PLATON O NASTANKU EROSA

Platon u “Gozbi” priča da nekad, davno, Eros nije postojao, da su prvi ljudi bili kompletni, cjeloviti, spojeni u istom muško-ženskom rodu, koji je tada bio jedno i po imenu i po liku, a sastavljen od oba roda, i muškog i ženskog. Ta jedinstvena bića bila su skladna, kompletna, snažna i prkosna; imala su četiri ruke, četiri noge i glavu sa dva lica okrenuta jedno od drugog na suprotnu stranu. Sama sebi dovoljna, cjelovita, odlikovala su se strašnom snagom, imala krupne misli, šta više: udarala su i na bogove. Kako se nijesu mogli odbraniti od tih opasnih dvostrukih ljudskih bića, poslije savjetovanja Div i ostali bogovi odlučiše da svako od tih bića rasijeku na dva dijela da bi bila slabija, a za bogove korisnija, jer će im se broj umnožiti. Zatim narediše Apolonu da im lice okrene ka rasječenom dijelu, kako bi, posmatrajući svoj odvojeni dio, bili smjerniji. Pošto jedinstvena priroda ljudska bješe rasječena na dvije polovine, svaka polovina čeznula je za drugom svojom polovinom i sastajala se sa njom, pa su se onda rukama grlile i pripijale jedna uz drugu, pune žudnje da srastu u cjelinu, i tako su umirale od gladi i nerada, jer jedna bez druge nijesu htjele ništa da rade. Tada se Div ipak smilovao i premjestio im je stidne udove naprijed, jer su prije toga stavljali svoje sjeme u zemlju i na taj način se razmnožavali . Sada im je Divova milost i promjena pomogla, te su mogli djecu da rađaju jedno s drugim, da u grljenju zadovoljavaju svoje žudnje, i da ponovo mogu da rade. Tako je postao Eros: žudeći da od dvoga napravi jedno, da od dva bića nastane spoj u jedno biće, on sastavlja davno rasječene polovine u prvobitnu cjelinu i tako uspostavlja staru prirodu. Svaki današnji čovjek, zaključuje Platon,  jeste samo prepolovljeno znamenje od jednog bića, jer smo, rasječeni, postali dvoje od jednog, i zato smo ispunjeni dubokim osjećanjem svoje nepotpunosti, i zato tako strasno žudimo za jednim, jedinim srodnim bićem koje bi nas dopunilo, za svojom drugom polovinom koja nam pripada i kojoj mi sami pripadamo.

I obično ne nalazimo, jer ko će u ovom mnoštvu naći baš svoju polovinu?! Otud je sreća u ljubavi i braku toliko rijetka, otud toliko neostvarene čežnje u svijetu.

Ili se, u stvari, traži na pogrešnom mjestu, spolja, jer je u pitanju rascijepljenost svijesti bića, koja je neznanjem odvojena od svoje božanske suštine, koju i dalje nosi u sebi, koja ona jeste, i da, u pravom smislu, cjelovitost, božanstvenost, znači rušenje unutrašnjih granica neznanja i  ponovno spajanje individalne, odvojene, sa kosmičkom, jedinstvenom, sviješću?