Duhovnost

"Gospode, sjeti se ne samo muškaraca i žena punih ljubavi nego i onih punih mržnje. Ali nemoj pamtiti silnu patnju koju su nam prouzrokovali; pamti korist koju nam je ta patnja donijela - naše zajedništvo, našu odanost, našu poniznost, našu hrabrost, našu darežljivost, veličanstvenost srca koja se iz sveg toga rodila; i kad dođu pred Tvoj sud, neka sva korist koju smo požnjeli bude njihov oprost".

Ljubav je jedini način da shvatimo drugo ljudsko biće u najskrivenijem jezgru njegove ličnosti. Niko ne može dobro razumjeti suštinu druge osobe ako je ne voli. Duhovni čin ljubavi ga čini sposobnim da uoči bitne crte i osobine voljene osobe i šta više, da vidi i ono što se u njoj potencijalno skriva, što još nije ostvareno ali se može ostvariti. Osoba koja voli, svojom ljubavlju osposobljava voljenu osobu da ostvari te prikrivene mogućnosti budeći u njoj svijest o onome šta može i šta treba da postane, i tako podstiče ostvarenje tih potencijala.

Civilizaciju ne smijemo suditi i cijeniti na temelju toga koliku je moć ostvarila, već po tome koliko je u svojim zakonima i djelima izrazila ljubav prema čovjeku.

Pošto je govor toliko važan u našem životu i pošto naše riječi imaju toliki uticaj, neophodno je da učenje “vještine prave komunikacije” bude važan dio našeg vježbanja u Dhammi ili istini. Buda je na ovu važnost ukazao kada je ispravan govor uključio u svoj plemeniti osmostruki put ka probuđenju. Iako se u kanonskim tekstovima ispravan govor naširoko analizira, on se ipak svodi na dva glavna principa: Je li govor istinit? Je li koristan? Pridržavanje ovih principa u našem vježbanju povećava našu senzitivnost. Postajemo osjetljivi na suptilnosti istine i laži. Ima li situacija kada zamagljujemo istinu ili je preuveličavamo na neki način? I ima li situacija u kojima su naše riječi možda istinite, ali nije pravi trenutak, mjesto ili okolnosti da one budu i od koristi?

Pravila moralnog ponašanja su izuzetno moćna. Na primjer, izbjegavanje da u bilo kojim okolnostima kažemo ono što nije istina, samo to već može predstavljati čitavu i zaokruženu praksu. U pogledu drugih bića, to znači da ne predstavljamo lažno bilo šta, da smo potpuno sabrani i svjesni onoga što govorimo i da to predstavlja direktan i jasan odraz istine kako je mi vidimo... Ako ovo pravilo još više produbimo, ako pravilo istinitosti  praktikujemo i u odnosu na sebe same, tada ne zavaravamo sebe, ne pokušavamo da na stvari gledamo drugačije nego kakve one zaista jesu, posvećujemo im svoju punu pažnju i sabranost. Već samo to jedno pravilo postaje čitavo   zaokruženo  praktikovanje zapravo svih religija. Onog trenutka kad postanemo potpuno iskreni, automatski se rađa mudrost nesebičnosti. Volimo na prirodan način, jer ne pokušavamo više da dobijemo ili budemo nešto drugo od onoga što je već istina.

Zamislite da idete prometnom ulicom sa rukama punim kesa iz obližnje piljarnice i neko odjednom naleti na vas, tako jako da vas obori na zemlju i vi se pružite preko onoga što ste maloprije držali u rukama. Dok se pridižete iz te gomile zeleniša, zgnječenog paradajza i razbijenih jaja, već se spremate da vrisnete: “Idiote! Šta ti f ali? Jesi li slijep?” Ali trenutak prije nego što udahnete vazduh da biste sve to izgovorili, vidite da je čovjek koji je naletio na vas slijep. I on je pao na trotoar, ispustio svoj štap, i vaša ljutnja u trenutku ustupa mjesto saosjećanju i brizi: “Jeste li se povrijedili? Mogu li da vam pomognem?” Naš život je upravo takav. Kada jasno shvatimo da pravi izvor konflikta i patnje u ovom svijetu jeste neznanje, tada smo u stanju da otvorimo vrata mudrosti i saosjećanja. T ek tada smo u situaciji da liječimo i sebe i druge.

Treba da sebe poboljšavamo u čemu god da smo slabi. Malo vježbanja svaki dan je sve što nam je za to neophodno. Moramo imati na umu da što češće nešto radimo, lakše nam je da ga ponovimo u budućnosti i jača postaje naša sklonost da to sve češće radimo, dotle dok nam ne postane navika, sastavni dio našeg karaktera.  

I ako se u nekom trenutku možete usredsrijediti na jedan poseban aspekt puta, važno je da ipak zadržite opštu ravnotežu između njegovih različitih vidova. Meditacija bi trebalo da napreduje ruku pod ruku sa proučavanjem tekstova, ne zanemarujući nijedno od to dvoje. Pošto smo sumnje raščistili intelektualno, treba to razumijevanje da integrišemo sa iskustvom meditacije. Na taj način naša praksa će biti uravnotežena i potpuna.

Ne možete zamisliti kakva tuga i srdžba obuzimaju dušu kada veliku ideju, koju odavno poštujete kao svetinju, dohvate nevješti ljudi i izvuku je na ulicu pred glupake kakvi su i sami, i najedanput je nadjete na tržnici stareži, u prljavštini, naopako namještenu, bez proporcija, bez harmonije - kao igračku kod nerazumnog djeteta, i ne možete je više prepoznati...

Kada sam zaista počeo da volim sebe, shvatio sam da sam uvijek i u svakoj prilici na pravom mjestu i u pravo vrijeme, i da je sve što se događa ispravno – od tada pa nadalje mogao sam da budem miran. Danas znam da se to zove POVJERENJE. Kada sam zaista počeo da volim sebe, mogao sam da spoznam da su emocionalna bol i patnja za mene samo upozorenja da živim suprotno svojoj istini. Danas znam da se to zove BITI AUTENTIČAN. Kada sam zaista počeo da volim sebe, prestao sam da žudim za nekim drugim životom i mogao sam da vidim da je sve oko mene bilo poziv na rast. Danas znam da se to zove ZRELOST. Kada sam zaista počeo da volim sebe, prestao sam sam sebi da kradem slobodno vrijeme, i prestao sam da smišljam grandiozne projekte za budućnost. Danas radim samo ono što me čini zadovoljnim i radosnim, ono što volim i što čini da se moje srce smije, na moj jedinstven način i u mom ličnom ritmu. Danas znam da se to zove ČESTITOST. Kada sam zaista počeo da volim sebe, oslobodio sam se s...

Voljeti druge znači potpunu sreću i bez njih, bez straha da ćemo im nanijeti bol, bez težnje da ih zadivimo, bez strepnje da će prestati da nas vole, da će nas napustiti. Nezavisni od onoga što drugi govore i rade, živjećete spokojno. Ne popunjavajte svoju prazninu drugima, ne nazivajte to ljubavlju. Što više volite druge, utoliko više možete bez njih. Što više volite druge, utoliko više možete s njima.

S vremena na vrijeme, potrebno je zatvoriti oči i u potpunom mraku reći samome sebi: Ja sam čarobnjak i kada otvorim oči preda mnom će se ukazati svijet koji sam ja stvorio – ja i niko drugi nego ja. Onda podižemo kapke, sasvim lagano kao da se podiže zavjesa u pozorištu. I pred očima nam se ukaže naš svijet, svijet koji smo sami izgradili. Ono što nas očarava, istovremeno nas vodi i štiti. Strasna predanost bilo čemu što volimo, rađa lavinu čarobnih sila, koje osvjetljavaju put u budućnost, pojednostavljuju pravila, ublažavaju prepreke, stišavaju negodovanja, nose nas preko provalija, strahova i sumnji.

Put ka vrhu planine Ljubavi je težak, strm, često se pada i posustaje, ranjava i krvari, ali samo uporni i istrajni, oni koji srcem žive i dišu Ljubav, dođu do vrha i tada im život postane sveprisutna Ljubav u svemu što rade i čine, bilo da ćute ili pričaju, pišu ili slikaju, stvaraju muziku ili prelijepa zdanja grade. Oni, voljeni i koji vole, u svemu pečat i miris Ljubavi ostavljaju. Volite srcem i dušom, darujte sa radošću, volite u svim stanjima, jer Ljubav će vas zauvijek nagraditi i natopiti, postaće vaša sjena, a vi njen saputnik, i život će vam ispuniti ljepotom, ugodnošću, radošću, zadovoljstvom i mirom u duši. Volite, i Ljubav će od vas svojom magičnom snagom rastjerati sve tmurne oblake straha, zebnje, nesigurnosti i nepovjerenja koje je život na vašem putu donosio. Volite uvijek, i u snu i na javi i ako vam Ljubav uzvraćena nije, jer budite sigurni da će krila Ljubavi vaših srca neumitno spojiti krila sa srcem koje čeka na vas...

Čuvajte ljubav u srcu. Život bez nje mračni je vrt bez sunca, s mrtvim i osušenim cvijećem. Svijest da volimo i da smo voljeni unosi toplinu i bogatstvo u život kao ništa drugo na svijetu.

Budite radosni kad god vam se za to ukaže prilika i kad god za to nalazite snage u sebi; jer trenuci čiste radosti vrijede i znače više nego čitavi dani i mjeseci našeg života provedeni u mutnoj igri naših sitnih i krupnih strasti i prohtjeva. A minuti čiste radosti ostaju u nama zauvijek, kao sjaj koji ništa ne može zamračiti.

Najljepši i najbolji ljudi su oni koji znaju za poraz, za patnju, za borbu, za gubitak, ali su uspjeli da pronađu svoj put iz najtamnijih dubina. Ove osobe imaju poštovanje, osjetljivost i razumijevanje života i to ih ispunjava saosjećanjem, blagošću ljubaznošću i empatijom. Prelijepi ljudi se ne dese tek tako.

Uspio je onaj čovjek: - koji je dobro živio, često se smijao i mnogo volio; - koji je stekao poštovanje pametnog čovjeka i ljubav djece; - koji je svijet ostavio boljim nego što ga je našao; - koji je u drugima tražio najbolje i dao najbolje što je imao.

Onaj ko nikada nije presjedio cijelo popodne sa knjigom, užagrenih očiju i razbarušene kose, i čitao, čitao zaboravljajući svijet oko sebe, ne primjećujući glad ili hladnoću, ko nikada nije čitao potajno, uz svijetlo baterijske lampe ispod pokrivača, zato što su otac, ili majka ili neka brižna osoba ugasili svijetlo uz dobronamjerno obrazloženje da sada mora da se spava, jer ujutru treba rano ustati, ko nikada nije, otvoreno ili krišom, prolio gorke suze zato što se završila neka divna priča ili zato što se treba rastati sa likovima koje voli i divi im se, za koje strepi i nada se, sa kojima je zajednički preživio toliko mnogo pustolovina i bez čijeg bi društva, kako se činilo, život bio prazan i besmislen, ko sve to ne poznaje iz vlastitog iskustva taj vjerovatno nikada neće moći da shvati ono što je Bastijan tada učinio. Dok je buljio u naslov knjige, njemu je neizmjenično bivalo hladno i vruće. Upravo to je bilo ono o čemu je često sanjao i što je, opsjednut strašću, priželjk...

Svaki put je samo put, i nemoj se ustezati da ga napustiš ako ti srce kaže da to učiniš… Pažljivo osmotri svaki put. Oprobaj ga koliko god puta smatraš da je potrebno. A onda upitaj sebe i samo sebe… Ima li ovaj put srca? Ako ima onda je taj put dobar; ako nema, uzaludno je traćiti život na njega.

Ja znam tvoje nevolje, tvoje patnje, i borbe tvoje i slabosti tvoga života. Ja znam tvoj kukavičluk, grijehe tvoje i uprkos tome kažem ti: Daj mi tvoje srce i ljubi me takav kakav jesi. U svakom trenutku i u svakoj situaciji u kojoj se nalaziš, u oduševljenju ili potištenosti, u vjernosti ili nevjernosti, ljubi me takav kakav jesi. Ja hoću ljubav tvoga siromašnog srca. A ako čekaš da budeš savršen onda me nikada nećeš ljubiti. Ako čekaš da postaneš anđeo da bi se predao ljubavi, tada me nikada nećeš ljubiti. Ako si slab u ispunjavanju svojih dužnosti i u vježbanju svojih vrlina, ako često padaš u one grijehe koje ne želiš više da činiš, Ja ti dopuštam da me voliš.  Ljubi me takav kakav jesi. Ja jedino želim pjesmu tvog srca, a ne želim tvoju mudrost i talente. Kad bih ti Ja njih dao, ti bi, tako slab, njima hranio svoje samoljublje! Samo je jedno za mene važno: da vidim kako radiš sa ljubavlju.  I ono što bi me zaboljelo, jes...

Čini se da su samo stari u stanju da sjede jedno pored drugoga, a da ne prozbore ni riječ, a da se ipak osjećaju zadovoljno. Mladi, drski i nestrpljivi, moraju uvijek da prekinu tišinu. To je gubitak, jer je ćutnja čista. Tišina je sveta. Privlači ljude jedne drugima zato što samo onima kojima je ugodno zajedno mogu da sjede, a da ne progovaraju. To je velika protivrječnost.

Od snova rastemo. Svi su veliki ljudi sanjari. Oni vide stvari u mekoj sumaglici proljetnoga dana ili u crvenoj vatri dugih zimskih večeri. Neki od nas dopuštaju da takvi snovi umru, ali drugi se brinu o njima i štite ih, njeguju u lošim danima, sve dok ih ne dovedu na sunce i svjetlo koje uvijek dolazi onima koji se iskreno nadaju da će se njihovi snovi ostvariti.....

Čovjek može mnogo. Može da utiče na sebe. Može da svoje puteve ispravlja i pravo njima hodi. Osmišljavati se, oblikovati u dobru, pravdi i razumijevanju potrebno je da bude cilj svakome od nas. Kao takvima, sudbina neće biti greška (pored ostalog mi sebe možemo ubijediti u to). Na život ćemo vječno gledati sa mladalačkim poletom i optimizmom. Zdrav razum, dobrotu i pozitivan stav ne može nam niko oduzeti, pa ni teška životna oluja. 

Ja nijesam posebna. Ja sam tek jedna obična djevojka, visoka metar i pedeset osam i prosječna po svemu. Ali zato imam jednu tajnu: možete izgraditi zidove sve do neba visoke, ja ću ipak pronaći načina da ih preletim; možete me sa sto hiljada ruku pokušavati prikovati za tlo, ali ja ću se ipak nekako izvući. Mnogo nas je takvih, više nego što mislite. Ljudi koji odbijaju prestati da vjeruju. Ljudi koji odbijaju da se spuste na zemlju. Ljudi koji vole u svijetu bez zidova, ljudi koji vole uprkos mržnji i odbijanju, ljudi koji se nadaju uprkos tome što nade baš i nema i koji su u tome neustrašivi. Ne mogu mi to oduzeti!

Mi možemo da budemo jači i od prirode i od sudbine pa ma to bilo i samo za nekoliko časova. Mi možemo da budemo bliski jedno drugom kada je to nužno i da jedno drugom pogledamo u oči koje shvataju. Mi možemo da volimo jedno drugo i da živimo radi uzajamne utjehe. A ponekad, kada mračna sudbina ćuti, možemo još i više. Tada možemo da za koji trenutak budemo bogovi, da pokrenemo moćne ruke i stvorimo stvari koje prije toga nijesu postojale i koje, kad su jednom stvorene, žive bez nas i dalje. Iz tonova i riječi, i iz drugih slabašnih ništavnih stvari možemo da sagradimo muzička djela, arije i pjesme pune smisla, utjehe i dobrote, ljepše i trajnije nego što su brutalne igre slučaja i sudbine. Možemo da nosimo u srcu svevišnjeg, i onda kada nas on cijele prožme, može on kroz naše oči i kroz naše riječi da pogleda i progovori o onim drugima, koji ga ne poznaju ili neće da ga poznaju. Mi svoje srce ne možemo povući iz života, ali ga možemo tako uobličiti i tako naučiti da ono postane j...

Dobro je dati kada neko moli, ali je bolje dati nezamoljen, razumijevanjem. Čovjeku široke ruke veća je radost naći onoga ko će primiti, nego samo davanje. A, ima li išta što ćete zadržati? Sve što imate jednog će se dana razdati. Stoga, dajte sada, da doba davanja pripadne vama.

Gdje je duhovnost koju bi čovjek očekivao u zemlji koja se toliko razmeće svojom civilizacijom? Ovo je velika zemlja, ali ne bih volio da živim ovdje. Amerikanci previše misle o novcu. Oni mu daju prednost u odnosu na sve ostalo. Morate mnogo toga još da učite. 

Njemački protestantski svještenik Martin Nimeler je bio jedan od onih njemačkih građana koji su sa oduševljenjem dočekali Hitlerov dolazak na vlast. Dijelio je antisemitske stavove popularne u Njemačkoj tog doba, da bi, shvativši kuda sve to vodi, završio u Hitlerovim koncentracionim logorima. Bio je zarobljen sedam godina, do pred sam pad Trećeg Rajha, kada su logor oslobodili Amerikanci. Tada je napisao one čuvene stihove “prvo su došli po komuniste, a ja se nijesam pobunio”… Prvo su došli po komuniste, a ja se nisam pobunio, jer nisam bio komunista. Zatim su došli po socijaldemokrate, a ja se nisam pobunio, jer nisam bio socijaldemokrata. Zatim su došli po sindikalce, a ja se nisam pobunio, jer nisam bio sindikalac. Zatim su došli po bolesne, takozvane neizlečive, a ja se nisam pobunio, jer nisam bio mentalno bolestan. Zatim su došli po Jevreje, a ja se nisam pobunio, jer nisam bio Jevrejin. Zatim su došli po katolike, a ja se nisam pobunio jer sam bio protestant. ...

Ljubav je tvoj učitelj; kad ga sretneš, tvojim će ti jezikom govoriti što da činiš.

Svi govore o boljim vremenima koja trebaju doći, ali bolja vremena su već u nama, samo ih izvući treba. Vrijeme ništa ne mijenja, ono sve prihvata kako jest. Ali ljudi, u njima je snaga da se izdignu iznad svega i budu ono najbolje što jesu i što mogu biti. I da budu veći od svake situacije koja ih zadesi.

Ako ti je do nečega stalo, naći ćeš načina da se pozabaviš time. Ako, pak, nije, naći ćeš opravdanje. Teške okolnosti mogu ti prkositi, ali te ne mogu zaustaviti. Jedino ti sam možeš zaustaviti sebe. Postoje neki putevi koji vode ka uspjehu i drugi koji vode u očaj. Put na kojem si ti zavisi potpuno od tvog izbora. Vidiš li život ispunjen ljepotom i pozitivnim mogućnostima, ili vidiš da nema nade uopšte, svejedno, tvoja procjena će se sigurno pokazati istinitom. Prema tome, koju opciju biraš?

Onog trenutka kada se definitivo posvetimo nečemu i Kosmos se pokrene i počne raditi u našu korist. Mnogo toga što se inače ne bi desilo odjednom se počne dešavati. Cijela rijeka dogadjaja se rodi iz odluke, pomažući kroz različite nepredvidjene dogadjaje, susrete i materijalnu asistenciju, za koju niko nije mogao ni sanjati da bi se mogle desiti. Šta god možete učiniti, ili odsanjati - počnite. Drskost u sebi nosi genijalost, snagu i magiju. Počnite sada.

Svemirska medicina postaje stvarnost. Kroz meditaciju, ljudska duša apsorbuje elemente iz svemira koji nijesu sačinjeni od materije, već od mentalnih ili intuitivnih sastojaka. Apsorpcijom takvih sastojaka kroz meditaciju, ljudska duša proizvodi hemijske spojeve u tijelu koji tijelu pomažu preživjeti pod nevjerovatnim uslovima.

Nekada, bolne situacije koje ne možemo da riješimo moramo da proživimo, i to sa strpljenjem. One će biti beskorisna patnja jedino ako pri tome ništa ne naučimo od njih.

A tu za mojim vjeđama ― sklopim li samo oči ― živi sva veličina života i sva ljepota svijeta. Sve što je ikad samo taklo oči, usne i ruke moje sve je u mojoj svijesti živo i svijetlo... Raskoš i ljepota života žive neuništivo u meni 

Nikad nijesam bio siromašan, ali sam bio bez novca. Biti bez novaca je prolazno stanje, biti siromašan je stanje duha.

Na sebi nosim ono što imam, u srcu nosim ono što volim.

Bilo da život ima smisla ili ne, na nama je da mu damo smisao. U rukama nadahnutih umjetnika bezvrijedna glina se pretvara u neprocjenjivo remek-djelo umjetnosti. Zašto mi ne bismo isto tako pokušali da načinimo nešto vrijedno pažnje od obične gline naših života, umjesto jadikovanja nad njegovom bezvrijednošću? Naš život i svijet u kome živimo imaju toliko smisla koliko mi odaberemo da im damo.

Rađanje nije trenutni događaj, nego trajni proces. Cilj života je sasvim se roditi, a njegova tragedija je u tome da većina nas umre prije no što se sasvim rodi. Živjeti znači svakog minuta se rađati. Smrt nastupa kad rađanje prestane.

Naš najdublji strah nije da smo nesposobni. Naš najdublji strah je da smo moćni izvan svih granica. Plaši nas naše svijetlo, a ne naš mrak. Pitamo se: Ko sam ja da budem briljantan, divan, talentovan, nevjerovatan? U stvari, ko si ti da ne budeš? Ti si božije dijete. Nečeš pomoći svijetu ponašajući se skromno. Nema ništa prosvijetljujuće u tome što češ se spustiti tako da se drugi ljudi oko tebe ne osjećaju nesigurno. Svima nam je suđeno da blistamo, kao djeca. Rođeni smo da očitujemo božiju slavu koja je u nama. Ona nije samo u nekima od nas; ona je u svima. I kada svijetlu dopustimo da sija, mi nesvjesno dajemo odobrenje i drugim ljudima da rade isto. I kao što se oslobađamo našeg straha, tako naše prisustvo automatski oslobađa druge. 

Ovdje na zemlji ništa nije tvoje. Ono što je tvoje je izvan vremena i prostora. Potraži to tamo. Sufijski putevi su duhovni putevi, putevi do neba. Ako želiš možeš ih slijediti, da bi tvoja duša bila u raju prije nego umreš. Onda će umiranje biti kao premještanje sa jednog mjesta na drugo, tako lako - kao otvaranje vrata i nailazak na dobrodošlicu.

Znaš li ti zašto se većina ljudi tek tako muva po svijetu ne čudeći se nad svim onim što vidi oko sebe? - To je zato što se svijet pretvara u naviku. Niko ne bi vjerovao u svijet da nijesu upotrijebili mnoge, mnoge godine da se naviknu na njega. To se lako može uočiti kod male djece. Ona su toliko zadivljena svim onim što vide oko sebe da ne vjeruju sopstvenim očima. Zato i pokazuju prstima na sve strane i raspituju se o svemu što vide. Ali mi odrasli smo drugačiji. Mi smo sve vidjeli već toliko puta da nam svijet izgleda dat... Izgledalo mi je tako beskrajno tužno što smo mi ljudi tako sazdani da se naviknemo na nešto toliko nepojmljivo kao što je život.

Ako čovjek ne ide u korak sa svojim društvom, možda je to zato što čuje drugačijeg bubnjara? Neka stupa po muzici koju čuje, ma kakav bio njezin takt i ma kako daleka bila. 

Sreća je stanje svijesti koje već postoji unutar nas, ali ga od naših očiju često skrivaju razne vrste distrakcija. Baš kao što oblaci mogu sakriti prizor prekrasnog rađanja sunca, tako se i naša unutrašnja sreća ne vidi, jer su je prekrili slojevi svakodnevnih briga. Socijalna uslovljenost i ograničena svjesnost sprječavaju nas da ugledamo carstvo Božje, a ono boravi u dubini našeg srca. Međutim, možemo naučiti da se vinemo iznad slojeva uslovljavanja i ponovo dopremo do izvora radosti, duboko u sebi. Kada tu radost otkrijemo, divne i čudesne stvari počinju da se dešavaju. Sreća, koju tada spontano izražavamo, donosi nam osjećaj povezanosti sa stvaralačkom moći univerzuma. Zbog te veze, osjećamo da možemo ostvariti sve što želimo. Kada život postane izraz unutrašnjeg stanja sreće, u sebi otkrijemo ogroman rezervoar moći. Ta moć nas oslobađa straha i ograničenja, dozvoljavajući nam da istovremeno shvatimo šta sve želimo i čemu sve stremimo. Ta moć, čak, podstiče sve naše odnose i č...

Ako bismo udarili nogom u nešto, a da ne osjetimo bol, bili bismo u problemu. Bol je poruka koja kaže: „Obrati pažnju na ovo“. Ako bismo postupali ili govorili okrutno, a da naše srce ne osjeti kajanje, na sličan način bismo bili u problemu. Kako bismo drugačije mogli da naučimo? Uprkos tome što nam se čini, kajanje ne znači da je nešto pošlo naopako. Ono je tu da nas zaštiti; neka vrsta imunog sistema. Možemo ga saslušati, prihvatiti, pozvati taj bol u našem srcu da nas poduči da ne slijedimo nepromišljenost ubuduće. Izgubiti se u kajanju vodi do osjećaja krivice; dakle, promašili smo poentu! Ništa ne naučimo naslađujući se mržnjom prema sebi ili nekom drugom zato što je načinio neku grešku.

Moj život je bio tegoban, pun lutanja, i nesreća, vodio je u odricanje i poricanje, bio je zagorčan žuči čitavog čovječanstva, ali je bio bogat. Bogat i gord. Bio je to kraljevski život čak i u bijedi. Ma koliko jadno bio proćerdan djelić puta, jezgro tog života bilo je plemenito, imalo je svoj lik i soj. Nije se išlo za novčićima, već za zvijezdama!

Isus Hrist je izvrstan model koji bi trebali slijediti i Istok i Zapad. Božji pečat, „Sin Božji“, skriven je u svakoj duši. Isus je potvrdio svete spise: „Bogovi ste.“ Skinite maske! Izađite otvoreno kao sinovi Božji – ne ispraznim svečanim objavama i molitvama naučenim napamet, vatrometima intelektualno sročenih propovijedi smišljenih za slavljenje Boga i skupljanje preobraćenika, nego spoznajom! Poistovjetite se s Hristovskom Sviješću, ne s uskogrudnim licemjerjem, maskiranim u mudrost. Poistovjetite se s Univerzalnom Ljubavi, koja se ispoljava služeći svima, i duhovno i materijalno; tada ćete znati ko je bio Isus Hrist, i moći ćete reći u svojoj duši da smo svi mi jedan lanac, svi Sinovi jednog Boga!

Buda svoje učenje poredi sa kišom koja pada na zemlju bez ikakve razlike. T o što posle takve kiše neko sjemenje izraste u cvjetove, a drugo u visoko drveće, nema mnogo veze sa  samom kišom, već sa vrstom onih sjemenki koje je natopila. Tako i Budino učenje ima uvijek isti ukus, ali bića od njega imaju ili nemaju koristi u skladu sa svojim mogućnostima.

Jedini pravi neuspjeh u životu je ne biti vjeran onome što znaš da je ispravno.

A ja ću i noćas oprostiti za sve nanete mi boli. Možda nisam ništa skrivila onom što me proganja, ali nisam ničim zadužila ni onog što se u ovom času moli za mene. I što bi moja srdžba bila veća od moje zahvalnosti? Neko će već urediti da sve bude kako treba, a ja ću i dalje da budem to što jesam. Drugima se bavim samo ako mogu da im pomognem. Odmagati neću. Teret koji na tuđa leđa tovarimo pre ili kasnije pašće na našu dušu. A ja svoju dušu čuvam. I kad ništa nemam, ona mi ostaje.

Ajurveda je nauka o životu i pristup joj je jednostavan; podrazumijeva da smo mi dio univerzuma, a univerzum je inteligentan, i ljudsko tijelo dio je kosmičkog tijela i ljudski um dio je kosmičkog uma, a atom i univerzum jedna su te ista stvar, ali u drugačijem obliku, i što smo više u dodiru sa dubljom realnošću odakle sve dolazi, više ćemo moći da liječimo sebe i da u isto vrijeme liječimo planetu. Um ima sposobnost proizvodnje svakog lijeka, samo je taj lijek besplatan, u najčistijoj formi i savršeno doziran.

Ne jurcaj za prošlošću, ne iščekuj budućnost; prošlost je otišla, budućnost tek treba da stigne. Ali dobro uoči tu tačku, to sada, pronašavši i živeći u mirnom, stišanom stanju uma.

Ubijajući, sopstvenog ubicu stvaraš. Pobjeđujući, onog ko će te pobijediti stvaraš; poslije vrijeđanja, uvreda stiže; poslije napada, napad. I tako, u začaranom krugu, i sâm pljačkaš na kraju opljačkan biva.

Uvijek sam se čudio lakoći sa kojom praštamo sebi i zaboravljamo svoje nedobre postupke, sve od sitnih grešaka prema drugim ljudima do velikih i ružnih nezahvalnosti i nevjerstava ili do sebične ravnodušnosti prema svemu što se dešava oko nas. Svi mi u tom griješimo, neko manje, neko više, a neki su tu sposobnost razvili do te mjere da izgleda kao da imaju već unaprijed spremljenu indulgenciju za svaki svoj grešan postupak prema bližnjemu. I ta naša spremnost i vještina da za takve svoje greške i prestupe olako nalazimo izvinjenje ili čak opravdanje mogu dobro da posluže kao mjera opšte ljudske vrijednosti svakog od nas.

Slabi ne mogu opraštati. Oprost je odlika velikih.

Bivši zatočenik koncentracionog logora susreo se poslije mnogo godina sa svojim starim drugarom sa kojim je preživio to tregično iskustvo. „Jesi li oprostio nacistima?“, upitao ga je prijatelj. „Da“, odgovorio je čovjek. „E ja nijesam, i nikad neću. Mrzim ih iz dna duše i rado bih se osvetio   kad bi mi se pružila prilika. „U tom slučaju“, blago je rekao prvi logoraš, „ti si i dalje njihov zatočenik“.

Dok sam izlazio kroz vrata i išao do kapije koja je vodila do moje slobode, znao sam da, ako ne ostavim gorčinu i mržnju iza sebe, još uvijek ću biti u zatvoru.

Ne mijenjaj svoju prirodu. Neki jure za srećom, drugi je stvaraju. Kada ti život stvori hiljadu razloga za plakanje, pokaži mu da imaš hiljadu razloga za osmjeh. Brini se više za svoju savjest, nego za svoj ugled. Jer savjest je ono što ti zaista jesi, a ugled je ono što drugi misle o tebi. A ono što drugi misle o tebi.... To je njihov problem.

“Volim da sve vreme budem u kreativnom raspoloženju. Ili napreduješ ili nazaduješ, ili ideš gore ili ideš dole. Sve se pomera, ljudi, naša planeta, tako da i ti držiš korak ili ostaješ gde si. Ali ako ostaješ gde si, zapravo nazaduješ“, rekao je Đoković i potom objasnio šta za njega znači meditacija: “Ne meditacija sa namerom da se pobegne od problema, već vizualizacija. Mislim da je vizualizacija veliki deo života svakoga od nas, ne samo sportista, i jako verujem u nju. Verujem da postoji zakon privlačnosti – događaju ti se one stvari koje proizvodiš u mislima. Život funkcioniše na takav način”.

Svako bi trebalo da cijeni svoje tijelo kao dragocjeni dar dobijen od onoga koga volimo iznad svega, kao veličanstveno umjetničko djelo neopisive ljepote i majstorstva koje prevazilazi granice ljudskog shvatanja, koje je tako nježno da riječ, pogled, pomisao, može da ga povrijedi...

Psiholog Džems Fauler, sa sveučilišta Kalifornija, tvrdi da kada samo jedan čovjek postane srećan, svi njegovi prijatelji koji žive u krugu od 1,5 km imaju 25% veću šansu da ih ispuni sreća. Dobar se osjećaj širi poput talasa pa i prijatelji prijatelja imaju 10% veću šansu za sreću, a prvi komšija čak 34% veće izglede da ga zapljusne val dobrih osjećanja, Zbog toga, odlučimo se za sreću, ako ne radi sebe, a ono radi ljudi sa kojima dolazimo u dodir i kojima je prenosimo.

Moje srce je postalo prijemčivo za svaki oblik vjere. Ono je zbog toga pašnjak za indijsku mudrost, samostan za hrišćanske redovnike, hram za božanstva, ćaba za muslimanske hodočasnike, zakonske ploče Tore i svitak Kurana. Ja pristajem uz religiju mistične ljubavi. Kuda god njene deve krenu, to je moja religija i moja vjera

Kada bi sve naše misli bile usmjerene ka dobru i ljubavi, ne samo što bi se umni – misaoni svijet izmijenio, već naporedo sa nastankom jednog divnog i uzvišenijeg života, nastupile bi osjetne promjene u bioenergetskom svijetu. Naše misli su ne samo uzročnik ratova i zemljotresa već i ekološke zagađenosti, kojoj prethodi daleko opasnija duhovna zagađenost. Potrudite se da imate dobre misli i dobre želje i prijateljima i neprijateljima i vidjećete kako će to donijeti dobar plod i vama i svima koji vas okružuju. Kad pomislimo nešto dobro svojim bližnjima, rođenima, našoj zemlji i cijelome svijetu, mi im zaista mnogo pomažemo, jer misao je snaga i moć.

Najteži teret koji leži na dječjim ramenima – to je neproživljeni život njihovih roditelja.

Koliko ste brzi doznajete tek pred tigrom; koliko časni kad nađete novac a niko vas ne vidi; koliko razumni kad se od vas zahtijeva nemoguće; jeste li hrabri tek kada nije nužno da budete; koliko dobri tek kada treba podnijeti zlo; i koliko ludi kad stojite na obali rijeke u kojoj se davi dijete, a vi ne znate da plivate...

S amo je osoba koja ima vjere u sebe u stanju da bude vjerna drugima. Bez vjere čovjek postaje sterilan, bez nade i ustrašen do krajnje dubine svoga bića.

Znajte da spoljni svijet reflektuje vašu unutrašnju stvarnost. Ljudi na koje najjače reagujete, ljubavlju ili mržnjom, jesu projekcije vašeg unutrašnjeg svijeta. Ono što najviše mrzite jeste ono što poričete kod sebe. Ono što najviše volite jeste ono što priželjkujete kod sebe. Da biste usmjeravali svoju evoluciju, upotrebite kao ogledalo svoje odnose sa drugim ljudima. Cilj je potpuna samospoznaja. Kad to postignete, automatski će se pojaviti ono što najviše priželjkujete, a ono što vam se ne dopada automatski će nestati.

Veliki dio patnje u ovom svijetu čiji je uzrok čovjek ne dolazi toliko od svjesne poročnosti, koliko od neznanja, nemarnosti, nepromišljenosti, od prenagljenosti i pomanjkanja samokontrole. Veoma često jedan trenutak sabranosti ili mudrog promišljanja spriječiće dalekosežne posledice u vidu patnje ili osjećanja krivice. Pauzom prije akcije, na način gole pažnje koji je već postao navika, bićemo u stanju da uhvatimo onaj presudan, ali kratak momenat u kojem um još uvijek nije odlučio o konačnom smjeru akcije ili definitivnom stavu, već je još uvijek otvoren da primi pravi smjer. Već sledeći trenutak može izmijeniti situaciju, dajući konačnu prevlast negativnim impulsima i pogrešnim procjenama koje izviru iz nas ili povređujućim uticajima spolja. Gola pažnja usporava ili čak zaustavlja prelaz od misli do akcije, ostavljajući više vremena za zrelu odluku.  Takvo usporavanje ima vitalnu važnost, dok nekorisne, uvredljive i loše riječi i djela posjeduju prejaku spon...

Ono što mislimo ili čitamo uvijek je označeno tim izrazom “o nečemu” i ne dovodi nas u vezu sa samom stvari. Ne priča o vodi, ne pogled na izvor, već jedino pravi gutljaj vode može žednome donijeti olakšanje.

Ako tragam za vezom koja će me učiniti srećnim, koja će mi dati ono što sam sebi ne dajem, gotovo je izvjesno da idem pravo ka razočarenju. Zašto? Ako nijesam u stanju da te stvari sam za sebe uradim, nijedna druga osoba nikada neće biti u stanju da mi obezbijedi dovoljno toga i pruži mi trajan osjećaj dobrobiti. To jednostavno ne dolazi spolja. Jedino ja to mogu istinski učiniti za sebe.

Kako je moja molitva postajala sve usrdnija i dublja, imao sam sve manje i manje za reći. Na kraju sam skroz utihnuo. Pretvorio sam se u ono što je vjerovatno sušta suprotnost govoru, pretvorio sam se u slušaoca. Isprva sam smatrao kako je molitva govor. Ali naučio sam da molitva ne samo da je šutnja, nego da je slušanje. Tako da: moliti ne znači čuti sebe kako govorim; moliti znači utihnuti, mirovati i čekati, dok onaj koji se moli ne začuje Boga.

Da biste u životu pobijedili, potrebno je poštovati obavezu. Odanost obavezi vaš život čini značajnim, ispunjavajući ga smislom i uzbuđenjem. S druge strane, život od danas do sjutra nikad vas neće u potpunosti zadovoljiti. Naprotiv, pretvoriće vas u negativnu, opasnu, čak i ciničnu osobu. Ostanete li takvi, nikada nećete okusiti slast pobjede. Jeste li ikada pročitali biografiju ili priču o nekome ko je postao junak, a da je živio danas do sjutra?

U južnoj Indiji postoji sledeća jednostavna poslovica. Ako dva dobra čovjeka, dolazeći iz suprotnih pravaca, hodaju jednom istom uskom stazom, biće tri putanje. Ako je jedan od njih dobar, biće dvije staze. Ako su obojica loši ljudi, biće samo jedna putanja. Vjerovatno će biti potrebno malo objašnjenje. Ako su oba čovjeka dobra, svaki će se skloniti onom drugom. Znači da će napraviti dvije nove putanje, ostavljajući centralnu stazu slobodnom. Biće tri putanje i oni će se komotno mimoići, osmjehujući se jedan drugom. Ako su u pitanju jedan dobar i jedan loš čovjek, onaj dobar će se skloniti sa staze prepuštajući je lošem čovjeku. Tako će biti dvije putanje. Kada su obojica loši ljudi, oni će gurati jedan drugoga. "Ej ti, sklanjaj se!". "Ne, ne, ne! Ti se skloni!“ Biće samo jedna staza. Naravoučenije priče je sledeće: Ako želiš mir, zaboravi sebe. Prvo misli o dobrobiti drugog čovjeka. "Kako mogu da ti poslužim? Čime mogu da ti ugodim?“ Tako bi treb...

Gdje god da si, šta god da radiš, imaj disciplinu u svom životu. Disciplinuj svoj um, disciplinuj svoja čula, disciplinuj svoje tijelo. Kada želimo veliku nagradu, moramo da platimo veliku cijenu. Ništa ne dolazi lako. Čak za samo nekoliko minuta zadovoljstva ega kad se popneš na vrh visoke planine, potrebno je tako mnogo napora. Koliko mjeseci velikih teškoća ćeš morati da podneseš da bi dostigao takav jedan cilj. Koliko puta ćeš se okliznuti, ustati, krenuti, skliznuti, podići se, ponovo krenuti? Konačno, stojiš na vrhu, pobijaš zastavu i kažeš: "Pobijedio sam Monteverest". Možda si pobijedio Everest, ali ne možeš se tamo nikada odmarati. Za desetak minuta ti moraš da kreneš dolje. Za tih deset minuta   radosti radio si tako naporno, slijedio si tako strogu disciplinu. Onda   to prođe. U duhovnom životu, međutim, jednom kada stigneš na vrh, dostigao si vječni mir. Ti se tamo zaista odmaraš i nećeš morati da silaziš dolje. Ti možeš čak i da povučeš druge gore. Ali nem...

Nije pretjerano smatrati da je najveća nesreća za ljude i ovu planetu na kojoj žive – katkad potpuna, katkad djelimična nesposobnost jednog velikog broja ljudi da vole. Isto tako ne izgleda mi nimalo pretjerana misao da se čitavo čovječanstvo i zemlja pod njim održavaju prije svega zahvaljujući onim malobrojnim ljudima koji su u stanju da vole.