Justejn Gorder - SVIJET SE PRETVARA U NAVIKU
Znaš
li ti zašto se većina ljudi tek tako muva po svijetu ne čudeći se nad svim onim
što vidi oko sebe?
- To je zato što se svijet pretvara u naviku. Niko ne bi vjerovao u svijet da nijesu upotrijebili mnoge, mnoge godine da se naviknu na njega. To se lako može uočiti kod male djece. Ona su toliko zadivljena svim onim što vide oko sebe da ne vjeruju sopstvenim očima. Zato i pokazuju prstima na sve strane i raspituju se o svemu što vide. Ali mi odrasli smo drugačiji. Mi smo sve vidjeli već toliko puta da nam svijet izgleda dat... Izgledalo mi je tako beskrajno tužno što smo mi ljudi tako sazdani da se naviknemo na nešto toliko nepojmljivo kao što je život.
- To je zato što se svijet pretvara u naviku. Niko ne bi vjerovao u svijet da nijesu upotrijebili mnoge, mnoge godine da se naviknu na njega. To se lako može uočiti kod male djece. Ona su toliko zadivljena svim onim što vide oko sebe da ne vjeruju sopstvenim očima. Zato i pokazuju prstima na sve strane i raspituju se o svemu što vide. Ali mi odrasli smo drugačiji. Mi smo sve vidjeli već toliko puta da nam svijet izgleda dat... Izgledalo mi je tako beskrajno tužno što smo mi ljudi tako sazdani da se naviknemo na nešto toliko nepojmljivo kao što je život.
Već dugi niz godina (deceninama, tačnije) živim za to da me nešto iznenadi, da izađe iz stereotipa, da me takne... Jedino to ima vrednost. Ne podnosim stvari bez duše, pa još kad se ponavljaju iz dana u dan... neprepoznata robija...
ОдговориИзбришиTrebalo mi je dosta vremena da shvatim da mogu da utičem na količinu događaja koji mi znače, a ne samo da pasivno čekam, pa šta mi Bog da...
Da ne idem predaleko u prošlost, reći ću samo da je otvaranje bloga bila ta neka akcija koja mi je donela niz divnih doživljaja, misli, ljudi... Tebe, napr.
A kako si ti nedavno rekao, a ja prihvatila, uživanje i prepuštanje nekim pozitivnim aktivnostima ne treba tretirati kao zavisnost. Iz tog razloga se detinje radujem svakom tvom postu, svakoj pesmi. Volim ovu razmenu misli. Dragoceno je pričati s nekim ostvarenim čovekom. Tad mogu da slušam s uživanjem, bez bojazni da ću čuti neke trivijalnosti, banalnosti, devijacije,... narodski rečeno - gluposti.
Beše negde ranije o skromnosti... Sigurna sam da je emocija uzajamna!
pozdrav, Solumija 🌻🌿
Osvrnuo bih se na zavisnost. Tačno je, ono što pozitivno djeluje na nas, što nas uzdiže, na neki način oplemenjuje, što nam na bilo koji način poboljšava svakodnevicu, treba posmatrati kao korake ka onome vrhu, nikako kao zavisnost u lošem smislu te riječi. Na kraju, ako hoćemo tako, možemo i kao zavisnost, ali onu koja je poželjna i koja se u svim pravim duhovnim učenjima preporučuje - biti zavisan od dobra. Jer ona može da donese samo dobro.
ИзбришиA ovo o ostvarnom - precjenjuješ me. Daleko sam ja od toga, daleko još.
ИзбришиNe mislim ostvaren u smislu vrha planine (to je tvoj poziv, ne moj)
Kad kažem ostvaren, mislim na čoveka koji je spoznao da postoji staza za njega i koji njom i krenuo. Koji, takođe, nema više dilema povodom toga...
To je već zagarantovana suma da si se uzdigao iznad ljudskih gluposti. To je već dovoljno retko, a dovoljno dobro za mene.
Inače, ne laskam ni ne precenjujem nikoga. Ne potcenjujem, takođe.
Svako ima neku stazu kojom se penje. Najbitnije je da je za sebe prepozna i da njom krene. Različite su staze, kao što je svako za sebe poseban, ali bitno je da se penje, da se ne ostaje na dnu ili, pak, da se ide unazad. A, nažalost, danas je mnogo onih koji su stazama koje vode ka vrhu leđima okrenuti.
Избриши