PLATON O NASTANKU EROSA
Platon u “Gozbi” priča da nekad, davno, Eros nije
postojao, da su prvi ljudi bili kompletni, cjeloviti, spojeni u istom
muško-ženskom rodu, koji je tada bio jedno i po imenu i po liku, a sastavljen
od oba roda, i muškog i ženskog. Ta jedinstvena bića bila su skladna,
kompletna, snažna i prkosna; imala su četiri ruke, četiri noge i glavu sa dva
lica okrenuta jedno od drugog na suprotnu stranu. Sama sebi dovoljna,
cjelovita, odlikovala su se strašnom snagom, imala krupne misli, šta više:
udarala su i na bogove. Kako se nijesu mogli odbraniti od tih opasnih
dvostrukih ljudskih bića, poslije savjetovanja Div i ostali bogovi odlučiše da
svako od tih bića rasijeku na dva dijela da bi bila slabija, a za bogove
korisnija, jer će im se broj umnožiti. Zatim narediše Apolonu da im lice okrene
ka rasječenom dijelu, kako bi, posmatrajući svoj odvojeni dio, bili smjerniji.
Pošto jedinstvena priroda ljudska bješe rasječena na dvije polovine, svaka
polovina čeznula je za drugom svojom polovinom i sastajala se sa njom, pa su se
onda rukama grlile i pripijale jedna uz drugu, pune žudnje da srastu u cjelinu,
i tako su umirale od gladi i nerada, jer jedna bez druge nijesu htjele ništa da
rade. Tada se Div ipak smilovao i premjestio im je stidne udove naprijed, jer
su prije toga stavljali svoje sjeme u zemlju i na taj način se razmnožavali . Sada
im je Divova milost i promjena pomogla, te su mogli djecu da rađaju jedno s
drugim, da u grljenju zadovoljavaju svoje žudnje, i da ponovo mogu da rade.
Tako je postao Eros: žudeći da od dvoga napravi jedno, da od dva bića nastane
spoj u jedno biće, on sastavlja davno rasječene polovine u prvobitnu cjelinu i
tako uspostavlja staru prirodu. Svaki današnji čovjek, zaključuje Platon,
jeste samo prepolovljeno znamenje od jednog bića, jer smo, rasječeni,
postali dvoje od jednog, i zato smo ispunjeni dubokim osjećanjem svoje
nepotpunosti, i zato tako strasno žudimo za jednim, jedinim srodnim bićem koje
bi nas dopunilo, za svojom drugom polovinom koja nam pripada i kojoj mi sami
pripadamo.
I obično ne nalazimo, jer ko će u ovom mnoštvu naći baš svoju polovinu?! Otud je sreća u ljubavi i braku toliko rijetka, otud toliko neostvarene čežnje u svijetu.
I obično ne nalazimo, jer ko će u ovom mnoštvu naći baš svoju polovinu?! Otud je sreća u ljubavi i braku toliko rijetka, otud toliko neostvarene čežnje u svijetu.
Ili se, u stvari, traži na pogrešnom mjestu, spolja,
jer je u pitanju rascijepljenost svijesti bića, koja je neznanjem odvojena od
svoje božanske suštine, koju i dalje nosi u sebi, koja ona jeste, i da, u
pravom smislu, cjelovitost, božanstvenost, znači rušenje unutrašnjih granica
neznanja i ponovno spajanje individalne, odvojene, sa kosmičkom,
jedinstvenom, sviješću?
"I obično ne nalazimo, jer ko će u ovom mnoštvu naći baš svoju polovinu?! Otud je sreća u ljubavi i braku toliko rijetka, otud toliko neostvarene čežnje u svijetu."
ОдговориИзбришиSvaki put počinje prvim korakom.
Tvoja dela proizilaze iz rezultante tvoji što svesnih, što nesvesnih uverenja.
Ima ljudi koji među milionima nađu ono što traže (nije obavezno da je rešenje jedinstveno!), a ima i onih koji da gledaju među njih 5 i da znaju da je rešenje tu, ne bi ga našli.
Interesantno mi je da ja lično znam mnogo više ovih drugih!
Nisam sigurna da je veličina skupa (za traženje partnera, tj. ljubavi) parametar koji utiče. Možda zastrašuje ili služi kao izgovor ...
Nijesam siguran da uopšte znamo šta je ljubav, u njenom suštinskom, izvornom značenju. Mnogo štošta drugo u međusobnim odnosima nazivamo ljubavlju, a onda je dosta jedna rečenica, riječ čak, pa da se ta takozvana ljubav pretvori u nešto sasvim drugo.
ИзбришиI, da, da ne bude zabune, to što si citirala i to ispod je moj komentar, gore je prepričan prikaz iz Platonove Gozbe. I mislim da je suština u rascijepljenosti ličnosti, da je tek ostvarenjem unutrašnje harmonije, samoostvarenjem cjelovitosti, ličnost u stanju da u pravom smislu voli. A tako tumačim i Platona, da je mislio na unutrašnju racijepljenost (svijest-podsvijest-nesvjesno) i njihovo "osvjetljenje", "spajanje" u jednu, čistu svijest. A na to mi liči i ona Jungova teorija o tipu ličnosti.
Jest, nisam imala dilemu da je misao tvoja. Verovatno si imao na umu neku svoju priču, ali ja nisam mogla da odolim jer se totalno uklopila u moju. A da li znamo šta je ljubav? Paaaa, neko je bolje, a neko lošije savladao tu lekciju. Uz dobru volju i empatiju gradivo se može svakodnevno usavršavati. To je, recimo, život. A možeš i da izabereš sasvim drugačiji put. I to je život. 😀
ИзбришиSvakodnevno usavršavati, na ovaj ili onaj način, čini mi se je i jeste svrha života (kad se popnemo na vrh planine, bitno je da smo na vrhu, nebitno kojim putem smo došli)!
ИзбришиLepo rečeno! Baš lepo! 😀
Избриши