Duhovnost

U svijetu palanke, važnije je dobro se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost. Sve što je pretežno lično, individualno (ma u kom pravcu) nepoželjno je prije svega zato što je obećanje “svijeta”, kao čiste negacije palanke, dakle, obećanje stilske polivalencije, a ova polivalencija je, za palanački duh, čisto otjelotvorenje kakofonije, muzika samog pakla.

Život je izbor, a ne sudbina, jer običan čovjek živi kako mora, a pravi čovjek živi kako hoće; život na koji bijedno i bez otpora pristaje je bijedno tavorenje, a izabrani život je sloboda. Čovjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem.

Ne postoji druga stvarnost osim one koju imamo u sebi samima. Stoga većina ljudi živi tako nestvarno, zato što slike izvan sebe smatraju za stvarnost, a svoj vlastiti svijet u sebi ne puštaju nikako da dođe do riječi.

Naježim se kada od naših nacionalista čujem "vratimo se svojim korjenima i izbacimo sve što je strano iz našeg jezika, običaja, navika, života itd...". Oni ne znaju šta govore… Sva sociološka, antropološka i druga istraživanja ukazuju da svaka kultura sadrži oko 90 posto "pozajmica". Multinacionalnost i multikonfesionalnost jesu osnovno obilježje modernog svijeta. Danas nema većeg grada u svijetu u kome se ne bi mogli naći ljudi različitih vjera, nacija i kultura. Iz njihovih duhovnih susreta nastali su istinski plodovi ljudskog uma, a iz tjelesnih dodira najljepša lica ovog svijeta. Mi ni danas nijesmo dovoljno svjesni značaja i značenja što ga razgovor kao duhovni susret ima u razvoju svjetske kulture, u čijem središtu su svjetske religije. Odbiti razgovor sa drugom kulturom, odnosno drugom religijom, znači odbiti mogućnost da se nešto drugo nauči, da se obogate vlastita kultura i religija. Ko se poistovjećuje samo sa vrijednostima svoje kulture, taj je slije...

Razlikujmo ljubopitljivost od radoznalosti. Roditeljima valja skrenuti pažnju: nemojmo od inteligentnog djeteta sa prirodnom radoznalošću praviti malograđanina ljubopitljivog u odnosu na to šta je u supi susjeda. Strogo razlikovati te dvije stvari. Čovjek je kao duhovno biće po prirodi lijepo radoznao. Vladeta Jerotić *** Radoznalost je osnova spoznaje i svima onima koji kažu kako je radoznalost ubila mačku ja uzvraćam kako je mačka poginula na plemenit način. Arnold Edinborg

Istorija nam izgleda kao poprište nagona i moda pohotljivosti, gramzivosti i požude za vlašću, ubistava, nasilja, razaranja i ratova, slavoljubivih ministara, potkupljenih generala, pucnjavom razorenih gradova, a isuviše lako zaboravljamo da je to samo jedan od mnogih njenih aspekata. A prije svega zaboravljamo da smo mi sami komad istorije, nešto postalo i nešto što je osuđeno na izumiranje kada izgubi sposobnost za dalje postojanje i samopreobražavanje. Mi sami smo istorija i saodgovorni smo za svjetsku istoriju i svoj položaj u njoj. Veoma nam nedostaje svijest te odgovornosti.

Dobro je imati novac i stvari koje se s njim mogu kupiti, no dobro je, takođe, povremeno provjeriti da nijeste izgubili stvari koje novac ne može kupiti.

Sloboda, moralnost i ljudsko dostojanstvo pojedinca sastoji se upravo od sljedećeg - da čini dobro ne zato jer je prisiljen, već zato jer to razumije, želi i voli.

Nije dovoljno samo živjeti! – reče leptir. Potrebno je imati malo sunca, malo slobode i malo cvijeća!

Mi nekog ljubimo ne zato što tu ljubav zaslužuje potpunije i isključivije nego iko drugi, nego što smo mi na tu ličnost prosuli jedno svoje sunce koje ga je ozarilo i izdvojilo od sveg drugog naokolo po zemlji.

Ako hoćete nešto da uradite - idite do kraja. U suprotnom, ni ne počinjite. To bi moglo da znači da ćete izgubiti djevojku, ženu, rođake, poslove i moguće je - glavu! Moglo bi da znači da nećete jesti dva ili tri, četiri dana. Moglo bi da znači da ćete se smrzavati na klupi u parku. Možda vam donese i zatvor, porugu i ismijavanje, ili izolaciju. Sve je proba vaše izdržljivosti, vaše želje da to - stvarno radite! A vi ćete uspjeti! Uprkos odbijanju i slabim šansama, i biće bolje od bilo čega što možete da zamislite. Ako ćete da pokušavate - zato idite do kraja! Nema sličnog osjećanja, bićete sami sa bogovima, a noći će buktati u plamenu. Jahaćete život sve do savršenog smijeha. I to je jedina borba vrijedna truda!

Očekuj samo najbolje i očekuj da će ti svaka potreba biti zadovoljena, čak i ona koja se čini nemogućom.  Nikad ne ograničavaj sebe mislima kako ne trebaš očekivati previše. Sagledaj jasno svoje potrebe, izrazi ih i onda vjeruj da će biti zadovoljene. Kako će se to dogoditi, ostavi Meni. Ja moram djelovati kroz kanale da bi se to dogodilo, ali sve je sa Mnom moguće. Opusti se i gledaj kako se događaju čuda i divote, stalno zahvaljuj i uvijek koristi sve za dobrobit cjeline. Ne živiš prema ljudskim zakonima već prema božanskim, zato se sve može uvijek dogoditi. Očekuj čuda i gledaj kako se događaju. Uvijek misli o blagostanju i izobilju i znaj da na taj način pokrećeš sile koje će ih ostvariti. Što si pozitivniji, to će se one brže dogoditi.

- Odakle si došao? - Niotkud. Ja sam odavde. - Kаko to da te nikad nisam sreo? - Nisam izlazio. - Bio si bolestan? - Ne, bio sam zdrav. - Pa, zašto nisi izlazio? - Pa zato. Zato što sam bio zdrav. - А sada, zašto si sada izašao? - Razboleo sam se. Sad sam kao i svi drugi. Niko me neće primetiti. - Šta bi se desilo da te primete? - Proglasili bi me za zdravog. - Je li to rdjavo? - Kako gde. U bolesnom svetu, svakako. - I šta bi sa tobom radili? - Lečili bi me dok se ne bih i ja razboleo. - Аli ti si već bolestan, zar nisi? - Оd svoje bolesti, da, samo oni hoće da bolujem od njihove.

Mislim da bi ovaj svet bio bolji da smo manje vaspitani, možda i manje obrazovani, ali da smo odrastali s osećajem da smo ljubavi vredni ma šta učinili i ma kakvi bili. Lepi, ružni, zgodni ili ne, s diplomom ili bez nje, poslovno uspešni ili boemi, uz znanje pet jezika ili s mogućnošću komunikacije osmehom, uvek smo jednako vredni ljubavi.

Tanana je linija koja razdvaja svet jave od sveta sna. Većina ljudi je i ne primećuje, nego se prepušta svojim unutrašnjim časovnicima: kada otvore oči, budni su; kada ih zatvore, vreme je za snove. Kažu da svi, kad zaspimo, stalno sanjamo, samo što neki pamte snove, dok ih drugi zaborave još pre nego što razmaknu trepavice. Kažu, takođe, da nam Bog, ukoliko poželi da se obrati nekom od nas, govori dok sanjamo, jer da se pojavi na javi, sagoreli bismo od njegovog sjaja i lepote. I u snu, doduše, treba biti obazriv. Nije se jednom desilo da su neki, koji su duboko i dugo snevali, toliko odlutali da nisu stigli na vreme da se vrate. Takvi posle čuče kod linije razdvajanja, koja s one strane deluje kao kakav grdan zid, i čekaju da se otvore dveri kroz koje će se vratiti u svet, a kada se vrate u svet, vide da više ništa nije isto kao pre. Zbog toga je dobro imati na umu reči Suzan Zontag koja je govorila da ne želi da snovi tumače njen život, već da njen život tumači snove. Edgar Alan P...

  - A šta je onda književnost? - Pa, na primer, Marsel Prust. Ili Džems Džojs. - Džojs? - upita on primičući se. - Onaj što je napisao Uliksa? Probao sam da čitam. Dosadno. Ako ćemo pravo, uopšte ne shvatam zašto su potrebne takve knjige. - Kako to misliš? - Pa tog Uliksa niko ne čita. Tri čoveka su ga pročitala i onda celog života od tog žive - pišu članke, idu na konferencije. A niko drugi to nije savladao. - Znaš šta - rekoh, bacajući Vukodlake na pod. - Vrednost knjige ne odredjuje to koliko će ljudi da je pročita. Genijalnost Mona Lize ne zavisi od toga koliko posetilaca prodje pored nje tokom godine. Najveće knjige imaju malo čitalaca, zato što njihovo čitanje zahteva napor. Ali upravo zbog tog napora radja se estetski efekat. Književni fast-fud nikad ti neće podariti nešto slično. - Jednom sam te već zamolio, govori jednostavnije... - Sasvim jednostavno mogu da kažem ovako. Zamisli, recimo, da si kamiondžija. Knjige koje čitaš su kao saputnici koje primaš u kabinu....

Sa početkom samog postojanja i prvim pokretom u majčinoj utrobi, postavlja se za nas pitanje izlaza. A kad se oslobodimo te tamnice, to je samo prividno i privremeno oslobođenje, jer sa prvim zrakom zemne svjetlosti počinje novo i dalje, sve življe, traženje izlaza. I traje do poslednjeg daha i poslednjeg pokreta. Tome traženju služe sve naše misli, sva naša lutanja, svi naši — i najnevjerovatniji — postupci, napori, zaleti i sudari.

Kad provedemo sunčan i lijep dan u prirodi, sami ili u društvu, mi primimo u sebe vidike, vjetar, daljine, dio sunčeva puta i misli koje donosi smiraj dana. Predveče se vratimo u svoj grad, obogaćeni, teški kao pčela natovarena cvijetnim sokom i peludom, osjećamo se jaki i slobodni, iznad svega što nas vezuje sa poznatim stvarima, ljudima i prilikama, kao mirni pobjednici, bez rana, bez gorčine u sebi, a sa izgledima na dug i trajan mir pred sobom. To je trenutak čudne veličine i jakog zanosa… Stoga u takvim večernjim časovima, poslije lijepog izleta, treba izbjegavati društvo i ljude i tražiti pribježište u samoći, u ćutanju, čitanju, i snu.

Debelo drvo počelo je od tankog pruta. Devetospratna kuća počela je od slaganja opeka. Putovanja od hiljadu kilometara počinju od jednog koraka. Pazite na svoje misli: one su početak postupka!

Sve je moguće, sve je na dohvat ruke, samo se čovjek ne smije predati. Teško je dok se ne odlučiš, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoće nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobijediš svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svijet više nije skučen ni pun prijetnji.

Istinska čuda svijeta su svuda, u najsitnijim djelovima našeg tijela, u ogromnim prostranstvima kosmosa, u intimnim vezama svih stvari... Mi smo dio fino izbalansiranog ekosistema u kome se međuzavisnost slaže sa individualnošću. Svi smo mi individue, ali smo i dio veće cjeline, ujedinjeni u nečem ogromnom i lijepom, što se ne da opisati. Spoznaja čuda je subjektivna esencija samospoznaje, korjen iz koga rastu najplemenitije ljudske osobine i iskustva. Ljubav. Ljubav je prevelika i preduboka da bi ikada bila shvaćena, izmjerena ili ograničena riječima.

Kad govorim o strasti, ne mislim samo da imate nešto do čega vam je stalo. Mislim na nešto do čega vam je neprekidno stalo, što je uvijek uz vas. Nijeste prevrtljivi. Svakog dana se budite misleći na ista pitanja na koja ste mislili i pred spavanje. Vi, u neku ruku, uvijek gledate u istom pravcu, uvijek željni da načinite makar najmanji korak naprijed, radije nego veliki korak u stranu, prema nekom drugom odredištu. U krajnjem slučaju, tolika usmjerenost bi se mogla nazvati opsesijom. Većina vaših postupaka je izvedena iz te odanosti vašem krajnjem cilju, vašoj životnoj filozofiji. Vi znate koji su vaši prioriteti.

Polazna tačka je znatiželja: razmišljanje zašto ponuđene vrijednosti uopšte postoje. Poriv da preispitujemo ponuđene vrijednosti javlja se kada doživimo  viža de , suprotno od deža vi . Deža vi se javlja kada se susretnemo s nečim novim, ali imamo osjećaj kao da smo to već vidjeli. Viža de je obrnuto – suočavamo se s nečim poznatim, ali to vidimo kao svježu perspektivu koja nam omogućava da steknemo nove uvide u stara pitanja.

Fizika kao fundament prirodnih nauka ima dominantan uticaj na sve aspekte ljudskog društva. Fizičari sa visine gledaju na ostale nauke i naučnike, pa često upotrebljavaju onu rečenicu nobelovca Radeforda: “Cijela nauka se može podijeliti na fiziku, i na skupljanje maraka”. Časopis “Svijet fizike” je 1999. godine organizovao anketu među vodećim svjetskim fizičarima u kojoj su trebali da imenuju fizičare koji su dali najznačajniji doprinos fizičkoj nauci. Na vrhu liste se ubjedljivo našao Ajnštajn, a iza njega Njutn, pa Maksvel, a tu su još Bor, Openhajmer, Hajzenberg, Galilej.   Zna se da je Ajnštajn bio spinozist, i da mu je bila vrlo bliska filozofija Šopenhauera. Ajnštajn nije vjerovao u institucionalnu religiju, imao je "kosmičko religiozno osjećanje", smatrao je da nauka i religija moraju da se udruže i da se tek tada može doći do konačne istine. Nauka i religija, po njemu, nijesu u suprotnosti i "nauka je bez religije hroma, a religija bez nauke slijepa...

Dobrota je prezrena, odnosno obezvrijeđena. Sve te uzvišene i neopipljive vrijednosti ljudskog duha – poput hrabrosti, poštenja, vjernosti, bezuslovnog prijateljstva i ljubavi – danas su ismijane i nijesu popularne. Važno je samo koliko ste ljudi prevarili. Ako ste prevarili mnogo ljudi i pritom zaradili, onda ste namazani i mnogo ste pametni. Time dobijate poene i niko vas neće prezreti. Ili, ako dovoljno dugo to radite, čak i oni koji su vas prezreli u početku, pristaće na to da ste uspjeli. Danas su teze zamijenjene i u današnjem sistemu vrijednosti dobrota se graniči sa glupošću. To je pogubno, i zato ćemo platiti danak, a tada ćemo morati da se vratimo pravim vrijednostima jer su jedino one temelj ljudskog postojanja.

Zalud je bure od najskupljeg drveta, ako se u njemu drži uskislo vino. Zalud usta puna molitve ako je srce prazno… Šta god da tkaš, vezuj konce za nebo…

Božansko se uvijek otkriva lično, u sebi (ezoterično), do njega čovjek dolazi radom na sebi, nadilaženjem subjektivne svijesti, i svojim preobražajem i usaglašavanjem sa objektivnom, božanskom sviješću dok ne postane njeno oličenje. Najviša božanska prisutnost otkriva se čovjeku uvijek jednostavno, nježno i nevino, kao dječiji šapat i osmijeh. Rezultat njenog osvješćenja je uvijek veća ljubav. Ona je uvijek dostupna kroz živo iskustvo, samo od čovjekove objektivne svjesnosti zavisi da li će je spoznati.

Postoji struja koja prolazi kroz sve. Ona postoji u celom Univerzumu i postoji u celom Svemu Što Jeste. Ona je osnova Univerzuma i osnova vašeg fizičkog sveta. Neki su svesni te Energije, ali većina ljudi je nesvesna njenog postojanja. Međutim, ona utiče na sve. Svaka misao vibrira, svaka misao emituje signal i svaka misao privlači podudaran signal. Ovaj proces nazivamo Zakonom privlačnosti. Zakon privlačnosti glasi: Slično privlači slično. Možete, dakle, sagledati moćan Zakon privlačnosti kao neku vrstu Univerzalnog Menadžera koji se stara o svrstavanju svih podudarnih misli. Jasan vam je ovaj princip onda kad uključite radio i namerno podesite birač stanica tako da hvata signal s nekog odašiljača. Ne očekujete da čujete muziku koja se emituje na talasnoj dužini 101 FM ako je vaš birač stanica podešen na talasnu dužinu 98,6 FM. Jasno vam je da se frekvencija na kojoj stanica emituje program mora podudarati s odabranom frekvencijom na vašem radio prijemniku i Zakon privlačnosti ...

Jedan crnački dječak je na seoskom sajmu gledao čovjeka koji je prodavao balone. Očigledno, čovjek je bio dobar trgovac, budući da je pustio crveni balon da sa visoko digne u vazduh i tako privukao priličnu grupu mogućih kupaca. Potom je pustio i plavi balon, pa žuti, pa bijeli. Svi su se dizali u vazduh sve dok nijesu nestali iz vidokruga. Crni dječačić je dugo stajao pored tezge i gledao u crni balon, a potom i upita: “Gospodine, ako pustite taj crni balon, hoće li se i on onako dići visoko kao i drugi"? Prodavac balona se ljubazno nasmiješi dječaku, potom pusti konac koji je držao balon, i dok se balon dizao u vazduh reče: "Sinko, ne radi se o boji. Ono što je u njemu diže ga u zrak".

Na samrti pozva starac svoga sina pa ga dovede do prozora i upita šta vidi . - Ljude - odgovori on . Zatim mu pruži ogledalo da se pogleda i upita ga šta vidi . - Vidim sebe -odgovori on . - Eto sine! Prozori i ogledalo su od istog stakla, s tom razlikom što se na ogledalu nalazi tanak sloj srebra. I u životu je tako - gdje god se srebro nadje izmedju ljudi, tu čovjek vidi samo sebe.

Ja sam ponekad silazio u ponore za koje ne nalazim imena ni hrabrosti da ih opišem. I patio sam - niko ne zna i ne sluti koliko - pre silaženja, u ponoru, i po izlasku iz njega. Ne znam zašto ni čemu sva ta patnja. Kome treba ova bol za koji ne nalazim nikakva objašnjenja? I sve neka je prosto, samo da jednog dana ne ostanem zauvek u nekom od tih ponora.

Čuvajte se onog koji živi u vama i na kojeg zaboravljate, a koji često, pred veče, donosi brza rešenja zbog kojih se, te iste noći, budite kao od udarca i, obliveni vrelim znojem kao rastopljenim olovom, propadate od sramote zbog sinoćnih lakomislenih odluka.

Mi koji smo živjeli u koncentracionim logorima sjećamo se ljudi koji su išli po barakama, tješli druge i davali im poslednje komadiće hljeba. Možda ih je bilo malo, ali bilo ih je, i oni predstavljaju dokaz da čovjeku možete da oduzmete sve sem jedne stvari, one poslednje ljudske slobode, a to je da izabere svoj stav ma kakve da su okolnosti u kojima se nalazi i da izabere svoj sopstveni put. 

Sebičnost je neka vrsta pohlepnosti. I kao svaka pohlepnost, ona sadrži nezasitost, zbog koje nikad ne dolazi do stvarnog zadovoljenja. Pohlepa je jama bez dna u kojoj se čovjek iscrpljuje neprekidnim pokušavanjem da zadovolji potrebu, a nikad ne postiže zadovoljenje. Pažljivo posmatranje pokazuje da je sebična osoba, iako uvijek brižno zaokupljena sobom, uvijek nezadovoljna, uvijek uznemirena, da je uvijek pokreće strah da nije dobila dovoljno, da je nešto propustila, da je nečeg lišena. Ona je ispunjena velikom zavišću prema svakom ko bi mogao da ima više od nje. Ako još pažljivije posmatramo, naročito nesvjesnu dinamiku, nalazimo da takva osoba u suštini nije sebi naklonjena, da sebe uopšte ne voli. Lako je riješiti zagonetku u toj prividnoj protivrječnosti. Korjen sebičnosti je u samom tom nedostatku naklonosti prema sebi. Osoba koja sebi nije naklonjena, koja o sebi nema povoljno mišljenje, neprestano se nalazi u stanju nespokojstva u pogledu svog ličnog ja. Ona ne uživa onu unut...

Onome ko jednom sagleda ljepotu, duh zla nikad više ne može prići...

Kad god mi se dešavalo da me ljudi i prilike oko mene prisile na animalan život i biološku borbu, uvijek sam uspijevao da nađem neslućene i neočekivane utjehe i pomoći koje su ličile na prava čuda. U stvari, to su bile proste i jasne misli koje su osvjetljavale put na daleko ispred mene i iza mene i time mi davale i tačnu sliku i pravu mjeru moga položaja. U najgorim trenucima mislio sam ovako: ovaj užas od niskog života cijena je kojom se plaća i iskupljuje sve visoko i lijepo što smo znali i osjećali, a pošto je sve ovo u najužoj uzročnoj vezi sa našom misli o Bogu i našim osjećanjem ljepote, treba naći snage da se i ovo primi i zavoli isto kao što se vole Bog i ljepota sami. I kad oni koji me tlače, truju i jedu, i koji za drugi život i ne znaju, nalaze u sebi snage, izdržljivosti i vještine za borbu, zašto da je ne nađem ja koji sam gledao i koji ću opet vidjeti sjaj drugog, ljepšeg života za koji nijedna žrtva nije prevelika i nijedna cijena previsoka?

Naše mržnje škode nama, više nego našem protivniku. Govorite rđavo o nekom čovjeku pola sata – i vi ste posle toga nesrećni i otrovni; a govorite pola sata o njemu dobro, pa čak i kad to ne zaslužuje, i bićete mirni i blaženi, čak i ponosni na ljepotu svojih osjećanja, ili bar na ljepotu svojih riječi.

Radi kao da ti novac nije potreban. Voli kao da ti niko nikad nije nanio bol. Pleši kao da te niko ne gleda. Pjevaj kao da te niko ne čuje. Živi kao da je Raj na Zemlji.

Nemam prava da umanjim nečiju vrijednost. Nije bitno šta ja mislim o nekome, već šta taj neko misli o sebi. Umanjiti nečije samopoštovanje je grijeh.

Jer nije dovoljno biti fin. Treba biti bolji nego što je neophodno. Volim taj citat, tu ideju, zato što me podseća na to da mi, kao ljudska bića, u sebi nosimo ne samo sposobnost da budemo fini već i sam izbor hoćemo li biti takvi ili ne. ... Dobrota je nešto tako jednostavno. Tako jednostavno. Lepa reč podrške u pravom trenutku. Čin prijateljstva. Osmeh u prolazu.

Morate se osjećati dobro dok pričate priču svog života (a to radite skoro cijeli dan, svakog dana svojim riječima, mislima i djelima). U svakom trenutku, u pogledu   teme, možete se usredsrijediti pozitivno ili negativno, jer u svakoj čestici univerzuma – u svakom trenutku vremena i dalje – pulsira ono što je željeno i nedostatak toga, kako biste mogli da izaberete jedno ili drugo. I dok se u vama aktiviraju ti stalni izbori, možete da se usredsrijedite na ono što želite ili nedostatak toga u pogledu svakog predmeta, jer svaki predmet su zapravo dva predmeta: ono što želite ili odsustvo onoga što želite.  Zahvaljujući onome što osjećate, možete odrediti na koji izbor ste trenutno usredsrijeđeni i možete stalno da ga mijenjate. Kada se vaša vibracija pomjeri, pomjera se i svrha privlačenja, a prema moćnom zakonu privlačenja, mora da se pomjeri i vaš očigledni dokaz ili pokazatelj. Ne možete dosljedno govoriti o stvarima koje želite da iskusite u životu, a da vam unive...

Stvarate sopstvenu realnost pošto zbog svojih misli odašiljete vibracionu frekvenciju na koju zakon privlačenja stalno odgovara. U skladu s tim, sve vrijeme dok ste budni, stvarate sopstvenu tačku privlačenja i sve što doživljavate dolazi vam zbog vaše vibracione emanacije i odgovora zakona privlačenja na tu vibraciju. Kao da stojite na nekoj vrsti rotirajućeg vibracionog diska i da samo ono što posjeduje istu vibraciju može da vam se pridruži na vašem disku. Disk vam se mijenja u zavisnosti od misli i emocija. Birate taj disk prema onome na šta se koncentrišete. Možete odabrati onaj koji djeluje kao ushićenje, ljubav, sloboda ili radost. Ili možete odabrati onaj koji djeluje kao tuga ili očajanje. Možete da pogodite na kojem se disku nalazite prema onima koje tu srećete. Ako ste okruženi zlim ljudima, na zlom ste disku. Posve je jednostavno. Susreću se s vama zato što ste im savršeni vibracioni partneri.

Dajte sebi vremena da uživate u pogledu na prirodu, let ptice, cvijet u travi, suvi list koji pada u prašinu, rječnu struju, izlazak mjeseca, profil neke planine naspram neba. Radeći takve stvari, tvrdi zaštitni oklop oko vašeg srca omekšaće i otvoriti se, a vaše će srce oživjeti, senzibilno i odgovorno. Mrak će ustuknuti iz vaših očiju, vaša vizija postaće čista i duboka, i vi ćete najzad poznati šta je ljubav… …Naravno, gotovo je nemoguće svjesno pratiti svaku pojedinu notu u simfoniji života; ali, ukoliko vaš duh i čula nauče da se otvore, počećete da vidite i reagujete na stvari onakve kakve jesu, i osjetićete kako vas ispunjava harmonija vaseljene. Tada ćete konačno osjetiti šta je ljubav.

Ma koliko nastojali ljudi, kad ih se nekoliko stotina tisuća skupi na jednom, nevelikom mjestu, da iznakaze tu zemlju na kojoj se stišću; ma kako sabijali kamenje u zemlju da ne bi ništa raslo na njoj; ma kako plijevili svaku travku što probije; ma kako dimili kamenim ugljenom i petrolejem; ma kako obrezivali drveće i ma kako istjerivali sve životinje i ptice - proljeće je bilo proljeće čak i u gradu. Sunce je grijalo, trava oživljavala i rasla i zelenjela se svuda gdje je god nisu sastrugati, ne samo na tratinama po ulicama nego i između kamenih ploča, a breze, topole, krkavine, širile su svoje ljepljivo i mirisavo lišće, lipe napinjale pupoljke da pucaju; čavke, vrapci i golubovi na proljetni su način gradili već gnijezda, a uza zidove zujale muhe ogrijane suncem. Vesele su bile i biljke, i ptice, i kukci, i djeca. Ali ljudi - veliki, odrasli ljudi -  nisu prestajali da varaju i muče sami sebe i jedan drugoga.  Ljudi su držali da nije sveto i važno to proljetno jutro, ni ta...

Prava čovjekova snaga nije u nagonima već u nepokolebljivoj, spokojnoj težnji prema dobru koje čovjek određuje u mislima, izražava u riječima, i sprovodi u djelima.

Buda je uvijek savjetovao svojim učenicima da ne gube vrijeme i energiju oko metafizičkih spekulacija. Kad god bi mu postavili nekakvo pitanje povezano sa metafizikom, on je odgovarao ćutanjem. Umjesto toga, usmjeravao je učenike ka praktičnom naporu. Kada ga  je neko jednoga dana zapitao o granicama svijeta, Buda je ipak rekao: “Bilo da je ovaj svijet konačan ili beskonačan, vremenski ograničen ili neograničen, problem tvog osobađanja ostaje isti”. Drugi put je upotrijebio poređenje: “Pretpostavite da čovjeka pogodi strijela i ljekar želi da mu je odmah izvadi. Pretpostavite takođe da čovjek ne želi da mu uklone strijelu sve dok ne sazna ko ga je pogodio, koliko je taj čovjek star, ko su mu roditelji i zašto ga je pogodio. Šta bi bilo sa njim? Prije bi umro nego što bi dobio odgovore na sva ta pitanja.” Život je kratak. Ne smijemo ga provesti u beskrajnim metafizičkim  spekulacijama koje nas nimalo ne približavaju isti...

Voljeti je ljudski. Osjećati bol je ljudski. Ali voljeti uprkos bolu je anđeoski.

Ako si duhovan čovjek, niko ti ne može biti dosadniji drug od čovjeka koji najviše voli da govori o sticanju bogatstva i tjelesnim uživanjima. Ako si bogataš i najviše voliš da govoriš o bogatstvu i tjelesnim uživanjima, niko ti ne može biti dosadniji drug od čovjeka duhovna, koji govori o Bogu i duši.

Većina problema na ovome svijetu nastaje zbog jezičnih pogrešaka i jednostavnih nesporazuma. Nikada riječi ne shvaćajte doslovno. Kada uđete u područje ljubavi, jezik kakvog poznajemo postaje suvišan. Ono što se riječima ne može iskazati može se naslutiti jedino u tišini.

Dijeli svoju sreću, svoju ljubav, svoju ekstazu. Učini život što ljepšim. Iz proste zahvalnosti što je postojanje izabralo baš tebe da postojiš, što ti je dopušteno da postojiš, što ti je podaren život. Izrazite čitav svoj potencijal! Procvjetajte na sve moguće načine, jer samo ćete se tako osjećati ispunjeno.

Nada je kao Sunce. Kao vatra. Uništava mrak. Podgrijava i ozaruje. Nadajte se, jer kao što virusi ne prežive u ključaloj vodi koja stoji iznad vatre, tako će i ono loše nestati jer je otjerano istinskom nadom.

Riječi su bezvrijedne ako srce nije prisutno i budno u svakom slogu. A kad srce nije prisutno i budno, bolje je za jezik da spava ili da se skriva iza zatvorenih usana. Ne trebate čak ni hramove da biste molili. Tko ne može pronaći hram u svom srcu, nikada neće naći svoje srce u hramu.

A ja tvrdim da je sveopšta istorija beščašća dvadeseti vek sa svojim logorima, i to u prvom redu sovjetskim. Jer beščašće je kad se u ime ideje jednog boljeg sveta, za koju su ginule generacije ljudi, kad u ime jedne takve humanističke ideje stvaraš logore i prikrivaš njihovo postojanje, i uništavaš ne samo ljude nego i ljudske najintimnije snove u taj bolji svet.

Kad dođe vrijeme umiranja, ne budi poput onih čija su srca ispunjena strahom od smrti, pa kad dođe njihovo vrijeme, oni plaču i mole za još malo vremena kako bi još jednom preživjeli svoj život na drugačiji način. Pjevaj svoju pjesmu smrti i umri kao junak koji se vraća kući.

Jedna od riječi koje vrlo često pogrešno razumijemo jeste i riječ “religija” (sâsanâ). U budizmu, kao i u svakoj drugoj religiji, stariji ljudi uvijek imaju na umu njenu fizičku stranu. Identifikuju religiju sa hramovima i ritualima. Ali to su samo spoljašnje f orme, samo f ragmenti njezine opipljive, materijalne strane. One nijesu stvarna religija, ne ono što je Buda podrazumijevao pod religijom. Riječ “religija”, kako ju je Buda upotrebljavao, odnosi se na tri stvari: (1) znanje, (2) vježbanje u skladu sa tim znanjem i (3) čistotu,  jasnoću i mir koji dolaze kao plod takvog vježbanja. T o troje čini religiju. Na paliju, one se nazivaju pariyati-dhamma, patipatti-dhamma i pativedha-dhamma (teorija, praksa iiskustvo); te tri komponente su religija. U tu religiju moramo uroniti i razumjeti je; bilo da je riječ o znanju, praksi ili utočištu, morate razumjeti tu religiju. I ovo što sam upravo rekao, na širem planu važi za bilo koju drugu religiju.

Sociolog religije Đuro Šušnjić na jednom mjestu kaže da sva poezija, sva ljepota života nastaje iz razgovora čovjeka sa prirodom i njenim razumijevanjem. Čovjek pita, priroda odgovara - jutarnjim izlaskom sunca, pupoljkom iz koga se naslućuje prekrasni cvijet, melodijom i blagim dodirom večernjeg povjetarca, šumom talasa, pjevom ptica... Savremena ekologija je shvatila da nije samo riječ o saznanju prirode, radi se o zaštiti i njenom očuvanju. Ona vidi prirodu kao osobu, a ovakav stav omogućava da opet progovore biljke, životinje i stvari. "Pokazivali su mi svoje drveće, a ja nijesam mogao da pojmim onaj stupanj ljubavi sa kojim su oni gledali na njih, kao da su govorili o bićima sličnim sebi. A znate, možda neću pogriješiti ako kažem da su i razgovarali s njima. Da, oni su pronašli njihov jezik i uvjeren sam da ih je drveće razumjelo... Tako su gledali na cijelu prirodu - na životinje koje su živjele mirno s njima i ne napadajući ih, koje su ih voljele pobijeđene njihovom ljub...

Tijelo je najsloženiji mehanizam u egzistenciji – jednostavno je čudesno! Zadivite se sopstvenim tijelom jer – ono vam je najbliže. Najbliže što vam je priroda prišla. U tijelu su vam vode okeana, u tijelu vam je vatra zvijezda i sunaca, u tijelu vam je vazduh, tijelo vam je sačinjeno od zemlje. Tijelo predstavlja cjelokupnu egzistenciju, sve elemente. Sve misterije su u tijelu, sve misterije cijelog univerzuma. Tijelo je minijaturni univerzum. Razlika između tijela i univerzuma samo je u veličini. Jedan atom sadrži sve tajne materije, a tijelo sadrži sve tajne univerzuma. Nema potrebe da tragate za tajnama iz spoljašnjeg svijeta. Čovjek samo treba da zađe unutra.

Gledaj da ti čitanje mnogih pisaca i svakojakih knjiga ne stvori zabunu i neodređenost u glavi. Svoj um treba da hraniš samo piscima od nesumnjive vrijednosti. Izlišno čitanje rasijava um, odvikava ga od samostalnog rada. Stoga čitaj samo stare, nesumnjivo dobre knjige. Ako kadgod zaželiš da trenutno posvetiš pažnju djelima druge vrste, ne zaboravi nikad da se ponovo vratiš pređašnjim.

Sve religije propovijedaju ljubav, samilost, toleranciju, odricanje, ali ljudi i dalje vode ratove u ime religije, pokušavajući da uvećaju svoje sledbenike, a unište vjerovanje drugih... Oni koji pomažu unesrećenima, oni koji daju utjehu u tužnim časovima, oni čije oči su prepune suza samilosti i čije uši čuju jad siromašnih i onih koji pate, to su istinski poklonici Božanskog... U srcima takvih, Gospod Isus je Uskrsnuo... Sri Rama, Sri Krišna, Gospod Isus žive zauvijek u srcima takvih poklonika. Oni su istinski blagoslov za ovaj svijet, oni prave Raj gdje god idu...

U jednom manastiru nije važilo pravilo ćutanja, ali važilo je pravilo: „Ne govori osim ako je ono što hoćeš da kažeš vrijednije od ćutanja“. 

Čovjek koji je proživio dug vijek proživio je mnogo promjena: bio je najprije odojče, pa onda dijete, zatim mladić, odrastao čovjek, pa starac. Ali, ma koliko da se čovjek mijenjao, on je uvijek govorio za sebe JA. I to JA bilo je u njemu uvijek jedno isto. Isto to JA bilo je i u odojčetu i u odraslom čovjeku i u starcu. Eto, to nepromjenljivo JA zovemo mi dušom.

N aš najvažniji cilj u životu treba da bude uzdizanje naše duše, drugim riječima, napredak naših duhovnih i moralnih moći. Da svakim danom sve više prosvjećujemo svoj duh i svakim danom se osjećamo sve više slobodnim i boljim. 

Iz Svojega srca puštam vas u svijet kao zrake ljubavi. Gdje padnete da blagoslov sijete, kud prođete da svjetlo pronesete, i ništa neka ne bude tako moćno da vas skrene ili savije.  I da se vratite istim pravcem a smjerom prema roditeljskom domu; obavljena posla, dodjite Mi u tihe smiraje .

Život sam proveo – od mladosti do starosti – lutajući kao asketa, penjući se na planine i brda, probijajući se kroz džunglu i šume, a ipak nikada nijesam vidio da je tigar pojeo bilo koga. Čuo sam priče, ali nijesam to vidio svojim očima. Nijesam vidio ni da je zmija nekoga ubila ili da je zli demon nekoga zaposjeo i da je taj čovjek od toga umro. Ali ono što jesam vidio je da ljudi u ovom svijetu pate, ne zato što ih razdire tigar, niti zato što ih je ujela zmija ili napao slon, već zbog sopstvenog bijesa, mržnje i obmanutosti. Zbog čega god patili, mržnja, pohlepa i obmanutost su stvari koje ih zapravo uništavaju.

Ako si se uputio prema cilju i putem počeo zastajkivati da kamenjem gađaš svakog psa koji laje na tebe, nikada nećeš stići na cilj.

Ljudski vokabular još uvijek nije u stanju, a vjerovatno nikada neće ni biti, da sazna, prepozna i komunicira sa svime što čovjek može da doživi i osjeti.

I kad si sam ne treba ništa zlo ni da misliš ni da radiš. Nauči da se više stidiš pred sobom, nego pred drugima.

Nije važno šta drugi ljudi kažu o tebi. Važno je šta ti kažeš samom sebi. Sve dok si siguran da je ono što činiš ispravno, nemoj da se obazireš na procjene drugih ljudi. Možeš da radiš što god hoćeš sve dok je u to u skladu sa tvojom savješću i tvojim srcem.  Nemoj nikada da se stidiš da radiš ono što je ispravno. Izaberi ono što mislis da je dobro i drži se toga. I za Boga miloga, nemoj nikada da stekneš naviku da vrednuješ sebe prema kriterijumima drugih.

Optimizam ili pesimizam jednog čovjeka ne zavisi od njegove sitosti ili gladi, no od broja i kakvoće svjetova koje on doseže svojom vizijom.

Smatraju me ludim jer ne prodajem svoje dane za zlato, a ja njih smatram ludima jer misle da moji dani imaju cijenu.

Šta više vrijedi, hiljade zbijene u gomilu ili tvoja čista, izvorna samoća? Sloboda, ili vlast nad cijelom nacijom? Malo vremena koje provedeš sam u svojoj sobi pokazaće se dragocjenijim od bilo čega drugog što ti je ikada moglo biti dato.

U mome svijetu, moram ti reći Prije nego dam ti ključeve vrata, Sve što postoji klanja se sreći. Ovdje je ljubav moneta I niko ne zna za vrijednost zlata.

Na pitanje - Kako si?- uvijek odgovaram: Odlično! Jer poslije - odlično, ljudi nemaju potpitanja, ostave te na miru. Kada si odlično, nijesi im zanimljiv.

Ne osuđuj nikoga: ako možeš da pružiš ruku koja pomaže, uradi to. A ako ne možeš, sklopi ruke, blagoslovi svoju braću i pusti ih da idu svojim putem.

Zaroni u samoga sebe i pronađi svete spise u samome sebi. Ti si najveća knjiga koja je ikada postojala i koja će ikada postojati, beskonačna riznica svega što jeste. Sva spoljna podučavanja su uzaludna dok se unutrašnji učitelj ne probudi. Moraju dovesti do otvaranja knjige sopstvenog srca, da bi imala vrijednosti. Zapamti, Vedanta ne priznaje grijeh, ona priznaje samo grešku. A najveća greška, kaže Vedanta, je reći da si slab, da si grešnik, da si mizerno biće, i da nemaš snage i ne možeš da uradiš sve što hoćeš. Imaj vjere u sebe! Nikad nemoj misliti da je duši nešto nemoguće. Sve moći Univerzuma već su tvoje. Osjećaj da si Hrist i bićeš Hrist, osjećaj se kao Buda i bićeš Buda. Osjećaji su život, snaga i vitalnost bez kojih intelekt ne može doseći Boga.

Ako ste opušteni u svojoj koži i ako zaista volite sebe, nećete se plašiti da provedete neko vrijeme sami. Uživaćete u vremenu koje tako provedete.  Ne možete biti usamljeni ako volite tu osobu s kojom ste sami.

Pola života je izgubljeno u šarmiranju drugih. Druga polovina je izgubljena prolazeći kroz tjeskobe izazvane od drugih. Ostavi ovu igru, igrao si se dovoljno. Okreni se sebi.

U jeziku ljubavi, ono što se kaže nije bitno; bolje reći, to je način na koji je nešto rečeno. Riječ više tu nije bitna. Sadržaj, poruka je tu važna. To je sada razgovor srca sa srcem, a ne diskusija uma sa umom. To nije debata: to je zajedništvo. Zato je to rijetkost.

Naša svjetlost u stvari nije naša, već se može uporediti s mjesečevim svijetlom. Mjesec sjaji zbog toga što ga sunce obasjava. Ako mjesec ne bi bio izložen svijetlu koje dolazi od sunca, bio bi uvijek mračna planeta. Tako je i s nama. Naša svjetlost je posledica našeg izlaganja Božijoj svjetlosti. Što se mi više izlažemo svjetlosti, sve više ćemo sami svijetliti drugima. 

Svako se može naljutiti, to je lako. Međutim, biti ljut na pravu osobu, do pravog stepena, u pravo vrijeme, sa pravim razlogom i na pravi način - to nije u stanju bilo ko da učini, te nije nimalo lako. 

Kad čovjek iskazuje istinu, to ne znači da ta istina izlazi iz čovjeka. Svaka istina je od Boga. Ona samo prolazi kroz čovjeka. Ako ona prolazi kroz ovoga a ne kroz onoga, to je samo stoga što je taj čovjek umio da se učini toliko prozračnim da istina može da prolazi kroz njega.

Ljudi se hiljadu puta više trude da steknu materijalno nego duhovno bogatstvo, mada je sasvim sigurno, da našu sreću stvara ono što jesmo, a ne ono što imamo. Neko je, recimo, mlad, lijep, bogat i cijenjen, pa se pitamo, kad želimo da ocijenimo njegovu sreću, je li zbog toga vedar; ako je, naprotiv, vedar, sasvim je svejedno je li mlad ili star, uspavan ili grbav, siromašan ili bogat: on je srećan. 

Dok ne shvatimo lažnost smrti, naši će životi ostati lažni. Dokle god postoji strah od smrti, stvarni život ne može postojati. Dokle god drhtimo od straha pred smrću, ne možemo sagledati punoću življenja svoga života. Živjeti mogu samo oni za koje je sjenka smrti nestala zauvijek. Kako može preplašen i dršćući um živjeti? Kad nam se čini da se smrt približava svakog trenutka, kako je tada moguće živjeti? Kako možemo živjeti?

Zahtijevati da neko pamti sve što je ikad pročitao, bilo bi isto što i zahtijevati da sve ono što je ikad pojeo još uvijek nosi u sebi. Od ovoga je živio tjelesno, a od onoga duševno i tako je postao ono što jeste. 

Vidim, iz kontejnera izlazi tamnoputa devojčica duge kovrdžave kose. Ona liči na Botičelijevog anđela. Izranja iz đubreta kao mala Venera iz školjke i mutne morske pene koju je izbljuvao grad.  Devojčica kaže majci: „Nema…“ Ima li kraće i strašnije reči u našem jeziku od tog večnog „nema“? Ta reč predugo traje. Majka kaže: “Pogledaj još malo…” i dete ponovo iščezava u đubretu. Stojim zapanjen tim prizorom. Moj prijatelj, i sam siromašan, nikada ne baca ostatke hleba u đubre. On ih stavlja u plastičnu kesu i polaže pokraj kontejnera. Hleb volšebno iščezava, čim ovaj uđe u kuću. Glad ima četvore oči. Gladni stolećima, kupujemo više hleba nego što nam je potrebno. A, onda ga bacamo. Hleb u đubretu nije dobar prizor. On sluti na zlo. I zlo dolazi. Naši stari su nas učili da podignemo komad hleba koji je pao na zemlju, da dunemo u njega, poljubimo ga i prekrstimo se. Jedanput sam video princezu Jelisavetu kako podiže komad hleba koji joj je pao, kako ga ljubi i krsti se. Dobar,...

"Kada je Buda dostigao Savršenstvo, Prosvjetljenje, pitali su ga: ‘Šta si postigao?’ On se nasmijao i rekao, ‘Ništa - jer što god sam postigao, to je već bilo u meni. Ništa novo nijesam postigao. To je oduvijek bilo tu, to je moja prava priroda. Ali ja se nje nijesam sjećao, nijesam je bio svjestan. Skriveno blago je uvijek bilo tu, ali sam zaboravio na njega'".

Boga možemo izučavati kroz sve i svakoga u univerzumu, jer Bog nije zarobljen u džamijama, hramovima, sinagogama ili crkvama. Ako baš želimo saznati gdje on tačno boravi, možemo ga pronaći samo na jednom mjestu: u srcu onoga ko istinski voli.  To kako doživljavamo Boga direktan je odraz toga kao doživljavamo sebe. Ukoliko pomisao na Boga u nama izaziva strah i krivicu, to znači da iz nas izvire puno straha i krivice. Ako Boga doživljavamo kao punog ljubavi i saosjećanja, mi smo isti takvi.

Središte tvoga srca je mjesto gdje život otpočinje - najljepše mjesto na svijetu.

Svi smo mi lišće, cvijeće i plodovi Raznih grana-religija Nerođenog i besmrtnog drveta života. Hajde da gledamo da volimo Boga A ne da brinemo Koja je religija najbolja.

Sve dakle što hoćete da čine vama ljudi, činite i vi njima: jer je to zakon i proroci. Ko je mati moja, i ko su braća moja? Ko izvršuje volju Oca mog koji je na nebesima, onaj je brat moj i sestra i mati. Jа i Otаc jedno smo. Jа sаm došаo nа svijet kаo svjetlost, dа nijedаn koji vjeruje u mene ne ostаne u tаmi. Jа sаm zа to rođen, i zаto dođoh nа svijet, dа svjedočim istinu. I svаki koji je od istine slušа glаs moj. Jа sаm Put, Istinа i Zivot.

Većina ljudi misli da se iza spuštenih vjeđa nalazi jedino tama. No, kako se budete duhovno razvijali i koncentrisali na „jedino“ oko u čelu, otkrivaćete da se otvara vaš unutrašnji pogled. Ugledaćete jedan drugi svijet, svijet bezbrojnih svjetala i veličanstvene ljepote. Pred vama će se pojavljivati vizije svetaca, kao one himalajskih svetaca koje sam ja vidio. Ako se budete koncentrisali još dublje, i vi ćete čuti Božji Glas. Sveti nam spisi stalno govore o Božjem obećanju da će komunicirati s nama. „Tražit ćete me i naći ćete me, jer ćete me tražiti svim srcem svojim.“ - Jeremija 29:13. „Jahve je s vama, jer ste vi s njime; i ako ga budete tražili, naći ćete ga; ako li ga ostavite, i on će ostaviti vas.“ - Ljetopisi II 15:2. „Evo , stojim na vratima i kucam. Ako ko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njime, i on sa mnom.“ - Otkrivenje 3:20. Ako uspijete samo jednom „slomiti kruh“ (odnosno, jesti) s Gospodom, slomiti Njegovu šutnju, tada će često govoriti ...

Čuvaj se od ograničavanja na neku posebnu religiju odbacujući sve ostale, jer bi ti time mnogo dobrog umaklo, u stvari, umaklo bi ti Znanje o realnosti. Budi u sebi otvoren za sve oblike vjere, jer je Bog isuviše prostran da bi se mogao obuhvatiti jednom vjerom više nego nekom drugom. 

Ono što je prošlo više ne postoji, ono što će biti još nije došlo. Pa šta onda postoji? Samo ona tačka u kojoj se sastaju prošlo i buduće. Eto, u toj tački je sav naš život.

Prava sreća čovjekova biće ako postigne svoje oslobodjenje od drugih ljudi; a osloboditi se, to je najprije odvojiti svoju sudbinu od presije tuđih primjera, dajući svom životu pečat svoje sopstvene prirode i svojih ukusa.

Smatraj svaki dan kao jedan cio, otpočet i završen život. Odživi ga kao cjelinu a ne kao dio. Nek se svaki tvoj dan odroni od tebe kao cio jedan čovjek s kojim ćeš željeti da se opet sastaneš kao s prijateljem i da ga bez stida pokažeš vasioni. 

Tražiti sreću negdje van sebe isto je što i pokušaj da se oblak uhvati lasom. Sreća nije stvar. To je stanje uma. To je nešto što se mora živjeti. Ona se ne može osvojiti ni svjetovnom moći niti sticanjem novca.  Životi ljudi su tako sumorni i nezanimljivi jer oni svoju sreću crpe iz plitkih potočića, umjesto da se okrenu neograničenom izvoru svekolike radosti unutar njih samih.

Postoje nade koje se graniče s ludošću. Da ti pravo kažem, da nije takvih nada, već bih odavno digao ruke od života.

Naš najdublji strah nije da smo nesposobni. Naš najdublji strah je da smo moćni izvan svih granica. Plaši nas naše svijetlo, a ne naš mrak. Pitamo se:  Ko sam ja da budem briljantan, divan, talentovan, nevjerovatan?  U stvari, ko si ti da ne budeš? Ti si božije dijete. Nećeš pomoći svijetu ponašajući se skromno. Nema ništa prosvjetljujuće u tome što češ se spustiti tako da se drugi ljudi oko tebe ne osjećaju nesigurno. Svima nam je suđeno da blistamo, kao djeca. Rođeni smo da očitujemo božiju slavu koja je u nama. Ona nije samo u nekima od nas; ona je u svima. I kada svijetlu dopustimo da sija, mi nesvjesno dajemo odobrenje i drugim ljudima da rade isto. I kao što se oslobađamo našeg straha, tako naše prisustvo automatski oslobađa druge.