Dr Dunja Cigić Gavrilović – AKO NISMO ZAHVALNI, NIKADA NEĆEMO BITI ZADOVOLJNI (odlomak)
Tema zahvalnosti je neistražena kod nas u nauci i moj
doktorat je jedan od prvih u ovoj oblasti. Ono što sam ja u svom radu pokušala
da istražim je da li zahvalnost može da se poveća i da dovede do povećanja
sreće i zadovoljstva životom i kako je to sve povezano sa osobinama ličnosti.
Zahvalnost je veoma složena, pa može da se posmatra kao osećanje, kao osobina i
kao životna filozofija. Istakla bih da svako od nas može da odluči da postane
zahvalan. Pomenula bih da je zahvalnost prisutna u svim religijama i da je to
jako vredan koncept i najvrednija vrlina – jer kada smo zahvalni imamo prirodnu
potrebu da delimo i da dajemo.
Postoji na hiljade razloga zašto bismo trebali da budemo
zahvalni. Ono što bih prvo izdvojila je da ako nismo zahvalni, onda nikada
nećemo biti zadovoljni, a verujem da nam je svima cilj da budemo srećni i
zadovoljni. Sreća i zahvalnost su usko povezani, na sreću ne možemo direktno da
utičemo – teško da bi vam bilo ko mogao dati odgovor kako da postanete
srećniji. Preko zahvalnosti je to moguće, jer njenim posredstvom postajemo
zadovoljniji i mirniji. Svi imamo želje koje nisu isto što i potrebe, mi svi
imamo jako malo potreba, a veoma puno želja. Često poistovećujemo želje s
potrebama, a kada smo zahvalni više prepoznajemo dobrobit onoga što imamo.
To ne znači da ne težimo višem i boljem. Kada smo
zahvalni pridajemo značaj onome što imamo, cenimo, vrednujemo to i zadovoljni
smo zbog toga. To nas uči da uvek obraćamo pažnju na ono što imamo. Međutim,
želja da imamo više i bolje ne sprečava nas da uživamo u ovom trenutu u onome što
do sada imamo. Bez zahvalnosti, uz te želje mi nikada ne dostižemo
zadovoljstvo! Zato što stalno težimo toj višoj stepenici, a kada nju
dostignemo, opet ćemo težiti korak više i praktično nikada nećemo osetiti
zadovoljstvo postignućem. Ako nismo zadovoljni onim što sada imamo, kako ćemo
biti zadovoljni s onim što budemo imali više, šta god to bilo?
Zahvalnost može puno da pomogne da se izađe iz tog kruga
želja. Mislim da smo danas, više nego ikada, stimulisani da želimo više. Stalno
se radi da se nešto poboljša u modernim tehnologijama: novi telefon, kompjuter…
pa to ubrzo bude prevaziđeno. Tu trku teško da možemo dobiti, zato je
zahvalnost za ono što imamo pravi put da izađemo iz tog začaranog kruga. Ne
mora to da bude samo na materijalnom planu – to može da bude rad na sebi. S
time se srećem i u svom psihoterapeutskom radu i moj savet bi bio: da umesto da
stalno radite da poboljšavate sebe, radite tako da prihvatite sebe i onda ćete
biti zadovoljni! Iz prihvatanja sebe i vrednovanja onog što imamo, što smo
postigli – iz toga proističe zadovoljstvo i sreća.
Narcizam i zavist su suprotnosti zahvalnosti. Svet je
danas narcisoidan i zato se zapadni čovek mnogo više zapanji kada ode u Indiju
ili neku drugu zemlju gde je većina stanovništva siromašna, pa vidi koliko su
tamo ljudi nasmejani. To samo govori koliko smo mi vezali našu sreću za razne
vrste uslovljavanja: ne mogu da budem srećan ako nemam to i to, ako nemam
momka, ako ne idem na letovanje, ako nemam posao… Zbog tih uslova mi sebe
poprilično ograničavamo. Osim toga, vrlo je važno da ne uzimamo ono što imamo i
one ljude koji su s nama zdravo za gotovo, a to najčešće radimo. U
istraživanjima je pokazano da se za 3 meseca mi možemo navići na sve: čak i
naše životne želje kada ih dostignemo posle tog vremena postaju nešto što nam
je obično i za šta mislimo da nam pripada. Što samo govori da dobijanje novog
stana, boljeg posla i sl. ne mogu da nas na dubljem nivou učine srećnim! Ali
pronalaženje smisla da.
Nije lako biti zadovoljan kada naiđu teški trenuci, kada
se nanižu nevolje, a prema mojim istraživanjima nije lako ni kada je sve
potaman. Zahvalnost može da bude naša odluka. Mi možemo da odlučimo da nam
nešto fali iako imamo sve, a možemo da odlučimo i da budemo zadovoljni onim što
imamo. Preporučila bih knjigu Joganande, čuvenog indijskog jogija „Kako uvek
biti srećan“ gde on daje odgovore baš na takva pitanja. Ako smo zahvalni u
svakoj situaciji, onda nam to postaje životna filozofija i za nas prestaje da
postoji razlika između onog što imamo i onog što nemamo.
To nije lak zadatak, jer mi nismo naučeni da prepoznajemo
te dobrobiti. Doduše, učimo decu da kažu hvala, ali to nije taj unutrašnji
osećaj zahvalnosti, to je samo pristojnost. Decu je najbolje naučiti da budu
zahvalni ako smo i sami takvi – tzv učenje po modelu je najdelotvornije. Svako
od nas pre nego što počne da uči nekog drugog, prvo bi to kod sebe trebalo da
promeni. S druge strane, deca umeju da se raduju malim stvarima koje su nama
odraslima često beznačajne i to je nešto što bi mi trebali od njih da naučimo.
Smatram se da je ljudima koji nisu imali kućnog ljubimca
jedan deo duše ostao neaktiviran. Zaista mislim da kućni ljubimci mogu da nam
otkriju sasvim jedan novi svet i pogled na život koji ni sa čim drugim ne može
da se poredi. Oni su stalni izvor sreće i zahvalnosti. Veoma sam zahvalna što
imam psa dalmatinca Manua, koji je za mene nepresušan izvor radosti.
Zahvalna sam za mnogo stvari i trudim se da to prenesem
na druge ljude. Veoma sam zahvalna za sve ljude koji me okružuju i trudim se da
ih ne prihvatam zdravo za gotovo. Umem da se radujem malim i običnim stvarima,
radujem se kada naučim nešto novo, zahvalna sam kada inspirišem druge.
ОдговориИзбришиOvaj autor mi se već više dopada od prethodnog! Mada, ima i ovde nekih rečenica koje, možda, traže nešto dopune. Napr.
"Smatram se da je ljudima koji nisu imali kućnog ljubimca jedan deo duše ostao neaktiviran."
Mogu se kladiti da dr preferira karijeru, kućnog ljubimca i povremenog dečka kao jedan od recepata za srećan život.
A gornju rečenicu, u baš takvom obliku, neko ko je dr psihologije ne sme sebi da dopusti da tako formuliše.
A opet, ima i onaj deo s kojim sam potpuno saglasna (čak sam u nekom komentaru to i rekla)
"Ne mora to da bude samo na materijalnom planu – to može da bude rad na sebi. S time se srećem i u svom psihoterapeutskom radu i moj savet bi bio: da umesto da stalno radite da poboljšavate sebe, radite tako da prihvatite sebe i onda ćete biti zadovoljni"
Čini mi se da si ti bio "na liniji" konstantnog i neumornog rada na sebi. (Da li je to bilo kada sam rekla da mi ne smeta da do Zagreba idem preko Nikšića?)
U svakom slučaju, volela bih da pročitam njen ceo doktorat.
Kad se kaže stalni i neumorni rad na sebi, to kao da implicira neki stalni teški rad i ne baš lak i prijatan život. Naprotiv, stalni i neumorni rad na sebi je u pravom smislu riječi uživanje u životu. Podrazumijeva, prije svega, klasifikaciju svega što se radi: literature koja se čita, muzike koja se sluša, prijatelja koje biramo, tv ili radio emisija koje gledamo ili slušamo, ciljeva kojima smo posvećeni... Svjesnost onoga što želimo da postignemo, načina na koji tome stremimo, koraka koje preduzimamo... I, naravno, unutrašnja komunikacija, upoznavanje sebe, razloga i nagona koji nas vode, misli koje nas zaokupljaju, pročišćavanje strahova ili frustracija koje nam truju dane koje živimo... A sve to kroz uživanje u svakoj izabranoj knjizi, odabranom filmu, fizičkoj aktivnosti, odvojenom svakodnevnom trenutku za druženje sa sobom, svakom malom koraku koji ćinimo prema odabranom cilju, prema istinskom sebi... Upoznavanje sa sobom, svojim manama i vrlinama, svojim potencijalima, da bi mogli sebe da prihvatimo i zatim u svoj svojoj veličini uzdignemo.
ИзбришиNaravno, to nije nešto što se postiže za dan-dva, potrebne su možda i godine, nekom, decenije, ali se svakim danom napravi po jedan značajan korak koji vodi ka boljem, srećnijem i slobodnijem sebe. A to je jedino što je, uz one svakodnevne stvari koje sačinjavaju život, zaista vrijedno činiti. I što onaj "obični", svakodnevni život, čini življenja jasnijim, svjesnijim, svaki novi korak većem uživanju predanijim.
ИзбришиDesi li ti se, ponekad, da svesno učiniš nešto što nije u skupu radnji koje bi inače uradio, niko te ne primorava na to, svestan si da to nije dobro za tebe, a ipak uradiš...
Čujem te da razmišljaš napr. šta bi to moglo biti...?
Napr. ja ne jedem fabrički prerađenu hranu jer mislim da to nije zdravo, a onda jednom, nekad pojedem punu kesu nečega, recimo čipsa. I ne pitam se zašto, ne kajem se, ne razmišljam o tome,... Ovo je bezazleni primer, može biti i neki jači, ali ne bih o tome.
Interesuje me samo da li si ti imun na takve stvari ili ne. :)
Niko nije savršen, uvijek postoji ponešto čemu popustimo, zato se i govori o malim koracima kojima se ide ka cilju. Naravno, ima i onih, rijetkih, kojima su ti koraci džinovski, ali bitno je prepoznavanje pravih stvari i jasnost cilja ka kojem se teži. Stremljenje, vođenje određenog načina života, njegova srž, to je ono što je bitno, ne sitnice koje "iskaču" iz toga.
ИзбришиOnako odistinski, hvala ti na odgovoru! 💙 Meni je ovo džinovski korak... kad ovakav odgovor dolazi od nekog kao što si ti...
ИзбришиI ne pitaj ništa, samo se osmehni 😀
*****
Odlično!
*****
:) :) :)
Избриши