SAMOĆA JE ČUVAR INDIVIDUALITETA

U današnje vrijeme, samoća je sušta potreba. Aristokratizam duha. Samo u samoći se može izgrađivati ličnost, uživati u muzici, dobroj knjizi, u dugim šetnjama, u prirodi… Kultura gomile ne priznaje ličnost, posebnost, individualitet. Ni kvalitet. Gomila ima samo jedno, najčešće iz određeneg centra (partijskog, institucionalno religijskog, struktura vlasti, društveno važećeg…) nametnuto mišljenje, jedan pogled; uvijek je isključiva, nasilna. Masa ljudi je uvijek nenaklonjena svakome izvan nje, svakom pojedincu. Ako pažljivo posmatramo ljude koje u svakodnevnom životu smatramo za mirne, dobre, primijetićemo da oni kad su sami ili kad se nalaze u “svom“ društvu, ponašaju mnogo drugačije, bolje, nego onda kad se nalaze u masi. Svako je barem jednom u životu imao iskustvo da u susretu sa nervoznim, bijesnim, negativnim ljudima, i sam postane neraspoložen. I oni veoma mirni ljudi, nimalo zli, iznenada postanu bijesni kada su u takvoj, bijesnoj gomili. A kada ih kasnije pitate zašto su bili takvi, nemaju racionalno objašnjenje. Jednostavno ih je “ponijela” gomila. “Napunila” ih negativnim vibracijama, negativnim zračenjem, životinjskim nagonom. A gomila će uvijek imati tu moć dokle god joj pripadamo makar i malim dijelom sebe.

Što je društvo manje, to je kvalitetnije. U jednom čovjeku ćemo naći blago koje nećemo u hiljadu drugih ljudi.

Sa­mo­ća je ču­var in­di­vi­du­a­li­te­ta. Bi­ti ne­za­vi­san, osta­ti pri svom principu, svom ubjeđenju, ma ka­ko ono bi­lo ne­po­pu­la­r­no, zna­či suprotstaviti se go­mi­li, ne bi­ti sa njom.  Za­stu­pa­ti ono u što se duboko vje­ru­je, bez ob­zi­ra na va­že­će tren­do­ve, stvar je samopošto­va­nja i do­brog uku­sa. I dis­tan­ci­ra­nja od "niskovibrirajućih", povlačenje granice mentalne i duhovne, uranjati u sebe, u svoj unutrašnji svi­jet. Sa­mo on­da kad u potpuno­sti pripada­mo se­bi možemo bi­ti sreć­ni i slo­bod­ni. 

Čo­vjek na­u­čen da za­ra­nja u sop­stve­ne du­bi­ne i vi­si­ne, obožavalac lje­po­te samospoznavanja, na­ći će u sva­kom su­sre­tu sa sa­mim sobom ne­što dru­go, ne­što no­vo, ne­što od ono­ga o čemu mi­sti­ci svih religija već vje­ko­vi­ma go­vo­re. Na­ći će u sebi i Isu­sa, Ši­vu, Bu­du, Muhameda… Jer čo­vjek je u naj­du­bljim, najskro­vi­ti­jim mjestima svoje božanske biti, sa­zdan sav od iznena­đe­nja po­put one fa­sa­de ka­te­dra­le u Ru­a­nu, ko­ju je Klod Mo­ne sli­kao kao za­ča­ran – i u ra­nu zo­ru, i u pod­ne, i u su­to­ne, jer je pod raz­li­či­tom svje­tlo­šću uvi­jek bi­la drugačija, kao što se i sam čo­vjek mi­je­nja za­vi­sno od svijetla mi­sli ko­ji­ma se posmatra.

Ra­zno­vr­snost tih uvi­da i zna­če­nja, kad se jed­nom uđe u ri­znicu unutrašnjeg bla­ga, ne po­ja­ča­va se, tre­ba to ra­zu­mje­ti, zbog relativističkog po­gle­da i sklo­no­sti ka lutanju i zabludi, već zbog unutrašnjeg bo­gat­stva ljud­ske mi­sli, ljud­skog po­sto­ja­nja, zbog bogatstva pri­ro­de ljud­skog bi­ća. A mi se la­ko od­ri­če­mo to­g unutrašnjeg bo­gat­stva, bje­že­ći od se­be u ne­ku nametnutu ideologiju, religijsku instituciju, tražeći se u sticanju imovine, moći, slave, pohvale drugih… I ostajemo prazni, sebe gladni, svom unutrašnjem blagu, božanskoj riznici, potpuno tuđi.