Duhovnost

Bog ima pune ruke posla s dovršavanjem vašeg posla, kako vanjskog, tako i unutrašnjeg. On je u potpunosti zaokupljen vama. Svako ljudsko biće je proces koji se polako, ali neizbježno kreće prema savršenstvu. Mi smo svi nedovršena umjetnička djela koja čekaju svoj završetak, ali i nastoje biti dovršena. Bog se bavi svakim od nas ponaosob zato što je čovječanstvo umjetnost nalik na vrhunsku kaligrafiju u kojoj je svaka tačka jednako važna za kompletni utisak.

Nekada davno sva ljudska bića bila su bogovi, ali su tako zloupotrijebili to svoje božanstvo da je vrhovni bog Brama odlučio da im ga oduzme i sakrije ga tamo gdje ga nikad neće naći. Ali, pitanje je bilo gdje sakriti njihovo božanstvo? Zato je Brama sazvao savjet bogova da bi mu oni pomogli da odluči. "Hajde da ga zakopamo duboko u zemlju", rekoše bogovi. Brama odgovori: "Ne, to ne valja jer ljudi će kopati zemlju i naći će ga." Onda bogovi predložiše: "Da ga potopimo u najdublji okean?" Brama se nije složio: "Ne, ni tamo", reče, "jer će oni naučiti da zarone u okean i naći će ga." Bogovi će na to: "A da ga odnesemo na vrh najviše planine i tamo sakrijemo." Ali, Brama je i ovoga puta odgovorio: "Ne, ni to nije dobro jer će se vremenom popeti na svaku planinu i opet će preuzeti svoje božanstvo." Onda bogovi odustaše i rekoše: "Ne znamo gdje da ga sakrijemo pošto, izgleda ni na zemlji ni u moru nema mjesta do ko...

Sve što gledam ispunjava me zadovoljstvom koje na mahove prelazi u oduševljenje. "Dobar dan, ljudi! Srećan vam posao!" — nešto tako ili slično htio bih da kažem svima oko sebe, ali kratko i tiho, tako nekako da svi to shvate i prime, a ja da ne privučem pažnju na sebe (toga se pribojavam!) i da me prolaznici ne posmatraju čudno.

Njemački pjesnik Rajner Maria Rilke boravio je neko vrijeme u Parizu. Išavši na univerzitet, svakog dana je sa svojom prijateljicom Francuskinjom prolazio vrlo prometnom ulicom. Na tom putu, iza jednog ugla, redovno je sjedila neka prosjakinja koja je od prolaznika tražila milostinju. Sjedila je uvijek na istom mjestu, nepomična kao kip, s ispruženom rukom gledajući u zemlju. Rilke joj nikada ništa nije udijelio, dok je njegova prijateljica znala spustiti koji novčić. Jednog dana mlada žena začuđeno upita pjesnika: -Zašto nikada ništa ne daš onoj sirotici? ... -Trebali bismo udijeliti nešto njezinom srcu, a ne u ruke - odgovori pjesnik. Sljedećeg dana Rilke se pojavi s prekrasnom, tek procvalom ružom. Stavi je prosjakinji u ruku i htjede proći. Tada se dogodi nešto neočekivano. Sirotica podiže oči, pogleda pjesnika, brzo ustade, uze njegovu ruku, poljubi je, te ode stežući ružu na grudima. Cijelu tu nedjelju dana je nijesu vidjeli. Osmog dana pojavila se na istom uglu. Bil...

Život je poput putovanja vozom.... ljudi ulaze i silaze. Prilikom zaustavljanja voza dešavaju se prijatna iznenađenja. Čovjek proživljava srećne trenutke ali ima i nezgoda, nesreća i žalosti. Kad se rodimo zakoračimo u voz. Susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tokom cijelog našeg putovanja. Na primjer naši roditelji. Nažalost, istina je sasvim drugacija. Kad tad, oni će sići s voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi, naklonosti, nježnosti, prijateljstva i društva. Međutim, u voz će ući druge osobe koje će nam biti jako važne - to su naša braća i sestre, naši prijatelji i ljudi koje ćemo sresti i zavoljeti u svom životu. Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Drugi pak u svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali u vozu ima i onih koji su uvijek pri ruci i spremni su da pomognu onim ljudima kojima je potrebno pomoći. Mnogi nakon svog silaska s voza ostavljaju iza sebe trajnu čežnju, mnogi nas sunovraćaju u duboku nev...

Prava unutrašnja radost samu sebe stvara. Ona ne zavisi od spoljašnjih okolnosti. Rijeka teče u tebi i kroz tebe, noseći poruku radosti. Ta božanska radost jedina je svrha života. Svi smo mi tragaoci, i naš cilj je isti: da postignemo unutrašnji mir, svjetlost i radost, da postanemo nerazdvojno jedno sa našim Izvorom i da živimo život pun istinskog zadovoljstva. Živjeti u radosti znači živjeti unutrašnji život. To je život koji vodi samospoznaji. Samospoznaja je spoznaja Boga, jer Bog nije ništa drugo do Božanstvenost koja je duboko u svakom od nas, koja čeka da bude pronađena i otkrivena. Mi takođe o Bogu možemo da govorimo kao o Unutrašnjem Pilotu ili Svevišnjem. Ali, bez obzira koji termin koristimo, mi mislimo na ono Najviše unutar nas, na ono što predstavlja krajnji cilj naše duhovne potrage. Samo ako hranimo unutrašnji život, spoljašnji život može imati pravi smisao. Tri puta dnevno mi neizostavno hranimo svoje tijelo. A opet, duboko u nama postoji božansko dije...

Ali dobro čitanje nije lagano i pažljivo prelaženje očima i mislima preko teksta, već moć da mu čovjek u potpunosti pripada. Zato se u životu zaljubljujemo u mali broj knjiga. I najbolja lična biblioteka treba da se sastoji od tog ograničenog broja pravih knjiga koje su ljubomorne jedna na drugu.  

Naposlijetku, sve čim se ovaj naš život kazuje - misli, napori, pogledi, osmijesi, riječi, uzdasi - sve to teži ka drugoj obali, kojoj se upravlja kao cilju, i na kojoj tek dobiva svoj pravi smisao. Sve to ima nešto da savlada i premosti: nered, smrti ili nesmisao, Jer, sve je prelaz, most čiji se krajevi gube u beskonačnosti, a prema kom su svi zemni mostovi samo dječije igračke, blijedi simboli. A sva je naša nada s one strane.

Novi bezbožni bogovi već su zavladali svijetom. Jedan od njih zove se Narod. Priznaju novom Božanstvu sve vladarske pridjeve, apostrofiraju Ga kao Veličanstvo, a nikada ni jedan Tiranin nije posjekao toliko nevinih glava.  O, Gospode ti Bože moj, ima li nešto megalomanskije na ovome svijetu, i, uopće, kada se narodnost već uzdigla na rang božanstva, onda je na satu ljudske pameti otkucala ponoć, onda nema više izgleda da bi svanulo, jer ova vrsta nacionalističkog fetišizma, to je konac balade. 

Ponekad se probudim umoran. I tužan. I ružan. Ni do čeg mi nije. Mrzi me oči da otvorim, mrzi me kroz prozor da pogledam. Onda stavim ruku na srce, oslušnem kako kuca i pomislim: kako je divno biti živ! I odjednom, sve mi nekako dođe lepše: svet oko mene se prepuni bojama,vazduh zamiriše na narandžu ili na neka daleka mora i ja osetim kako mi kosom struji neka neobjašnjiva čarolija zvana život. Jedan moj veliki drugar, koga nikada nisam video (pričaću ti o njemu neki drugi put), jednom mi je rekao: ˝Zamisli samo koliko je onih koji se nikada nisu rodili!˝ I stvarno, kakav bi to svet, bez tebe, bio? Ja mislim, čak sam siguran, da bez mene svet ne bi ni postojao. Ni bez tebe, takođe. Ni bez bilo koga ko je ikada rođen. Da nije tvojih očiju, sve bi bilo jedan beskrajni mrak. Sunce uopšte ne bi imalo potrebu da izlazi i zalazi, zvezdama bi dosadilo da sijaju. Da nije tvojih ušiju, sve bi se pretvorilo u gluvu, dosadnu, jezivu tišinu. Ne bi bilo ni muzike, ni automobilskih sirena,...

Čemu (...) taj neshvatljivi nemir pod zvijezdama? Strepim li pred neminovnim i kobnim posljedicama ove bezidejne parafraze svega što su kod nas doživljavala pokoljenja? Da li sam u stravi pred vješalima ovih 'pogleda na svijet' koji danas predstavljaju negaciju svake ljudske vrijednosti i svake ljudske pameti, a jedini im je smisao da imaju topove? Ne. Postoje zakoni historijskih sredina. Tu smo se rodili i tu treba da živimo. Da li me netko može spriječiti da ne gledam zvijezde nad svojom glavom mirno i uzvišeno, i da isto tako mirno i uzvišeno razmišljam o moru, o ribama, o ljudskim sudbinama, i o svom vlastitom životnom iskustvu? Može li mi bilo tko na svijetu zapovjediti da o nečemu mislim što ne mislim ili da mislim tako kako oko mene razmišljaju danas čitavi narodi koji uopće ne misle? Strahujem li i bojim li se bilo kakve predrasude, da li sam žrtvom bilo kakve halucinacije ili fanatizma, laži ili podvale? Strahujem li pred nečim što se zove nečist...

Ponekad ne mogu da odredim granice između sebe i ljudi koje volim: gdje završavam ja, a gdje počinju oni. Kao da smo svi mi jedno, kao da smo isti – ista duša, želja koja traži nešto... zajedničko svima nama. Svi smo u istom čamcu. A opet, svi smo različiti i posebni, izrazito individualni. Postoji jedna posebna, rijetka vrsta ljudi koje ja zovem moji ljudi. To su ljudi koje puštam u svoj prostor, u sebe. Svi moji ljudi su u nečemu isti:  Njihovo traženje je stvaralačko. Oni ne ruše, već nešto grade. Ne žele da vladaju, jer vladanje gubi sjaj u očima... Moji ljudi imaju isto osjećanje života. Nije više bitno kako ćemo nazvati naše odnose i koji će oblik oni imati. Forme naših odnosa se mogu mijenjati, ali to osjećanje povezanosti nečim iznad nas, većim od nas, što nas zove i spaja, ostaje. Mi nekako nabasamo jedni na druge i naše se sudbine pomiješaju zauvijek, čak i ako nijesmo zajedno.Kao da smo neke boje koje se lako miješaju međusobno, a mnogo teže sa drugom vrst...

Sve stvari u našem životu, koje stvaramo dugo vremena i s mnogo energije, stvorene su u pijesku. Trajni su samo naši odnosi s ljudima. Prije ili kasnije doći će talas i odnijeti ono što smo sagradili s tolikim trudom. Kada se to dogodi, moći će se smijati samo oni koji će se imati s kime držati za ruke.

Prošlost je prošlost i ne možemo je promijeniti. Ovo sada je jedini trenutak koji možemo da iskusimo. Duboko u središtu moga bića je beskonačno dobro i zahvalnost. I sada dozvoljavam da mi ta zahvalnost preplavi srce, tijelo, um, svijest, čitavo moje biće. Ona se širi od mene, u svim pravcima, dodirujući sve u mom svijetu i vraća mi se, kroz još stvari na kojima treba da budem zahvalna. Što više zahvalnosti osjećam, sve sam svjesnija da su njene zalihe neiscrpne. Nijeste ovdje da se dopadnete drugima ili da živite na njihov način. Možete da živite samo na svoj način i da idete samo svojim putem. Došli ste da ispunite sebe i da izrazite ljubav na najdubljem nivou. Ovdje ste da učite i da napredujete i da apsorbujete i projektujete milosrđe i razumijevanje. Kada napustite planetu, nećete ponijeti sa sobom svoju vezu, svoj automobil, svoj račun u banci ili svoj posao. Jedino što ćete ponijeti je vaša sposobnost da volite!

Svaki razgovor o smrti mene uozbilji, uzbudi, zaustavi u mjestu, i nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da o tom razgovaram uzgred, olako i neobavezno. Sve mi se čini da čovjek treba da se izuje kad stupa na to područje, da digne misli a spusti glas, i da bira riječi, ako već ne može da ćuti. To poštovanje našeg odlaska sa svijeta meni ne dolazi od onog bauka koji za nas ljude znači smrt, nego, naprotiv, od života samog i od moje velike ljubavi prema njemu.

Najbolji lijek za sve one koji se plaše, usamljeni su ili nesrećni, jeste da izađu napolje, negdje gdje mogu biti sasvim sami sa nebom, prirodom i Bogom. Jer jedino onda čovjek osjeća da je sve onako kako treba da bude i da Bog želi da vidi ljude srećne, usled jednostavne ljepote prirode. Sve dok to postoji - a to će sigurno uvijek tako biti - znam da će uvijek biti utjehe za svaku tugu, ma kakve bile okolnosti. I čvrsto vjerujem da priroda donosi utjehu svim nedaćama.

Čudo života možemo istinski razumjeti jedino ako dopustimo da se dogodi nešto neočekivano. Svakoga dana Gospod nam daruje - zajedno sa suncem - jedan trenutak kada je moguće izmijeniti sve ono što nas čini nesrećnim. Svakoga dana nastojimo da obmanemo sami sebe kako nijesmo prepoznali taj trenutak, kako on ne postoji, kako je današnji dan istovjetan jučerašnjem i kako će biti jednak sjutrašnjem. Ali, onaj ko obrati pažnju na dan koji traje, otkriva čarobni trenutak. On može biti sakriven u času kad izjutra otključavamo vrata, u onoj kratkotrajnoj tišini koja naglo nastupi poslije ručka, u hiljadu i jednoj stvari koje nam izgledaju isto. Taj trenutak postoji - trenutak kad nas sva snaga zvijezda namah prožme i omogući nam da činimo čuda. Sreća je ponekad blagoslov, ali najčešće osvajanje. Čarobni trenutak koji se javlja svakoga dana pomaže nam da se mijenjamo, navodi nas da se upustimo u potragu za svojim snovima. Patićemo, preživljavaćemo teške časove, suočićemo se s mnogim razočaren...

Meni je jedino stalo do toga da volim svijet, da ga ne prezirem, da ne mrzim ni svijet, ni sebe, da na nj, na sebe i na sva bića mogu da gledam sa ljubavlju i sa divljenjem i sa strahopoštovanjem.

Išao sam ulicom, kad me zaustavi prosjak, oronuli starac. Upaljene, suzne oči, pomodrele usne, odrpane rite, nečiste rane. O, kako je bijeda bezobrazno oglodala to nesrećno stvorenje. Pružio mi je crvenu, oteklu, prljavu ruku... Ječao je, vapio za pomoć... Počeo sam da preturam po džepovima... Ni novčanika, ni časovnika, čak ni maramice... A prosjak je čekao... I njegova ispružena ruka lako se njihala i podrhtavala. Izgubljen, zbunjem, krepko sam stegao tu prljavu, drhtavu ruku.. "Ne zamjeri, brate; nemam ništa, brate". Prosjak zaustavi na meni svoje upaljene oči; njegove se modre usne osmjehnuše - i on sa svoje strane stisnu moje hladne prste. “Šta ćeš, brate, - promrsi on - i na tome ti hvala. I to je milostinja, brate”. Shvatih, da sam i ja dobio milostinju od svoga brata. 

U današnje vrijeme, samoća je sušta potreba. Aristokratizam duha. Samo u samoći se može izgrađivati ličnost, uživati u muzici, dobroj knjizi, u dugim šetnjama, u prirodi… Kultura gomile ne priznaje ličnost, posebnost, individualitet. Ni kvalitet. Gomila ima samo jedno, najčešće iz određeneg centra (partijskog, institucionalno religijskog, struktura vlasti, društveno važećeg…) nametnuto mišljenje, jedan pogled; uvijek je isključiva, nasilna. Masa ljudi je uvijek nenaklonjena svakome izvan nje, svakom pojedincu. Ako pažljivo posmatramo ljude koje u svakodnevnom životu smatramo za mirne, dobre, primijetićemo da oni kad su sami ili kad se nalaze u “svom“ društvu, ponašaju mnogo drugačije, bolje, nego onda kad se nalaze u masi. Svako je barem jednom u životu imao iskustvo da u susretu sa nervoznim, bijesnim, negativnim ljudima, i sam postane neraspoložen. I oni veoma mirni ljudi, nimalo zli, iznenada postanu bijesni kada su u takvoj, bijesnoj gomili. A kada ih kasnije pitate zašto su bili ...

Jednog dana pročitah jednu knjigu i cio život mi se promijenio. Još na prvim stranicama osjetih moć knjige toliko da mi se učini kako mi se tijelo od stolice i stola za kojim sam sjedio odvojilo. No, uprkos osjećaju da mi se tijelo odvaja od mene samog, kao da je moje biće potpuno i kao nikad do tada bilo na toj stolici za stolom, i ne samo u mojoj duši, knjiga je svoj uticaj pokazivala u svemu što me sačinjavalo. Toliko moćan uticaj da sa stranica koje sam čitao, osjetih kako mi u lice šikljaju svjetlosni zraci: Svjetlost koja je istovremeno i pročišćavala i pomućivala svu moju svijest. Pomislih kako ću sa tom svjetlošću iznova stvoriti sebe, osjetih da ću sa ovom svjetlošću skrenuti sa puta, u toj svjetlosti zapazih sjenu života koji ću kasnije upoznati i kojem ću se kasnije približiti.

Zavist je kao korov, dovoljno je da je pustiš da se rasprostre na jednoj tački, odmah će naseliti cijelo srce. Ne uvija se oko njega kao bršljan, već ga buši oštrim vrhovima. Ona je ta koja upravlja našim riječima i našim djelima. Sve ono što stoji između neke sitne kletve, naizgled nevine, i nasilja njen je plod. Zavist ima moć razarajućeg otrova i sposobnost prilagođavanja jednako ubistvenog virusa.Uništava sve oko nas ali i nas same, stvarajući nesreću. I nije dovoljna vjera, nijesu dovoljne dobre namjere. Da bi smo je držali dalje od sebe valja biti stalno na oprezu. Ispitivati sebe, svoje misli, pokrete srca, čak i one koji su naizgled najneviniji...

Negdje duboko zapretena u djetinjem biću leži jedna ćelija u kojoj tinja besmrtnost. A odmah do nje, u neposrednom susjedstvu, druga ćelija u kojoj drijema smrt. One žive u dobrim susjedskim odnosima. I naizmjenice se javljaju, oglašuju se iz dubine - naša vječita popudbina i naši stalni saputnici, od početka do kraja. Njihov naizmjenični dvopjev jeste predivo našeg života.

Moja je duša moj drug koji me tješi u bijedi i nedaćama života. Onaj koji ne pronađe čovječno vođstvo u samome sebi, iščeznuće u očajanju. Život se pomalja iz unutrašnjosti, on ne dolazi iz okoline. Ljudi teže zemaljskim stvarima, a ja oduvijek čeznem za zagrljajem tvrđave ljubavi koja će me pročistiti svojom vatrom i odagnati nečovječnost iz mojega srca.

Ono dno, ono finalno dno koje treba tražiti ne nalazi se izvan nas, ne nalazi se ni u kakvom narodu, ni u kakvom kolektivu, i ni u kakvom predavanju onome što je izvan nas. Ono se nalazi duboko u nama. Penjanje u visine, nije ništa drugo nego spuštanje do najdubljeg dna vlastitog bića. I tu je konačna istina. 

Mi smo zarobljenici u svijetu (kao u jajetu). Mi smo u svijetu zatvoreni, zatim je ključ bačen i zaboravljen. Sami svijet ne možemo otvoriti. Iz njega ne možemo izići bez nečije pomoći. Potreban nam je neko spolja da ključ nađe, da nas izvede iz zarobljeništva. Otuda veliki učitelji saznanja, gurui, tutori nove svjesnosti, odatle najzad Hristos, Spasitelj, Mesija. Istina je, zapravo da taj ključ nije van nas, taj ključ kojim smo zabravljeni u nama je. Mi to ili ne vidimo iz lijenosti duha, iz straha da nas takvo saznanje ne primora i ne obaveže na traganja koja nam se čine i opasnim i teškim, ili zbog toga što nas privid naše situacije nagoni da ključ smatramo izgubljenim van nas, jer sama logika zatvaranja govori nam da smo zatvoreni u nečemu i da to nešto mora spolja biti zatvoreno. Ključ, u stvari, ključ istine, ključ saznanja, ključ našeg bića, ključ svijeta, nalazi se duboko u nama. A učitelji, tutori, oni koji nam otvaraju oči, ne otvaraju nam oči za ključ skriven van nas, oni n...