Duhovnost

Pomanjaknje razumijevanja prave prirode sreće, čini mi se, osnovni je razlog zašto ljudi povređuju jedni druge. Misle ili da tuđa patnja može nekako biti uzrok njihove sreće ili da je njihova sreća važnija, bez obzira kakav bol mogu nanijeti drugim bićima. Ali ovo je vrlo kratkovido gledanje: niko istinski nema koristi od povređivanja drugog bića. Kakvu god korist da steknemo na račun nekog drugog, to je jako kratkotrajno. Na duge staze, unesrećivanje drugih i uskraćivanje njihovog prava na mir i sreću ima za posledicu nespokojstvo, strah i sumnju u nama samima. Ovakva osjećanja potkopavaju spokojstvo uma i njegov osjećaj zadovoljstva, što su sve znaci sreće. Istinska sreća ne dolazi od ograničene brige za dobrobit svoju ili onih koji su nam bliski, već od razvijanja ljubavi i saosjećanja za sva bića. Ovde ljubav znači željeti da sva bića pronađu svoju sreću, a saosjećanje znači željeti da se sva ona oslobode patnje. Razvoj ovakvog stava rađa u...

Osjećate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Ima ljudi koji izazivaju i potiču ono najbolje u nama i drugim ljudima. Katkad ih možemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruženi, po sretnim pričama ili pjesmama, ili po glazbi kojoj uče djecu. U njihovoj blizini nema mržnje, ljutnje ili ružnih riječi. Okruženi su dobrotom. Oni nas uče kako živjeti, kako se radovati, kako voljeti.

  Izvjesne osobe čovjek nalazi samo jednom u životu. Samo jednom. Takve se stvari ne ponavljaju.

Na mahove, usred aktivnog života, osjetim odjednom kako sve odlazi, kako stvari napuštaju svijet i čovjek čovjeka. Tada se vraćam svojoj samoći, pravom zavičaju moje svijesti. A moja samoća, to nije tišina i nepomičnost, mrak i besvijest; to je vapaj i kliktaj svih ljudskih sudbina i životnih zahtjeva, od postanka svijeta do danas, to je vihorno kruženje bezbrojnih sunaca, prema kojima je ovo što nas grije samo igračka, to je brujanje miliona vasionskih zvona u kojima su planete klatna. I kroz tu vasionu bez kraja i imena, poboden je, od vrha do dna, kao stožer, mač od svjetlosti — moja svijest.

Čovjeka ubijaju često i mržnjom. U jednom širem ili užem krugu ljudi mržnja se gaji, održava, širi, jača i usredsređuje toliko i dotle dok se ne stvore sredstva i ne pronađu ruke koje će stvar okončati i ubistvo izvršiti. Ali čovjeka je mogućno ubiti i - nerazumijevanjem. Dugim, upornim, doslednim odsustvom razumijevanja. Sredstvo je sigurno kao i mržnja, samo dejstvuje nešto sporije, ali su zato muke teže i strašnije. Čovjek-žrtva ne padne od jednog udarca, nego presvisne. I još, povrh svega, često u očima neupućenih izgleda kao da dobrim dijelom i sam snosi krivicu za svoju sudbinu

Ljubav je tu, u nama, a sve što je u nama nikada ne može da se izgubi. To što je ponekad ne vidimo ne znači da je nema, to samo znači da ne možemo da se sjetimo gdje je ili jednostavno ne znamo gdje da je tražimo. Ljubav za kojom tragamo je u stvari tako blizu. Najbliže. Uvijek tu. U nama. U svakom od nas. Nema potrebe da je se plašimo. Nema razloga da je skrivamo. Što je prije u sebi pronađemo, prije ćemo moći s drugima da je podijelimo. I kako god to čudno zvučalo, vjerujem da se davanjem ljubav samo uvećava. Gdje ljubav uđe, nema mjesta gubitku. Niko ko je da ni u čemu ne može oskudijevati. Naprotiv. Sve više i više će je imati.

Prava religioznost je uvijek lična i širi se sama, iznutra, dobrotom i nenametljivošču, nikad nije ista za sve već ima uvijek drugačije lice, lice svakog čovjeka. Potpuno se ostvaruje samo u probuđenom čovjeku, jer njegovom probuđenju i služi.

Kad biste zaista znali Moju nježnost prema vama, nikada ne biste pomislili da vas kažnjavam za vaše prijestupe prema Meni. Kad biste samo znali koliko vas volim, shvatili biste da Mi srce ne dopušta da vam sudim. I kazna i nagrada vaš je izbor, i vaše djelo. Moja je samo ljubav, koju nikakva vaša nedjela ne mogu narušiti.

Ako znaš da si bio pre mnogo hiljada godina, i sagradio Balbek, i porušio Troju, ako se sećaš reptila, Atlantide i mastodonata, ko ti može oduzeti taj deo biografije? Valja u sebi odgajiti ogromnu plodnost vere da bi se shvatio smisao i pravi početak čoveka. Neko bi mislio: sanjariš. Ne. Ti to izbegavaš obmane. Ko ne uma da izmisli ne ume ni da opstane. Najsrećniji su oni koji su teški naviše. Najsrećniji su oni koji su prvi razumeli da je temelj: već krov, i semenka: već plod. I pogled u nebo: već krilatost. I zamisao: već doživljaj. I htenje: već saznanje. I odluka: već dejstvo. Ako znaš da si leteo van sunčevog sistema i prestizao vreme, i boravio u svetlosti, i u nekoj budućnosti zaboravio kapu, ko ti može oduzeti taj deo biografije? Pitaš se: šta je suština? Biti moguć u nemogućem. Pitaš se: šta je cilj? Tvoja spremnost da kreneš. Pitaš se: gde je kraj? Na kraju tvoga pitanja.  Kad uobličis misao, uobličićes beskonačno. 

Ne znam s kim se vi družite, ali ja već više meseci, kako sednem za neki sto, čujem kukanje. Žale se ljudi na dinar, na cene, na penzije, na situaciju ovde ili tamo, na mlade, na stare... I kukaju. Čak i kad ćute oni samo klimaju glavom, znam: oni glasno kukaju, oni riču od kukanja, duša im se kida u froncle. Sve mi je dosadnije, zato, da se viđam i da se srećem. Znam unapred o čemu će biti razgovora. Pa mi je lepše da se zatvorim u svoju sobu (pre toga nepročitane novine bacio sam u korpu), da prelistam neku poštenu knjigu i da još malo verujem, đavo ga odneo, da na svetu ima i lepih stvari. A ima ih. Verujte.

Poznata je ona basna o lisici koja je zvala prijatelje u goste, pa umesila kolačiće od blata i motala ih u čokoladu i šećer. Što su gosti mogli, nego - da se najedu zemlje iz pristojnosti. Kad god privirim u neki disko-klub, ja se setim te basne. Isti su to kolačići, ista je to gozba, samo što ovde gosti jedu zemlju od srca, kao da nikad ništa bolje u kulturi nisu videli. Nije važno što će neko ostati sluhom feleričan. Nije važno što će neko ostati zaglupljen, jer ništa drugo ne radi, nego kao papagaj ponavlja onih dvadesetak hitova i to mu je celo obrazovanje. Nije važno što nam sportski tereni zvrje prazni, kad se ta ista omladina još kako dobro giba u zagušljivim prostorijama gde se dim može seći nožem i mazati kao puter. Nije važno što na koncertu, na izložbi slika, u teatru, mlade jedva možeš da izbrojiš na prste obe ruke... Pa, dobro, a šta je onda važno, drugovi? - Baš je odvratan dan - veli mi juče jedna učenica od sedamnaest godina, u kući njenog oca, za sto...

Jezik nije čovjeku dat samo zato da bi mogao tražiti papuče ili još malo čaja. Jezikom čovjek, svaki ponaosob, pokazuje dušu, besmrtnu sa svoje jedinstvenosti sadržane u načinu, više no u predmetu, govora.

Na svijetu uvijek postoji jedna osoba koja čeka onu drugu, bilo da je nasred neke pustinje ili usred velikog grada. A kad se te osobe sretnu i njihovi se pogledi dodirnu, sva prošlost i sva budućnost gube svaku važnost. Samo postoji taj trenutak i ta nevjerovatna sigurnost da je sve stvari pod suncem ispisala jedna ista ruka, ruka koja je stvorila po jednu blizanačku dušu za svaku osobu i koja je u njima probudila ljubav bez koje ni jedan san ljudske rase ne bi imao smisla.

Vi   ste neko poseban, ali i neko ko želi da bude kao i svi drugi. Ja to posmatram kao ozbiljnu bolest. Bog vas je stvorio različitog. Zašto ga razočaravate takvim ponašanjem? Morati biti ona osoba za koju nikada nijeste skupili dovoljno hrabrosti. Postepeno ćete otkrivati da ste baš ta osoba, i sve dok to zasigurno ne vidite morate se truditi. Ljudi su sposobni u bilo kom dobu svog života da ostvaruju svoje snove.  Mogućnost ostvarenja snova je ono što čini život zanimljivim. Postoji samo jedna stvar koja stoji na putu ka ostvarivanju snova: strah od neuspjeha

- Sve se mijenja, ništa nikada ne ostaje isto. Ako ne dobijete ono što želite, onda patite. Ako dobijete ono što ne želite - patite. Čak i kada dobijete baš ono što želite, i dalje patite jer to što ste dobili ne možete zadržati zauvijek. Um je prava neprilika. Želi da se nikada ne mijenja. Da bude oslobođen bola, obaveza, smrti. Ali promjena je zakon i ne možete se dovoljno pretvarati da je nema koliko će vas ona u životu puta sustići. - Biti zauzet nije dovoljno. Ono čime ste zauzeti se računa. Čuvajte se neplodnosti zauzetog života. - Ne ograničavajte se na određene djelove svijeta, sve ih istražite. Nijesam ni Atinjanin ni Grk, ja sam građanin svijeta. -   Ne srljajte u prijateljstva. Polako se upuštajte u prijateljstva, a kad se u neko upustite, nastavite hrabro i konstantno.

Za doručkom, gledajući kako to odrasli rade, jedna dvogodišnja djevojčica - riječima: "Hoću to!" - zatraži kašiku mlijeka u prahu da je stavi u svoju šolju čaja. Promiješan, čaj trenutno pobijeli, a dijete zagledano u šoljicu - u nevjerici zapita: "Gdje mi je čaj?

Ne pitajte da li više volim ljude ili knjige, ne bi vam se dopao odgovor.

Poimam i shvatam nevidljivu logiku svih događaja u životu. Ne riječima i ne mislima, nego svom dubinom cijelog bića osjećam divnu, neumoljivu ravnotežu koja vlada u svim našim odnosima. Stradanje i grijeh se upotpunjuju kao kalup i njegov odlivak. Život nam vraća samo ono što drugima dajemo...

Ko želi razveseljavati ljude, mora u sebi imati radost. Ko želi u svijet unositi toplinu, mora u sebi nositi vatru. Ko želi pomoći ljudima, mora biti ispunjen ljubavlju. Ko želi stvarati mir na zemlji, mora naći mir u srcu.

Tijelo hranimo impulsima povjerenja i ljubavi, a trujemo ga nepovjerenjem i mržnjom. Fizički, vi i ja možemo imati veoma slično srce; ukoliko nam se ubrizga dovoljna količina kalijum-hlorida u vene, oboje ćemo doživjeti srčani udar. Ali, naša iskustva su potpuno individualna. Šetali smo različitim baštama i klečali na različitim grobovima. Vaše tužne uspomene iscrpljuju vaše srce ili ga tjeraju u bolest, dok sam ja na njih imun. Isto tako, radosne uspomene koje griju naša srca mogu biti međusobno slične, ali vaše uspomene imaju lični pečat koji ih čini jedinstvenim. Kamera snima neki događaj tako što svjetlosne signale pretvara u slike, ali to nije način na koji funkcionišu naša čula - mi percipiramo, što znači da svakom signalu koji primamo dodajemo značenje. Kameri nije važno da li je autobus žute boje, ali kada mi ugledamo žuti autobus, znamo da se u njemu nalaze djeca i da je potrebno preduzeti određene mjere predostrožnosti. Percepcija je prvi i najvažniji korak u pretvaran...

Jedna neobična ali jednostavna tajna mudrosti svih epoha uči nas da i najmanji čin altruizma, svaka ljubaznost i davanje obogaćuju, a da svaki napor da se osvoje bogatstvo i moć slabi i osiromašuje. To su znali i o tome nas učili Indijci, grčki filozofi i Hrist, i poslije njih hiljade mudraca i pjesnika čija su djela preživljavala epohe u kojima su živjeli, dok su kraljevstva i kraljevi njihovog doba nestali i zaboravljeni. Možete da se složite s Hristom ili s Platonom, sa Šilerom ili Spinozom: svuda vrhovna mudrost uči nas da nijesu ni moć ni bogatstvo ono što nas čini srećnim već samo ljubav. Svaki altruizam, svako odricanje u ime ljubavi, svako saosjećanje, svako davanje sebe je obogaćivanje i uzdizanje i jedini put koji vodi naprijed.

Da bi oslobodio potencijale svog uma, tijela i duše, moraš prvo da obogatiš svoju maštu.Vidiš, stvari se uvijek oblikuju dva puta: prvo u radionici uma, a zatim, i samo tada, u stvarnosti. Ja to nazivam "indigo štampom", pošto sve što stvoriš u svom spoljašnjem svijetu ima začetak u tvom duhovnom svijetu na veoma slikovitom ekranu uma...

A ja u ljudima i ne vidim više samo ljude, vidim tragedije, drame i poneku komediju...najviše se obradujem, naravno, kad u nekome vidim - bajku... Samo se osmjehnem negdje duboko u sebi i pomislim - Moj čovjek!..

Svako jutro kada ustanete imate izbor. Da taj dan bude najbolji koji ste imali ili da ga provedete u brizi, ljutnji, tjeskobi. Vrlo mali broj ljudi se odlučuje za ovo prvo. Vrlo mali broj ljudi zaista želi da bude srećan. Neki misle da ne zaslužuju, drugi da je to teško, da im trebaju razne stvari kao novac, neko koga će voljeti i ko voli njega, da bude sunčano vrijeme, da budu zdravi, vitki... Može tako unedogled. A u stvarnosti je dovoljno reći: “Danas će biti najbolji dan ikada". I tako će biti. Biće najbolji. Vi zaslužujete da bude najbolji. I svaki naredni će biti. Jer stvoreni ste da budete srećni, ispunjeni, zadovoljni. Puni života. Jer zato ste stvoreni, zato ste rođeni. Da radite ono što volite, budete okruženi ljudima koje volite, da udišete čist vazduh, jedete kvalitetnu hranu, plešete, smijete se. Sve to zaslužujete. Samo morate postati svjesni da ste vrijedni i da je to ono što vam pripada. Sreća pripada vama, samo odlučite da je želite. U početku će vam mož...

U najgorim trenucima mislio sam ovako: ovaj užas od niskog života cijena je kojom se plaća i iskupljuje sve visoko i lijepo što smo znali i osjećali, a pošto je sve ovo u najužoj uzročnoj vezi sa našom misli o Bogu i našim osjećanjem ljepote, treba naći snage da se i ovo primi i zavoli isto kao što se vole Bog i ljepota sami. I kad oni koji me tlače, truju i jedu, i koji za drugi život i ne znaju, nalaze u sebi snage, izdržljivosti i vještine za borbu, zašto da je ne nađem ja koji sam gledao i koji ću opet vidjeti sjaj drugog, ljepšeg života za koji nijedna žrtva nije prevelika i nijedna cijena previsoka? Tako se u meni utvrđivalo saznanje da je svaki niži život u službi višega, da je sve povezano i osigurano i da je čovjek svuda i u svako doba na svom pravom mjestu i - samo prolazno. Sa tim skupim saznanjem čovjek može sve podnijeti, jer je svaka bitka unaprijed dobivena samim postojanjem neuništive i prave misli.

Vrijeme je da čovjek pozna svoju vrijednost. Zar je on odista nekakvo nezakonito rođeno stvorenje? Vrijeme je da se više ne obazire plašljivo ovamo-onamo da li je ugodio ili nije ugodio ljudima! Neka se moja glava čvrsto i pravo drži na plećima! Život mi nije dat da ga pokazujem nego da živim njime. I ja hoću da se staram i staraću se ne za javno mišljenje o sebi, nego da li ispunjavam ili ne ispunjavam svoj poziv pred Onim koji me je poslao u život.

Izreka - čovjek je onakav kako razmišlja u svom srcu - ne samo da obuhvata cjelinu čovjekovog bića, već je toliko sveobuhvatna da prožima sva stanja i okolnosti njegovog života. Čovjek je doslovno ono što misli, njegov karakter je zbir svih njegovih misli. Kao što biljka niče iz sjemena, i nikako drugačije, tako i svaki čin čovjekov niče iz skrivenog sjemena misli i ne može se pojaviti bez njih. Djelo je cvijet misli, a zadovoljstvo i patnja su njeni plodovi; iz toga slijedi da čovjek sam bere slatko i gorko voće svog gazdinstva. Čovjek sam sebe uzdiže ili uništava. Kao biće moći, inteligencije, ljubavi, i prirodni gospodar svojih misli, čovjek posjeduje ključ za svaku situaciju, posjedujući u sebi tu transformišuću i regenerativnu pokretačku snagu pomoću koje može da postigne šta god želi. Čovjek je uvijek gospodar svoje sudbine. O tome govori i univerzalni Zakon da "ko traži naći će, ko kuca otvoriće mu se". Samo strpljivošću i neprestanom upornošću čovjek može...

Američki dramski pisac Artur Miler otprilike ovako je definisao intelektualca: „To nije čovek koji je pročitao gomilu knjiga i poseduje mnogo informacija. Intelektualac je osoba koja ima sopstvenu predstavu o svetu u kome živi.” Akcenat je, dakle, dat na promišljanje i podrazumeva da je svaka osoba koja ima svoj, lični stav o onome što se oko nje dešava – intelektualac. Neko će odmah staviti primedbu: „Po njemu, svi smo mi intelektualci.” Nismo, u tome je stvar. Ne radi se o intelektualnim sposobnostima već o tome da li smo skloni da svet posmatramo sopstvenim a ne tuđim očima. I najinteligentniji među nama mogu biti marionete u tuđim rukama. Uvereni da saopštavaju sopstveno oni često izražavaju mišljenje nekog sasvim drugog. Broj informacija kojim smo svakog trenutka zapljusnuti sprečava nas da se usredsredimo na bitno, onemogućava nas da razmišljamo. Skoro da više ne postoje tišina i privatnost koje bismo iskoristili za proces kojim se na miru dolazi do sopstvenih zaključa...

Govor je moćna sila. Ali koliko pažnje poklanjamo onome što govorimo?... Unosimo li imalo mudrosti i osjećajnosti u svoje riječi? Šta je iza našeg govora, šta ga motiviše? Da li je zaista bilo neophodno da kažemo to što smo upravo rekli. Kada sam počinjao da razmišljam i učim o govoru, napravio sam jedan eksperiment. Odlučio sam da tokom nekoliko mjeseci nikada ne govorim o nekoj trećoj osobi; tako nikome u razgovoru ne bih pominjao nekog drugog. Nema ogovaranja. I 90% mog govora bilo je eliminisano. Prije toga nije mi ni padalo na pamet da trošim toliko mnogo vremena i energija na takvu vrstu govora. Moj govor nije bio nešto posebno zlonamjeran, već je prije dobrim dijelom bio beskoristan. Bilo mi je nevjerovatno zanimljivo da posmatram uticaj koji je taj eksperiment imao na moj um. Prestavši da tako govorim shvatio sam da su, na ovaj ili onaj način, velik dio onoga što sam do tada govorio bili komentari o nekom drugom. Prestavši tako da govorim, i moj um je postao manje sklon da...

Ako želiš biti pozer i nečija kopija, možeš. Samo se pusti k’o tikva niz vodu. Ako želiš živjeti prosječnim životom – možeš. To nije loše. Ako si na to pozvan. Ali ako u sebi osjetiš neke druge melodije... melodije koje nijesu od “ovoga svijeta”.. note koje je Kompozitor stavio u tebe.. neku pjesmu koja se krije duboko u tebi… Molim te, otpjevaj je. Pjevaj je najglasnije što možeš. Radi sebe. Možda će se mnogi smijati tvome glasu i neće htjeti plesati na taj ritam, ali ti ćeš se zadnji smijati. Napaćen, ranjen, umoran… dati život za svoju pjesmu. I doći Gore – i reći – “Evo me, Bože, ja sam pjevao.” A On će reći – “Znam, dok si ti pjevao, ja sam plesao”.

Zašto se samoća u ovome svijetu većinom prepoznaje kao odbljesak tuge, kao nešto što samim svojim postojanjem donosi uznemirenost i budi strah? Razlog leži u tome što se ona ne vidi u svojoj punoći, ne shvata njena dubina, samoiscjeliteljska i samospoznajna veličina. Kada bi čovjek spoznao da samoća ne postoji sve dotle dok ima barem jednog pravog, iskrenog prijatelja – sebe, i dok se taj prijatelj želi družiti sa njim, život bi mu se pretvorio u uživanje. Jer prava samoća počinje tek kada izgubimo to prijateljstvo, kad se naš prijatelj, naše ja, ne želi družiti sa nama, kad mu je za ispunjenje potreban drugi - tek tada možemo reći da smo iskusili samoću u njenom punom strahu i snazi.

Koliko ja imam osmjeha, toliko niko ne može imati ružnih riječi, ni sitnih malih pakosti da mi na bilo koji način našteti. Osmjeh za sve, i za dobro i za zlo, pa ko duže izdrži.

Sama činjenica: da živim, daruje me mirnom radošću. Osjećam veliku ljubav za ljude, za njina djela, za sreću i nesreću, za grijeh i strast i sav jad što iz njih izlazi, za borbe i posrtanja, za zablude i patnje i žrtve, za sve što je čovjekovo na ovoj planeti. Osjećam časovitu, ali neizmjernu sreću da i ja pijem kap iz nepresušivog izvora radosti ljudske, da i ja načas ponesem dijelak velikog krsta što ga nosi čovječanstvo.

Ruke mi često preko dana staju nad poslom i veliki dio noći bdijem samo da mogu duže misliti o Tebi. Prije ptica se budim, prije zore dižem (a kroz sve snove prolaziš Ti); u osvit sam naslonjen na prozor kao da Te čekam. Ljepotu cijelog svijeta kriju u sebi moje misli. Neostvariv san je postao sadržaj mog života. I tako život prolazi, ali u času smrti ja mogu pokazati na svoju čežnju kao na jedino veliko, istinito i lijepo u svom životu.

Postoje mnogobrojne definicije ljubavi. Jedna od njih je i ova – sposobnost i volja da dopustite onima do kojih vam je stalo da budu ono što oni za sebe odaberu, bez bilo kakvog insistiranja da zadovolje vas. Kako dostići tu tačku da budete sposobni da pustite druge da budu ono što oni izaberu. Veoma jednostavno! VOLEĆI SEBE, osjećajući da ste vi važni, lijepi i vrijedni! Ako ste vi sigurni u sebe, vi ne želite i nije vam to potrebno, da drugi budu poput vas. Kao prvo, vi ste Jedinstveni! Kao drugo, to bi drugome uskratilo njegovu jedinstvenost, a ono što vi volite u njima upravo i jesu osobine, koje ih čine posebnim i drugačijim. Kada se vi osjećate dobro zato što volite sebe, odjednom ste sposobni da volite i druge, da pružate drugima i činite drugima, tako što ste sve to prvo učinili za sebe. Tada nema smetnji vašem davanju. Ako ste vi sami za sebe neko bezvrijedan i nevoljen, onda davanje postaje nemoguće. Dakle, cio taj posao oko davanja i primanja ljubavi počinje sa ...

Šta ako su vas slagali da se od ljubavi ne živi? Meni je mater jednom rekla da se od ljubavi živi, a od para preživljava. Ja njoj vjerujem... Što ako vam cijelo vrijeme lažu? Što ako vas cijelo vrijeme pokušavaju uvjeriti da je ljubav ono što su oni nekad imali, i sad više nemaju jer prestane ‘kada sirotinja uđe na vrata’, ‘kada dođu djeca’, ‘kad treba vratiti kredit’, ‘kada ga izobliči bolest’, ‘kad više ne može da spava s tobom tri puta dnevno’. Nemojte vjerovati ni meni. Vjerujte samo sebi. Držite svoju ljubav čvrsto; rukama, nogama, noktima. Jer ona neće prestati, nego će ojačati, baš kad dođu djeca. Baš kad sirotinja uđe na vrata. Baš kad bude trebalo vratiti kredit. Baš kada on bude bolestan. Baš kada ne bude mogao spavati s tobom tri puta dnevno. I možda niste svi napravljeni u ljubavi, ali pravite novu djecu u ljubavi. Ili ih nemojte praviti. Nekim ljubavima ona nisu ni potrebna. Samo nemojte dozvoliti da vam lažu. Drugi nam se miješaju u plaće, školovanje, posao...

Svakoga dana svog života trebamo vidjeti po jednu lijepu sliku, čuti po jedan lijep muzički komad i pročitati po jednu lijepu pjesmu, da nam svakodnevne brige ne bi zasjenile osjećaj ljepote koji je Bog utkao u ljudsku dušu.

Imajte vjere u sebe! Nikad nemojte misliti da je duši nešto nemoguće. Ako postoji grijeh, onda je jedini grijeh kada kažete da ste vi ili neko drugi slabi. Sve moći Univerzuma već su naše. Osjećajte da ste Hrist i bićete Hrist, osjećajte se kao Buda i bićete Buda. Osjećaji su život, snaga i vitalnost bez kojih intelekt ne može doseći Boga.

Kada vas motiviše neki veliki cilj, neki izvanredan projekat, vaše misli kidaju stege koje ih sputavaju, vaš um prevazilazi granice, vaša svijest se širi u svim pravcima i vi ste u novom, velikom, divnom svijetu. Uspavane snage, sposobnosti i talenti dolaze do izražaja i vi otkrivate da ste postali veća osoba nego što ste ikad sanjali da ćete biti.

Svijet je vaš kaleidoskop, i različite kombinacije boja, koje se svakog narednog trenutka mijenjaju, su izvrsno prilagođene slike vaših misli koje su neprekidno u pokretu. Tijelo je sluga uma. Ono se pokorava aktivnostima uma, bez obzira da li su one namjerno izabrane ili su automatski ispoljene. Bolest i zdravlje, isto kao i životne okolnosti, imaju korjen u mislima. Bolesne misli ispoljiće se kroz bolesno tijelo. Jake, čiste i vesele misli izgrađuju snažno i kreposno tijelo. Tijelo je prefinjen instrument koji se može modelirati, i koje spremno odgovara mislima koje ostave utisak na njega, a navike misli proizvešće svoje rezultate, dobre ili loše, u zavisnosti od njihovog kvaliteta. Iz zaprljanog uma proizlazi nezdrav život i propadanje tijela. Misao je izvor akcije, života i svekolike manifestacije. Ukoliko želite da zaštitite svoje tijelo, čuvajte svoj um. Ako želite da obnovite svoje tijelo, uljepšavajte svoj um. Nema boljeg ljekara od radosne misli koja odagnava bol...

Važno je razlikovati potrebe i želje. Potreba imate malo, a  želja možete imati neograničeno mnogo. Da biste postigli  slobodu i blaženstvo, zadovoljavajte samo svoje potrebe.  Prestanite stvarati beskrajno mnoštvo želja i iluziju lažne  sreće. Posvetite se potrazi za trajnom srećom ili blaženstvom.  Nepromjenjiva, besmrtna duša skrivena je iza zaslona  vaše svijesti, na kojoj su naslikane mračne slike bolesti,  neuspjeha, smrti i tako dalje. Podignite veo prividne promjene  i usidrite se u svojoj besmrtnoj prirodi. Ustoličite  svoju hirovitu svijest na unutrašnjoj nepromjenjivosti i smirenosti,  na Božjem prijestolu. Neka vaša duša danonoćno  zrači blaženstvom. Razmislite na trenutak što je Isus mislio kad je rekao: "Pusti mrtve nek' sahranjuju svoje mrtve." (Evanđelje po Mateju 8:22) Želio je reći da je većina ljudi mrtva, ali toga nijesu svjesni! Nemaju ambicija, podsticaja, duhovnog entuzijazma ni živo...

Niko danas ne zna kolika je bijeda i poniženje ne smjeti ostati sam sa sobom. Niko ne zna kolika je nesreća nikad ne čuti u samoći kako teče sopstvena krv kroz naše vene i slepoočnice, ni kako se čuju koraci naših sopstvenih misli u tišini samoće, u kojoj sve prokaže i progovori. Ima tišina kojih se sjećam više nego najljepših riječi. Onaj ko navikne na samoću, prekida sa svijetom, kao što čedan prekida sa poročnim, ili čist sa nečistim. Kome se god u duhu nastanila jedna velika ideja ili u srcu veliko osjećanje, on se povlači u samoću šume i polja, ili u jedan ugao sobe, da tu sazru, u njemu, njegove najveće istine.. Sujeta se liječi samo samoćom. Samotnik je jedini gospodar samog sebe. Bog obitava u pustinji i tamo ga svi nađoše. Mržnja ne klija drugdje nego po putevima hučnih gomila i u huci jezika. U samoći nema mržnje. Osamiti se znači očistiti. Sve u samoći postaje uzvišeno, najviše, najdublje. Ako je čovjek filozof, on se predaje samoći da bi znao cij...

Taj svijet koji ne zadovoljava ni najnevinije težnje čovjekove duše, taj svijet u kome ona skoro na svakom koraku nailazi na otpor, na neuzvraćenu ljubav, taj svijet u kome ona ne nailazi čak ni na razumijevanje svoje najbliže okoline, nije njen pravi svijet. Otuda su se ljudi i povlačili iz svijeta u samoću. Tu, u predanoj i dubokoj molitvi ponirali su u jedan širi svijet, u kome se – po riječima jednog od njih – „razmiču granice prirode, otvaraju tajanstveni izvori poznanja i pred dušom prostiru beskrajni horizonti“. Tu su se duhovno sjedinjavali s Beskrajnim, tu je srce nailazilo na umirenje i duša uzajamnost i punoću. Otuda i danas namučene duše prevazilaze u molitvi uske granice ovoga svijeta i dobijaju ono što im svijet ne može dati – poniranje u onaj pravi, beskrajni i vječni život. „Kao mirisna rosa, kao mana nebeska pada na bogoozarenu dušu blagodatna sila. Kao dragocjeni biseri rone se suze radosti od dodira s Bogom. Tu je tiha čežnja za nebom, vječno traženje i vje...

Ko nije osjetio blagodeti samoće ako je imalo postao individua i naučio da cijeni individualnost! Ne može se zamisliti nijedan iole kreativan čovjek, da ne govorimo o značajnim umjetnicima i naučnicima, koji nije svjesno i namjerno tražio samoću da bi u miru i usaglašenosti sa sobom poveo neophodne i plodne dijaloge sa sobom, pokušao da iz relativne udaljenosti objektivnije osmotri sebe i društvo, i sebe u društvu, i iznad svega, kada je u pitanju stvaralaštvo, da ostvari slobodnu komunikaciju svjesnog i nesvjesnog bića. U samoći čovjeku se otvara put u sopstvenu dubinu, i ako on uspije da siđe u nju bez straha i zaziranja, vratiće se obogaćen na površinu i tek tada, kada je otkrio svoje Ja, imaće otvoren i pravi put prema bližnjem, prema Ti. Gete je ovo izrazio jednostavnim riječima: “Ako samo jednom mogu da budem na pravi način sam, tada neću biti više usamljen”.

Želite li probuditi cijelo čovječanstvo, probudite cijelog sebe. Želite li eliminisati patnje u svijetu, eliminišite sve što je mračno i negativno u vama samima. Zaista, nema većeg dara koji možete dati svijetu od lične transformacije. 

Djelovanje Maje (iluzije) takođe se da uočiti u navici uma da pridaje nekoj stvari drugačiji značaj no što ova u stvari ima. To se događa onda kada se rituali, ceremonije i druge spoljašnje religijske prakse počnu tretirati kao cilj, a ne kao sredstvo. Rituali i ceremonije imaju svoju vrijednost kao sredstva koja vode cilju, kao nosači života i medijumi njegovog ispoljavanja. Proglašavajući ih za Istinu, čovjek im pridaje preveliki značaj koji im svakako ne pripada. U trenutku kada rituali i ceremonije postanu važni sami po sebi, oni počinju da sputavaju život umjesto da predstavljaju izraz životnosti