Mitropolit Antonije Blum - GDJE SI GOSPODE, POKAŽI MI SE!

Na koji način u čovjeku koji ne vjeruje u Boga može da se rasplamsa želja da traži ono o čemu on kao nevjerujući nema pojma? Nije dovoljno što su oko njega vjernici koje on, možda i poštuje, čiji um cijeni, čija mu se ubjeđenja čine vrijednima pažnje. Da bi se molio on mora i sam nešto da doživi. Tako se dešava da čovjek razmišljajući o sebi saznaje odjednom dvije protivrječne stvari. Sa jedne strane, gledajući sebe u ovom beskonačno velikom, ogromnom, pokatkad strašnom i opasnom svijetu, on ne može da se ne osjeti kao zrnce pijeska, kao majušno zrnce koje mogu da satru sila i moć ovog svijeta. A sa druge strane, okrenuvši se prema sebi samom, zamislivši se nad sobom, čovjek odjednom dolazi do saznanja da je, u izvjesnom smislu, neuporedivo veći od onog velikog svijeta u kojem on izgleda kao tako malo, sićušno i krhko zrnce. Čitav svijet koji je oko njega nalazi se u ropstvu dvaju dimenzija: vremena i prostora, a čovjek u sebi osjeća neku treću dimenziju - u njemu postoji dubina koje nema nigdje i ni u čemu.

Ako zamislimo zemaljsku kuglu i zamislimo da proničemo u nju sa bilo koje njene strane, da se udubljujemo u nju i da poniremo u samu njenu dubinu, u jednom trenutku ćemo dostići njen centar, i to je granica njene dubine. Ukoliko se budemo dalje kretali, izaći ćemo ponovo iz zemaljske kugle i ponovo ćemo se naći na površini. Sve materijalno ima debljinu, ali nema onu dubinu koja postoji u čovjeku, zato što je ova dubina nematerijalna.

Dakle, u čovjeku postoji glad za saznavanjem, žudnja za ljubavlju i divljenje pred ljepotom, i ma koliko čovjek da saznaje njegove saznajne moći se samo još više i više šire. Ma koliko ljubavi da uđe u njegov život, njegovo srce postaje sve dublje i šire; ma koliko ljepote da doživi kroz muziku, kroz prirodu i umjetnička djela, on i dalje može da primi beskonačno više, zato što se sve ono što je on doživio upija u njega, odlazi kao u neki bezdan i ostavlja ga isto onako otvorenim i isto onako praznim... U svakom čovjeku postoji dubina, postoji prostor koji je velik kao Sami Bog, i ovu dubinu može da ispuni samo Bog. 

Dakle, kada čovjek razmišlja o sebi kao o beskonačno malom biću i o beskonačno ogromnom prostranstvu svijeta, i odjednom shvati da je čitav ovaj svijet premali da bi ga do kraja ispunio, on počinje da se zamišlja nad tim kako je to moguće. I može da se zapita: "Šta je to što može da me ispuni, ako ni znanja, ni ljubav, ni ljepota ne mogu do kraja da me zadovolje i ne mogu da ispune ovu moju dubinu, ovaj moj bezdan?.." I tada, bilo pod uticajem sopstvenih razmišljanja, čitanja i susreta, bilo pod uticajem tuđe molitve, čovjek može da traži nevidljivo, da traži ono što može da ispuni njegovu dušu, o čemu mu drugi govore, a to je: Tragaj! Tragaj i zadubljuj se u sebe, zato što je u samoj tvojoj dubini skrivena tajna poznanja, samo što je to poznanje drugačije, jer je poznanje Boga.

I na putu ovog traganja čovjek može da počne da se moli, da se moli sa dubokim vapajem duše: "Gdje si, Gospode? Pokaži mi se, ne mogu da živim bez smisla i bez cilja! Sada shvatam da nijesam biće koje je samo sebi dovoljno, da je čitav svijet premali da bi me ispunio, ali ko će ispuniti ovu duboku prazninu?.." I tada čovjek pristupa vjeri i molitvi.