Episkop Hrizostom Vojinović - PRAVI SVIJET DUŠE

Taj svijet koji ne zadovoljava ni najnevinije težnje čovjekove duše, taj svijet u kome ona skoro na svakom koraku nailazi na otpor, na neuzvraćenu ljubav, taj svijet u kome ona ne nailazi čak ni na razumijevanje svoje najbliže okoline, nije njen pravi svijet.

Otuda su se ljudi i povlačili iz svijeta u samoću. Tu, u predanoj i dubokoj molitvi ponirali su u jedan širi svijet, u kome se – po riječima jednog od njih – „razmiču granice prirode, otvaraju tajanstveni izvori poznanja i pred dušom prostiru beskrajni horizonti“. Tu su se duhovno sjedinjavali s Beskrajnim, tu je srce nailazilo na umirenje i duša uzajamnost i punoću.

Otuda i danas namučene duše prevazilaze u molitvi uske granice ovoga svijeta i dobijaju ono što im svijet ne može dati – poniranje u onaj pravi, beskrajni i vječni život.

„Kao mirisna rosa, kao mana nebeska pada na bogoozarenu dušu blagodatna sila. Kao dragocjeni biseri rone se suze radosti od dodira s Bogom. Tu je tiha čežnja za nebom, vječno traženje i vječno nalaženje, kao bezdan duboka sagledanja u vječnost i djetinje umirenje duše, predanost Bogu i ljubav – ljubav do kraja“.

Tu se duša čovjekova osjeća kod kuće, tu je njen Očev dom, tu je njen istinski svijet.