Duhovnost

Kada u životu imaš konkretan cilj i plan i trudiš se da to i ostvariš, tada svoj život možeš graditi kao piramidu. Svaki dan jedan kamen. I kada pri svakoj odluci imaš u vidu cijelu piramidu, ti sa svakim sljedećim kamenom jačaš samog sebe. Uvijek ćeš znati zašto nešto radiš. To tvom životu daje snagu da prevaziđeš bilo koju prepreku.

Inteligencija bez ljubavi čini te nemoralnim. Pravednost bez ljubavi čini te nemilosrdnim. Uspjeh bez ljubavi čini te arogantnim. Bogatstvo bez ljubavi čini te pohlepnim. Ljubaznost bez ljubavi čini te servilnim. Siromaštvo bez ljubavi čini te ogorčenim. Ljepota bez ljubavi čini te praznim. Autoritet bez ljubavi čini te tiraninom. Posao bez ljubavi čini te robom. Jednostavnost bez ljubavi oduzima ti vrijednost. Molitva bez ljubavi čini te introvertiranim. Zakon bez ljubavi pokorava i ponižava. Politika bez ljubavi čini te egoistom. Diplomatija bez ljubavi čini te licemjernim. Vjera bez ljubavi čini te fanatikom. Moral bez ljubavi pretvara se u mučenje. Život bez ljubavi jednostavno…. nema smisla…

Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvatao gdje treba tražiti prave izvore radosti i smisla. Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija. Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrećni. Ljepota nije ništa, vidio sam lijepe muškarce i lijepe žene koji su bili nesrećni uprkos svojoj ljepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako osjeća; bilo je bolesnika punih volje za životom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje. Ali sreća je uvijek bila tamo gdje je neko umio da voli i živio za svoja osjećanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome ...

Emil Kue, rodonačelnik liječenja autosugestijom, dokazao je da glavna ljudska sposobnost nije volja, već mašta, imaginacija. Imaginacija je snažnija od volje i nezavisna od nje. Ako zamislimo da smo opušteni, to ćemo i biti, a ako upotrijebimo snagu volje, postaćemo još napetiji. Ako pođemo na spavanje i stalno se voljno upinjemo da zaspimo, dočekaćemo jutro budni. Ako se opuštimo i prepuštimo snu „da sam dođe“, zaspaćemo veoma brzo. Prema Hermesu Lou, a kako to kaže i zvanična fizika, ništa nije nepokretno – sve vibrira, sve je vibracija. Na primjer, ukoliko predmet A vibrira na frekvenciji od 4000 titraja u sekundi, a predmet B vibrira na 1000 titraja u sekundi, oni neće biti usklađeni. Da bi bili u harmoniji, potrebno je navesti ih da vibriraju na istoj frekvenciji. Isto tako, osobe koje vibriraju na različitim frekvencijama, neće biti simpatične jedna drugoj. Kada ljudska bića misle, ili koriste svoju moć imaginacije, ona počinju da vibriraju na frekvenciji koja je isto...

"U životu, dragi moj prijatelju, nije riječ o tome da osvojite što je moguće veći broj žena, jer je to samo spoljašnji uspjeh. Riječ je, prije svega, o tome da njegujete sopstvene visoke zahtjeve, jer se u njima ogleda mjera vaše lične vrijednosti".(Kundera) Jeste da Kundera ovdje stvari posmatra iz muške perspektive, ali ništa se u suštini ne bi promijenilo ni da se uloge zamijene, pa da se stvari gledaju iz ženskog ugla. Naprotiv, čak bi, možda, u nekom smislu bilo i svrsishodnije. Andrić na jednom mjestu kaže da ga je životno iskustvo naučilo da nečiji karakter može procijeniti na osnovu toga koliku ulogu seks igra u njegovom životu - što mu je seks na visočijem mjestu, to mu je karakter na nižem. Istina, Andrić kaže i to da ne zna zašto je to tako, ali da, po svemu onome što mu životno iskustvo govori, tako jeste. Naravno, ne može se sve što neko kaže, ma koliko mudar bio, uzeti kao aksiom, ali ne treba zaboraviti da je Andrić bio izvanredan posmatrač i poznavala...

Od mnogih svjetova koje čovjeku nije poklonila priroda već ih je stvorio njegov vlastiti duh, najveći je svijet knjiga. Ispisujući prva slova na školskoj tabli i pokušavajući da čita, svako dijete čini zapravo prve korake ka jednom vještačkom i neobično složenom svijetu za čije upoznavanje i usavršavanje pravila igre jedan ljudski život nije dovoljan. Bez riječi, bez tekstova i knjiga, nema istorije, i ne postoji pojam čovječanstva. Ako neko želi da pokuša da se na malom prostoru, u kući ili sobi, uključi u istoriju ljudskog duha i usvoji je, to može postići jedino u obliku izbora knjiga. Mi smo, doduše, uvjereni da bavljenje istorijom i istorijskom mišlju krije razne opasnosti, a u poslednjim decenijama naši su osjećaji izražavali snažan revolt protiv istorije, ali, upravo samo kroz ove revolte mogli smo da naučimo kako odricanje novih porobljavanja i zaposjedanja duhovnih nasljeđa našeg života i mišljenja još uvijek ne izražava našu čednost. Kod svih su naroda riječi i spisi neš...

Nikada, ali baš nikada na gubimo one koje volimo. Oni nas prate, ne nestanu iz naših života. Samo se nađemo u odvojenim sobama. Ja ne mogu vidjeti što je u prednjem vagonu, ali i u njemu ljudi putuju isto kada i ja, i vi i svi ostali. To što ne možemo razgovarat s njima, ili što ne znamo što se događa u njihovom vagonu, to uopšte nije važno; oni su tamo. Tako je i ono što zovemo “život” samo voz s puno vagona. Nekada smo u jednom, nekada u drugome. A nekada i prelazimo iz jednoga u drugi, na primjer kada sanjamo ili kada dopustimo da nas ponese čudo.

Upravo se u tome sastoji božanska snaga ljubavi, o kojoj ne prestaje da se pjeva i govori, što se u svakom trenutku ponovo uspostavljaju divna svojstva voljenog objekta, izgrađuje se u najsitnijim pojedinostima, obuhvataju u cjelini, danju se ne smiruje, noću se ne odmara, ushićuje se sopstvenim djelom, već znano se uvijek otkriva kao novo, jer se u svakom trenu ponovo rađa u svojoj najzanosnijoj djelatnosti. Jeste, slika voljenog bića nikada ne stari, jer je svaki tren njen čas rođenja.

Stajao je kraj mora, pružao ruke i obožavao zvijezdu, sanjao je o njoj i ka njoj upravljao svoje misli. Ali je znao, ili je mislio da zna, da čovjek ne može da zagrli zvijezdu. Smatrao je svojom sudbinom to što voli zvijezdu bez nade u ispunjenje, i na toj misli sazdao cijeli jedan životni spjev o odricanju i nijemoj, vijernoj patnji koju bi trebalo popraviti i pročistiti. Ali, svi su mu snovi bili okrenuti zvijezdi. Jednom je opet stajao noću kraj mora, na visokoj hridi, i gledao ka zvijezdi i izgarao od ljubavi prema njoj. I, u trenutku najveće čežnje, skočio je i bacio se u prazninu, prema zvijezdi. Još u trenutku skakanja, pomislio je munjevito: "Pa, to je nemoguće!" I, pao je dolje na obalu i smrskao se. Nije znao da voli. Da je u onom trenutku kada je skočio imao duševne snage da čvrsto i pouzdano vjeruje u ispunjenje, poletio bi visoko i spojio se sa zvijezdom.

Svako pitanje izokrenuta je projekcija odgovora koji u sebi nosimo. Svaka tajna, s čijim se odgonetanjem mučimo, samo je fotografski izokrenuta projekcija neke naše unutrašnje istine.

U poslednje vrijeme se od pjesnika očekuje - a neki mladi pjesnici na to pristaju - da odbace upravo ono što ih čini pjesnicima: dušu koja umije da se uzbudi, sposobnost da se zaljube, da vole i izgaraju, da sebe poklanjaju i žive u svijetu emocija, da dožive neslućena i natprirodna iskustva: treba da omrznu ono što je najvrjednije u njima, baš toga treba da se stide i da se brane od svega što može da se nazove "sentimentalnim". Pa, dobro, nek im bude, ali ja na to ne pristajem, meni su moja osjećanja draža od svih cinizama ovoga svijeta... Ne odbacujem i ne mrzim sentimente ni sentimentalnost, naprotiv, pitam se: od čega živimo, gdje spoznajemo život ako ne u našim osjećajima? Šta će mi pun novčanik, solidan račun u banci, lijepo ispeglano odijelo, jedna lijepa djevojka, ako ništa ne osjećam, ako moju dušu ništa ne pokreće?... Osjećajnost, nježnost i duša koja lako vibrira, to je ono čime sam ja obdaren i na tome treba da zasnujem svoj život. Da sam računao na snagu s...

Što duže živim, sve više uviđam koliko je stav bitan u životu. Stav je za mene važniji od činjenica. Važniji je od prošlosti, zatim od obrazovanja, novca, prilika, neuspeha, talenta ili veština. On čini kompaniju... crkvu... dom. Izuzetna je stvar to što imamo svakodnevnu priliku da izaberemo stav za taj dan. Ne možemo promijeniti ono što je neizbježno. Jedino što možemo da uradimo je da radimo ono što možemo. Da igramo na jedinoj žici koju imamo, a to smo mi sami. Ubijeđen sam da život čini 10% onoga što mi se dešava i 90% onoga kako na to reagujem. A to je slučaj i sa vama... odgovorni smo za svoje stavove.

Besmrtan sam. Moja besmrtnost je nužna jednom činjenicom da Bog neće htjeti da zauvijek ugasi plamen ljubavi koji se zapalio za njega u mom srcu.

Zakon privlačenja jeste zakon ljubavi i to je svemoćni zakon koji sve održava u harmoniji, od nebrojenih galaksija do atoma. On djeluje u svemu i na sve u univerzumu. A taj zakon djeluje i u vašem životu. Ako hoćemo da upotrijebimo univerzalne termine, zakon privlačenja kaže: slično privlači slično. Jednostavno primijenjeno na vaš život, to znači sledeće: ono što date, to ćete primiti nazad. Ono što date, po zakonu privlačenja, upravo je ono što ćete privući nazad ka sebi. Svaka akcija davanja stvara suprotnu reakciju primanja, i ono što primite uvijek je adekvatno onome što ste dali.To je fizika i matematika univerzuma. Dajte pozitivnost, primićete pozitivnost; dajte negativnost i to je ono što ćete zauzvrat primiti. Dajte pozitivnost i zauzvrat ćete primiti život pun pozitivnih stvari. Dajte negativnost i zauzvrat ćete primiti život pun negativnih stvari. A kako dajete pozitivnost ili negativnost? Kroz svoje misli i svoja osjećanja! U svakom trenutku, vi dajete ili po...

Na osnovu društvenih normi, obično pretpostavljamo da ako svi nešto misle ili rade, to mora da bude normalno i ispravno.  Ako želimo da nas smatraju za normalne, od nas se jednostavno očekuje da nastavimo istim pravcem i da se uklopimo. Uhvaćeni smo između zahtjeva konformizma, s jedne strane, dok, s druge strane, imamo slobodnu volju i možemo da izaberemo da je za nas najbolje da se uzdignemo iznad grupnog tradicionalnog mišljenja. Posjedujemo sposobnost samostalnog razmišljanja o važnim pitanjima i ne bi trebalo da dopustimo da većina naših životnih aspekata bude u skladu s prostim društvenim dogmama. Ali, potreban je napor da bismo odredili u šta bi trebalo da vjerujemo, a u šta ne. Primjena kritičkog razmišljanja ne znači da svi moraju da postanu hodajuće enciklopedije. Međutim, naša je obaveza da proučavamo, učimo i razmišljamo o važnim stvarima. Jedna od najbitnijih pretpostavki za kritičko razmišljanje jeste sposobnost odvajanja bitnog od nebitnog.

Neka ide do đavola taj izmaštani strah! Čovjek sam, nijesam mrtva meta koja čeka pogodak, nesreću ne mogu sačekati na koljenima. Ni zbog sebe, stidio bih se, ni zbog drugih koji vjeruju u mene, razočarali bi se. Učinio sam malo, ali sam učinio svjesno. Zar da uprljam i to malo? Neću da drhtim, neću da se bojim!...E neću tako! Jednom se mre.

Ko spozna zlo, već ga je napola izliječio. Ako nas zahvati loše raspoloženje, najprije valja pomisliti da nas je zahvatila struja tuđih loših misli, da smo zapali u odnos s mračnim i loše raspoloženim ljudima, koji uzajamno šalju negativna raspoloženja i uzajamno ih uvećavaju. Sljedeće što trebamo napraviti jeste molba, molitva, težnja za snagom da se izvučemo iz te struje loših misli.

Da biste se promijenili važna je spremnost prihvatiti odgovornost za sve ono što radite u svom životu: bijes ili radost, dobro ili loše, raj ili pakao. Kada shvatite da ste vi uzrok onoga što vam se događa, tada je ta odgovornost osviještena i prihvaćena – misli se počinju mijenjati. Budite otvoreni za nove mogućnosti! Evo jedne poznate priče: Jedan čovjek je putovao i iznenada dospio u raj. U Indiji, koncept raja je često povezan s drvetom ispunjenja želja. Kad se sjedne ispod tog drveta, svaka želja se trenutno ostvaruje. Nema kašnjenja, nema vremenskog razmaka između želje i ostvarivanja željenog. Čovjek je bio umoran i legao je spavati ispod takvog drveta. Kada se probudio, osjetio je veliku glad i pomislio:   – Gladan sam. Kad bi odnekud došlo malo hrane. I odmah, niotkuda, pojavila se hrana. Kroz zrak je letjela vrlo ukusna hrana. On je bio toliko gladan da nije ni mislio odakle je došla (kada ste gladni, vi ne razmišljate). Odmah je počeo jesti, a h...

I zauvijek sam ostao gladan ljubavi i pažnje: niko me u životu nije mogao iznenaditi grubošću i uvijek sam je očekivao, a svako me mogao pridobiti pa i prevariti pitomošću, nježnošću, prijateljstvom, pa i kad bih se prevario, opet sam uvijek bio spreman da naletim na isti mamac.

Takav je „naš čovjek“, onaj pravi. Ne misli mnogo ni istrajno. Ali čim uspije da skrpi nekako jednu misao u glavi, prva mu je briga, ne da tu misao razrađuje, provjerava i upoređuje kritički sa onim što drugi ljudi o istoj stvari misle, nego da svoju misao proglasi za jedinu tačnu i jedinu pravu, a odmah zatim da između nje i svake tuđe misli iskopa što dublji rov prezira, mržnje i borbe do istrage. U toj borbi oni ponekad pokazuju ljudoždersku revnost na riječi i djelu. Sreća je što u nas ima dosta i takvih ljudi koji su drukčiji i koji nijesu pravi „naši ljudi“.

Neću da učim čovjeka koji sam ne želi da uči, i neću objašnjavati onom koji sam ne pokušava da sebi razjasni stvari". Konfučije Da bi na plastičan način predstavili svoje shvatanje riječi bogat, duhovni učitelji svojim sljedbenicima često pričaju priču o slugi Rubenu. Već prilično star, siromašan, ali veoma pobožan, skroman, plemenitog karaktera, Ruben je služio kod najimućnijeg čovjeka u cijelom okrugu. Nevidljiv a uvijek kad je to nekome bilo potrebno prisutan, brinuo se o članovima porodice, o ogromnom imanju, a sa svim gospodarevim životinjama bio je, kako se to obično kaže, u duboko prijateljskom odnosu. Često se dešavalo da Ruben, hraneći ih i timareći, ostane i zaspi pored njih u štali. Jedne takve noći u snu mu je došao anđeo i saopštio mu da će sjutra u zoru da umre najbogatiji čovjek u gradu! Ruben se probudio, žurno spremio i pohitao prema gospodarevoj kući, kako bi ga obavijestio o poruci koju je u snu dobio. Bogatašu nije bilo lako pri duši. Odmah je na...

Sveti spisi, književna djela, muzika, umjetnička djela, nikada neće ispuniti svoju pravu svrhu ako im je jedini cilj intelektualno zadovoljenje. Mada “hrana” može da bude ista, način na koji hranimo svoj intelekt značajno se razlikuje od načina na koji hranimo svoje srce. Ne mijenjaju se srce i unutrašnje težnje duha ni pri najpažljivijem i bespristrasnom izučavanju bilo kojeg filozofskog, religijskog ili umjetničkog djela. Možemo da odlično izučimo i zapamtimo sve svjetske filozofske, religijske i umjetničke sisteme, a da se ipak pridržavamo pređašnjih temelja života. Na periferiji našega saznanja i intelekta odraziće se ti sistemi, pa ipak da ostane nedirnuta životna dubina našeg srca i naše savjesti. Ti sistemi i mišljenja doticaće se intelekta, ostaviće traga u svijesti, pa će se izgubiti u onoj apstraktnoj oblasti iz koje su i došli. Čovjek ostaje to što jeste, u ma kakvom se sistemu ili haljinu ljudske misli obukao. Haljina mu neće izmijeniti njegovo biće. A ta haljina, tj. svak...

Svaki čovjek se u jednom trenutku zapita zbog čega je rođen, ko je on, šta mu je sudbina namijenila?... Iza ovih pitanja o smislu i značenju stoji osjećaj zapreten negdje duboko u nama, koji, iako potisnut, ne prestaje da postoji, pita se, i sluti da ipak mora da postoji nešto više od ovoga što nam se čini da jeste. I upravo ta slutnja da istina o nama ne leži samo u našem tijelu, spoljašnjem izgledu i materijalnim potrebama, približava nas onom što čini našu suštinu i što se samo ponekad otkriva u dodiru sa nekim drugim, dubokim i čistim, ili kroz neko stvaralaštvo, pjesmu, stih, muziku, sliku... To u trenutku može da ostvari magični spoj sa našom dušom, ostavljajući onaj nezaboravni utisak na nas sa kojim se sve naše dotadašnje fizičko postojanje opravdava. U tim trenucima spoznaje, otkrovenja i nadahnuća, možemo da osjetimo kako se dodir svetosti, nekad svetački lik, nekad jedna muzička fraza, slika ili stih na nekakav čaroban način spajaju sa našom dušom, sažimajući sav naš život ...

Rekao sam drvu badema: brate, pričaj mi o Bogu -  i gle, badem je procvjetao…

Jedan guru sjedio je i meditirao na obali rijeke kada mu je prišao jedan njegov učenik i pred noge mu spustio dva velika bisera u znak divljenja i dubokog poštovanja. Guru je otvorio oči, uzeo jedan biser i držao ga tako olako među prstima da je biser pao i otkotrljao se u rijeku. Užasnut, učenik smjesta skoči u vodu, ali i pored uzaludnog traženja, nije uspio da nađe biser. Na kraju, potpuno iscrpljen i očajan, prekinuo je gurua u meditaciji i rekao mu: “Učitelju, vi ste vidjeli gdje je pao. Pokažite mi tačno mjesto i ja ću ponovo zaroniti i pronaći ga.” Guru uze drugi biser, baci ga u rijeku i reče: “Baš tamo!”

Mnogi ljudi odlaze vidovnjacima da bi saznali o svojim bivšim životima ili budućim događajima. Potrebno je da budemo oprezni u odnosu na njihove stvarne sposobnosti za tako nešto. Treba da postavimo sledeće pitanje: „Da li je vidovnjak zaista sposoban da postigne pravo supersvesno stanje?“ Nedavno sam pročitao knjigu koja je procenjivala tačnost različitih, dobro poznatih vidovnjaka, čija su predviđanja o nastupajućoj godini bila redovno citirana u tabloidima. Prema knjizi samo je jedno od stotinu predviđanja bilo tačno. Pošto sam pročitao knjigu, odlučio sam da uradim sopstveno ištraživanje tačnosti jedne poznate vidovnjakinje. Mislio sam: „Ona ima dobru reputaciju u pogledu predviđanja budućnosti, ali ja ću da zapišem sve što kaže da vidim šta se stvarno desilo." Posle određenog. vremenskog perioda video sam da su njena predviđanja tačna koliko i predviđanja koja bih dobio od petogodišnjeg deteta da sam ga pitao šta će se desiti. Neki vidovnjaci grade svoju reputaciju na ...

Ne bih mijenjao tuge srca moga za radosti koje osjećaju mnogi. Niti bih suze, koje pečal u svakom dijelu moga bića izaziva, pretvorio u smijeh. Želim da moj život ostane jedna suza i jedan osmijeh. Suza da pročisti moje srce i pruži mi razumijevanje životnih tajni i skritih stvari. Osmijeh da me učini bližim mojoj braći i da simboliše moje veličanje bogova. Suza da me sjedini sa ljudima slomljenih srca, osmijeh da bude znak moje radosti što postojim.

Onaj koji je prosvijetljen zna da se preobražaj svijeta u mjesto lišeno patnje može izvesti samo promjenom u srcu, nikad u čitavom svijetu. Prosvijetljeni čovjek zna da strah proističe iz načina na koji se gleda na stvari, a ne iz samih stvari. Sreća i nesreća kriju se u našem odnosu prema događajima, nikad u prirodi samih događaja.

Što god od koga uzmem, ja to i predajem dalje. Svi mi i uzimamo i dajemo. A samo poremećen svijet mjeri i broji ta uzimanja i davanja i stvara od toga obaveze i zaduženja, naravno na tuđu štetu a na svoju korist. 

Ne traži ljubav ljudi. Ne dozvoli da te zbuni nedostatak njihove ljubavi. Čovjeka često vole zbog zla i mrze zbog dobra. Ne trudi se da se dopadneš ljudima, nego Bogu. Nebo se ljuti na nas zbog naših grjehova, svijet zbog naših vrlina.

Ne voli čovjek jednog pisca samo zato što ga zabavlja, ili ga pred dileme stavlja, nego što ponekad slučajnošću otvara put njegovim sopstvenim idejama. Pomaže mu da se izrazi, sam sebe razumije, aktivira mentalno. To može biti i suprotstavljanjem i prihvatanjem. U svakom slučaju, posrijedi je nemušti dijalog. Čitanje mojih knjiga zamišljam kao razgovor sa mnom, ne kao puko slušanje.

U aritmetici jedan i jedan su dva. U ljubavi jedan i jedan trebalo bi da bude jedan, pa ipak su dva. Jesi li to ikada osjetio? Tu potrebu da upiješ jednu ženu u sebe ili da te nestane u njoj? Ja ne govorim o životinjskoj potrebi grljenja, nego o onoj duševnoj i duhovnoj potrebi da budeš jedno sa jednim stvorenjem, da mu otvoriš svu svoju dušu, cijelo svoje srce, i da pronikneš njegove misli do dna. A nikad ništa ne znaš o njemu, nikada nijesi kadar da otkrijes sva kolebanja njegove volje, njegovih želja, njegovih mišljenja. Nikada čovjek ne može, ni najmanjim dijelom, da odgonente onu zagonetku, onu tajanstvenost jedne duše koja nam je tako blizu, duše koja se krije iza očiju što nas gledaju, bistrih kao voda, providnih kao da ničega tajnog nema iza njih, duše koja nam govori na draga usta, koja nam se čine našim - toliko ih želimo; duše koja nam riječima dobacuje svoje misli jedna po jednu, a koja, međutim, ostaje dalje od nas no što su ove zvijede daleko jedna od druge, tajanstv...

Od praskozorja do sumraka, poslednjih godina XII vijeka, jedan leopard je gledao drvene daske i uspravne gvozdene šipke, žene i muškarce koji su se smjenjivali, visok zid i, možda, mali popločani jarak pun suvog lišća. Nije znao, nije mogao znati da čezne za ljubavlju i surovošću i toplim uživanjem u komadanju i vjetru s mirisom na divljač, ali nešto se u njemu gušilo i bunilo, te mu Bog progovori u snu: Živjećeš i umrijećeš u tom zatvoru, kako bi te čovjek koga ja znam vidio određeni broj puta, da te ne bi zaboravio, i da bi tvoj lik stavio kao simbol u pjesmu koja ima određeno mjesto u potki vaseljene. Zatvoren si, ali najvjerovatnije ćeš dati jednu riječ jednoj pjesmi. Bog je, u snu, prosvijetlio strašnu životinju, ona je shvatila njegove razloge i prihvatila taj usud, ali u njoj je ostalo samo nejasno mirenje sa sudbinom kada se probudila, odvažno neznanje, jer mašinerija svijeta je veoma složena u odnosu na jednostavnost zvijeri. Mnogo godina kasnije, Dante je umirao u Raveni...

Pravo je čudo kakvu je moć novac dobio nad čovjekom! Naši pradjedovi su drhtali pred gromom i munjom, tigrovima i zemljotresom - naši srednjovjekovni očevi pred mačevima, razbojnicima, pošastima i bogom - ali mi drhtimo pred naštampanim papirom - bio to novac ili pasoš. Neandertalac bješe ubijen toljagom; Rimljanin mačem; čovjek srednjeg vijeka kugom - ali nas već može uništiti komad papira.

Ako neko ljubav prema svojoj zemlji, partiji, pokretu, ideji, stavi načelno iznad istine o njoj, ma kakva da je, to nije pravi patriotizam, to nije pravi borac jedne ideje. To je moralna kukavica u potrazi za alibijem.

Rat je samo posljedica, a uzrok je naša zapuštena psiha, prostor koji je njegovao i odnjegovao u sebi mnoge tamne zakutke, gdje su čekale razorne strasti. I tamo gdje je rat počeo, u psihama, u umovima, tamo bi trebao i završiti. Inaće mu suštinski nema kraja. Patriotizam? A što je i gdje je naša prva patria? To je duh i svijest, to su ljudske vrijednosti. Ako u nama nema odanosti toj vrhovnoj patriji, to jest, odanosti vrijednostima mira, istine i nenasilja... odnosno, ako u nama nema onoga stanja svijesti o kojemu govore sve religije... onda se svaki lokalni patriotizam lako pretvara u pokriće za zločin, a nacionalistički delirijum obuzima ljude kao kuga. Ako smo pripadnici nacije čovječanstva, kaste i rase čovjeka, i ako u tom pripadanju prirodno tražimo pravdu i istinu za sve nas, onda smo vrhovni patrioti.

Kada god ljudi stupe na naš put, donose nam neku poruku. Slučajni susreti ne postoje. Ali, da li ćemo biti u stanju da primamo poruku, zavisi od toga kako ćemo odgovarati na ove susrete. Ako razgovaramo sa nekim ko je stupio na naš put i ne vidimo poruku koja se odnosi na naš trenutni problem, to ne znaći da poruka ne postoji. To samo znači da smo je iz nekog razloga propustili.

Kad se čovjek zagnjuri u univerzalni jezik, onda mu je lako da shvati da na svijetu uvijek postoji jedna osoba koja čeka onu drugu, bilo to nasred neke pustinje ili usred nekog velikog grada. I kada se te osobe sretnu i njihovi pogledi se ukrste, sva prošlost i sva budućnost gube svaki značaj i samo postoji taj trenutak i ta nevjerovatna sigurnost da je sve stvari pod suncem ispisala jedna ista ruka. Ruka koja budi Ljubav i koja je stvorila jednu dušu bliznakinju za svaku osobu koja radi, odmara se i traži blago pod suncem. Jer bez toga nijedan san ljudske rase ne bi imao bilo kakvog smisla.

Vjera pak, koja je postala nerazdvojni dio duševnog života, koja upravlja svim motivima i svim djelima jednoga čovjeka, vjera, kojom se živi - takva vjera ima bolja krila od Ikarovih, takve se vjere sumnja ne dotice. S takvom vjerom čovjek može uzletjeti visoko – visoko na goru, gdje je Hristos, i s takvom vjerom čovjek može i pred gorom tajni i zagonetki života biti heroj, pun hrabrosti i srećnog mira duševnog. Takvu vjeru, držim, predlažem ja braći svojoj pod gorom…  Ja se ne plašim samoće bez ljudi, ja se plašim samoće bez vjere, jer to je najpraznija i najmučnija samoća, kakva može snaći malene stanovnike pod gorom.

Samo su glupaci lukavi, a samo inteligentni ljudi mogu biti naivni. Lukavstvo nije izvor nikakve ideje o životu, a naivnost sama po sebi uvijek predstavlja izvjesnu ideju o stvarnosti, makar obično idealiziovanu. Naivni su oni ljudi koji o životu imaju bar svoju iluziju, a lukavi su, naprotiv, osuđeni da uvijek izobličavaju i degradiraju istinu. Naivnost, to je mladost srca, pa čak i u poznim godinama. Naivnost znači uljepšavati sve oko sebe. To je napraviti unutrašnji kriterijum većim i od spoljnih dokaza. Naivnost je dakle osobina lijepih duša.

Ne mogu da se pomirim sa ovom vrstom čovječanstva. Još imam čulo nevinosti i radosti. I ne mogu da žurim. Da se grčim i kidam. Da budem privremen. Ja brusim svoje oči u drago kamenje. Nježnost je zarazna. Ko me dodirne ili udahne usnama, biće romantičan. Nemoj da piješ iz moje čaše. Dobićeš potrebu da voliš ljude, cio svijet, čovječanstvo.

Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćes veći razlog.

“Sve ima svoje granice." - Kako je jednostavno ponoviti te riječi banalne klasične istine. Kako lako prihvata tu istinu onaj koji nikad ni u čemu nije osjetio potrebu ni pokušao da ide daleko i tako se nije ni mogao naći na nekoj granici. Uostalom, u djetinjstvu, dok su čovjekove snage nerazvijene, pitanje granica i ne postavlja se pred nas, jer se ozbiljno i ne sukobljavamo sa njim; tek sa mladošću i zrelim godinama počinju naši sudari i naši obračuni sa granicama, a starost i smrt i nijesu drugo do poslednje granice naših granica i našeg trajanja. Tada je i samo naše postojanje, kao takvo, nerazdvojno vezano sa pojmom granice, i to svuda i u svemu. I naši najveći usponi i “uspjesi” u stvari su samo granice naših moći i nastojanja, tek obrnuto protumačene i drugim imenom nazvane. Ono što ponekad u našem ili tuđem životu nazivamo “vrhunac sreće” samo je jedna od tih granica, a naš grob, koji nas pouzdano čeka negdje, u zemlji ili u kamenu, poslednja je od naših granica. Tek k...

Jedan stari hodočasnik išao je usred zime preko mosta u podnožju Himalaja, kada je počeo padati sneg. Čuvar prelaza ga je pitao: „Kako ćeš, dobri čoveče, stići gore po ovakvom vremenu?” Starac mu je odgovorio: „Moje srce je već stiglo tamo, ostatku mene lako je da ga prati.” Na vašem putu, do vaših „Himalaja”, pustite neka vas srce vodi! 

Neka blagost pobijedi ljutnju, neka dobro savlada zlo, neka gramzljivca posrame darovi, neka lažljivca pobijedi istina, a neka mržnji putem ljubavi dođe kraj.

Iza svjetlosti u svakoj maloj sijalici postoji velika, snažna struja. Ispod svakog malenog vala nalazi se ogromni okean, koji je postao mnoštvo valova. Isto je i sa ljudskim bićima. Bog je stvorio čovjeka na Svoju sliku i priliku i svakom je dao slobodu. Ali ti zaboravljaš izvor svog bića i nenadmašnu Božju snagu koja je urođeni dio tebe. Mogućnosti ovog svijeta su beskrajne; potencijalni napredak čovjeka je beskrajan. Pravi Ti je bogati Izvor sve snage, ali onaj svakodnevni ti samo je djelić onoga što se može iznijeti na vidjelo i manifestovati. Tvoja osnova je beskrajna po svom potencijalu. Ono što ti uistinu jesi mnogo je veće od bilo čega ili bilo koga za kim si ikada žudio. Bog se u tebi manifestuje na način na koji se ne manifestuje ni u jednom ljudskom biću. Tvoje lice nije nalik nijednom drugom licu, tvoja duša nije nalik ni jednoj drugoj duši; ti si dovoljan samom sebi, jer u tvojoj duši leži najveće od svih blaga – Bog.

Kada ti se neki cvijet svidi, ti ga samo ubereš. Ali kada voliš cvijet, ti ga zalivaš svaki dan. Onaj ko razumije ovo, razumije život.

Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice bledo, duboko spuštene veđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u letnji dan, sine moj! - Šta si video u letnji dan, sine moj? Video sam da je zemlja jaka i nebo večno, a čovek slab i kratkovek. - Šta si video, sine moj, u letnji dan? Video sam da je ljubav kratka, a glad večna. - Šta si video, sine moj, u letnji dan? Video sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmene greha i nesreće, da živeti znači slagati varku na varku. - Hoćeš da usniš, sine moj? Ne, oče, idem, idem da živim.