima nama pohrani neobične dragulje, a onda čeka da vidi hoćemo li ih otkriti. Potraga za tim draguljima – to je kreativan život. Hrabrost da se uopšte upustimo u tu potragu – to je ono što odvaja obično postojanje od čarobnog. Nerijetko čudesne rezultate te potrage – to nazivam Velikom magijom.

Negdje duboko u nama, u našim dušama postoji to nešto skriveno, gori i srce kida. Stalno je tu, ali ne može da se vidi golim okom. Tražimo ga svuda i u svemu, ali samo ne tamo gdje treba. To nikada neće prestati da plače dok mu se ne vratimo...

Go došao na ovaj svijet, go otišao sa ovoga svijeta. Nije ga privlačila odaja od zlata, vjerovao je da je bogatstvo ovoga svijeta samo ludost u očima gospodara neba. Ne vrti se oko novca, slave i moći, već oko sebe, kao jedinog sunca, odakle dolazi nova svjetlost sebi u susret: novac, slava i moć su za tren, a nada za cio život. Nema ništa, jer isposnička savjest ne trpi nikakvo breme koje bi je savijalo. Go i bos navješta zajedničko proljeće: njegova nesebičnost bila je stalni prijekor pohlepi bogatih, i zato ga raspeše. On, koji cijelog života nije dirnuo novac, biva ne samo izdan, nego i prodan. Kao janje vođen na klanje, na rastanku sve oprosti. Krvave mrlje sa njegovog tijela i danas majke Tereze brišu svojim suzama. Sa smrću njegovom umre jedna svetinja, čije toplo srce primi hladni grob, da se zemlja malčice zagrije. Ostala je uspomena o njemu duga jednu vječnost. Umre za sve, kako svi ne bi umrli za njega: jedan nevin iskupi sve grješnike! Umro je mlad, izdan i...

Teško onom koji mora nekog drugog (pa ma ko taj bio) da unizi, da bi se on sam izdigao, ili bolje rečeno: da bi imao iluziju da se izdigao.

Nikad ne možeš biti toliko glup, koliko ja mogu da budem gluv. Nikad ne možeš da budeš tako alav, koliko ja mogu da ti dam. Nikad ne možeš toliko da srušiš, koliko ja mogu iznova da sagradim. I nikad, ali, ama baš nikad, ne možeš da budeš toliko zao, koliko ja mogu da budem dobar.

Takav je svijet i tu se ne može ništa promijeniti. Jedino što možemo je da napravimo svoj mali svijet, u kojem ćemo biti srećni i zadovoljni. Makar bio veličine dlana.

Z ajedno ćemo usniti predivan san - san koji ćete uvek voleti da sanjate. U tom snu oko vas je predivan, topao sunčan dan. Slušate pesmu ptica, šapat vetra i šum reke. Krećete se u pravcu reke. Na ivici reke meditira jedan starac i vi primećujete da iz njegove glave zrači prekrasna svetlost raznih boja. Vi ne želite da mu smetate, ali on opaža vaše prisustvo i otvara oči. Oči su mu pune ljubavi a na licu mu je veliki osmeh. Pitate ga kako uspeva da zrači svim tim divnim bojama. Pitate ga može li vas naučiti kako da činite isto što i on. On odgovara da je pre mnogo, mnogo godina on postavio isto pitanje svom učitelju. Starac počinje da priča svoju priču:  "Moj učitelj otvori svoje grudi i izvadi iz njih svoje srce, i iz svog srca izvadi prekrasan plamen. Zatim otvori moje grudi, otvori moje srce, i stavi u njega mali plamen. On vrati moje srce u moje grudi, i čim mi je srce bilo na mestu, ja osetih ogromnu ljubav, jer je plamen koji je on uneo u moje srce bila njegova ljub...

Ljudi traže mjesta u selu, na moru, u brdima, da bi se u njih povukli. S druge strane, moguće je da se čovjek, ako samo hoće, u svako doba povuče u samoga sebe. Nema mjesta koje čovjeku pruža veći mir i spokojstvo nego što je to njegova duša, naročito ako je ona takva da, čim se u nju povuče, odmah naiđe na savršeni mir. A kad kažem "mir", mislim samo na savršeni sklad. Zato neka ti uvijek sklonište bude tu, i u njemu se obnavljaj.

Što je to ljubav? Je li ruži moguće reći: "Ponudiću svoj miris dobrim ljudima i uskratiću ga zlima"? Ili, možeš li zamisliti svjetiljku koja uskraćuje svoje zrake zlim ljudima koji bi htjeli hodati u njezinoj svjetlosti? Može to učiniti jedino ako prestane biti svjetiljkom. Promatraj kako drvo bespomoćno i nepristrasno daje svoju hladovinu svima, dobrima i zlima, starima i mladima, visokima i niskima, životinjama i ljudima i svakom drugom živom biću, čak i onome koje ga želi posjeći. Zamisli se u čuđenju nad čistom dobrotom ruže, svjetiljke, drveta, jer u njima možeš naći sliku onoga što je ljubav. Kao i drvo, ruža i svjetiljka, ljubav daje i ne traži ništa zauzvrat. Svjetlost, miris i hladovina ne proizvode se kada neko priđe niti prestaje kada nikoga nema u blizini. Dakle, one nijesu svjesne nikakve zasluge, ili toga da čine neko dobro... Ljubav je nepristrasna, besplatna, nesebična i slobodna.

Platon u “Gozbi” priča da nekad, davno, Eros nije postojao, da su prvi ljudi bili kompletni, cjeloviti, spojeni u istom muško-ženskom rodu, koji je tada bio jedno i po imenu i po liku, a sastavljen od oba roda, i muškog i ženskog. Ta jedinstvena bića bila su skladna, kompletna, snažna i prkosna; imala su četiri ruke, četiri noge i glavu sa dva lica okrenuta jedno od drugog na suprotnu stranu. Sama sebi dovoljna, cjelovita, odlikovala su se strašnom snagom, imala krupne misli, šta više: udarala su i na bogove. Kako se nijesu mogli odbraniti od tih opasnih dvostrukih ljudskih bića, poslije savjetovanja Div i ostali bogovi odlučiše da svako od tih bića rasijeku na dva dijela da bi bila slabija, a za bogove korisnija, jer će im se broj umnožiti. Zatim narediše Apolonu da im lice okrene ka rasječenom dijelu, kako bi, posmatrajući svoj odvojeni dio, bili smjerniji. Pošto jedinstvena priroda ljudska bješe rasječena na dvije polovine, svaka polovina čeznula je za drugom svojom p...