Herman Hese – LJUBAVLJU DO SEBE SAMOG

Bio jedan ljubavnik koji je volio bez nade. On se potpuno povukao u svoju dušu i mislio je da će sagoreti bez ljubavi. Svijet za njega više nije postojao, on nije više vidio plavo nebo i zelenu šumu, potok mu više nije žuborio, harfa mu više nije jecala, sve je bilo utonulo i on je osiromašio i postao bijedan. Ali je njegova ljubav rasla i on je mnogo radije htio da umre i propadne, nego da se odrekne ljubavi prema lijepoj ženi koju je volio. Tada osjeti kako je njegova ljubav sagorela sve drugo u njemu, te postade moćna, i privlačila je i privlačila, i lijepa žena joj se povinova, i došla je, i on je stajao raširenih ruku da bi je privukao k sebi. Ali dok je pred njim stajala, najedanput se sasvim izmijenila, i on osjeti i spazi kako je privukao k sebi cio izgubljen svijet. Ovaj je stajao pred njim i predavao mu se, nebo i šuma i potok, sve mu je u novim bojama, svježe i divno, dolazilo u susret, pripadalo mu, govorilo njegovim jezikom. I umjesto da dobije samo jednu ženu imao je cio svijet na srcu, i svaka zvijezda na nebu plamtjela je u njemu i rasipala veselost kroz njegovu dušu. On je volio i pri tom je pronašao sebe samog.