Ernesto Sabato - SUDBINA

Sudbina, kao uostalom sve što je ljudsko, ne ispoljava se apstraktno već se oživotvoruje u nekoj okolnosti…

Ni ljubav, ni istinski susreti, pa čak ni duboka razmimoilaženja, nijesu plod slučajnosti, već su nam na tajanstven način predodređeni. Koliko sam se samo puta u životu začudio što u tolikom mnoštvu ljudi na svijetu nailazimo na one koji, na izvjestan način, vuku konce naše sudbine, kao da pripadamo istovjetnoj tajnoj organizaciji, ili poglavljima jedne iste knjige!

Nikad nijesam saznao da li ih prepoznajemo zato što smo već tragali za njima, ili smo tragali za njima zato što su već bili nadomak naše sudbine. Sudbina se ispoljava putem znakova i nagovještaja, koji nam se isprva učine beznačajni, a za koje tek kasnije uvidimo da su bili od presudnog značaja.

Tako se dešava da u životu često povjerujemo da smo izgubljeni, dok u stvari uvijek idemo ka određenom cilju, ponekad vođeni našom najočiglednijom, ali u drugim prilikama, možda i bitnijim za naš život, nekom snažnom i nepokolebljivom voljom i nama samima neznanom, u susret mjestima, osobama ili stvarima koje, na ovaj ili onaj način, jesu, ili su bile, ili će da budu, od odlučujuće važnosti za našu sudbinu, voljom koja ide u prilog našim prividnim htijenjima ili ih osujećuje, pomaže ili odmaže našim težnjama i često, što nas još više začuđuje, vremenom dokazuje da je budnija od naše svjesne volje.