Duhovnost

Bože moj, ne zaboravi me kada ja budem zaboravio Tebe, ne napuštaj me kada ja budem napustio Tebe, ne udaljuj se od mene, kad se ja budem udaljio od Tebe, pozovi me kada od Tebe budem bježao, privuci me ako Ti se budem suprotstavljao, podigni me kada budem pao. Gospode, Bože moj, daruj mi budno srce.

Vjerujem da je stvarna religija, religija srca. Najprije srce mora da bude pročišćeno. Istina, ljubav i čistoća su osnove stvarne religije. Kontrola nad nižom prirodom, pobjeda nad umom, njegovanje vrlina, služba čovječanstvu, dobra volja, bratstvo i prijateljstvo, čine osnove istinske religije. Ljepota božankog života je njegova jednostavnost i primjenjivost u svakodnevnim poslovima običnog čovjeka. Nije važno da li osoba ide u crkvu ili džamiju ili hram da moli jer božansko čuje sve iskrene molitve. Prosječnog tragaoca za istinom često prevare hirovi uma. Osoba koja pođe duhovnom stazom je zbunjena prije nego što dosegne cilj svog putovanja. Prirodno dolazi u iskušenje da oslabi svoje napore na sredini puta. Postoje mnoge zamke, ali oni koji idu stabilno sigurno dostižu cilj života koji je univerzalnost bića, znanje i radost. Iz knjige "Duhovna iskustva"

Tendencija uma je da misli: "Ja sam što jesam, ne mogu se promijeniti". Vjeruj to i osudićeš se da takav i ostaneš! Ako zaključiš: "Ja imam te mogućnosti i više ništa ne mogu učiniti" - zasigurno ćeš ostati tamo gdje jesi. Zaboravio si da si u svojoj mladosti bio ispunjen ambicijom, zapaljen u uvjerenju da možeš "osvojiti svijet". Ali, malo po malo, svijet te je zatvorio. Osvojili su te neprijatelji poput pesimizma, tromosti i krutih mišljenja i predrasuda, koji te ograđuju, kao i tvoje kapacitete da uspiješ. Nemoj ostajati u tom ograđenom okruženju cijeli svoj život. Živjeti znači biti zapaljen sa razlogom, neustrašivo se pokretati naprijed u odlučnosti prema cilju. Moraš biti entuzijastički aktivan, izvući nešto iz sebe i dati nešto vrijedno svijetu.  Uspjeh postižu ljudi koji su dovoljno hrabri da u svome umu načine neizbrisiv plan onoga što žele izgraditi ili stvoriti na zemlji. Nezadovoljni ste jer nedovoljno snažno vizualizujete sve ljepote koj...

Moja molitva i meditacija Dovele su me do uvida Da je ljubav prema Bogu Jedina religija.

Mnogi ljudi prožive cijele svoje živote čitajući, ali nikada ne tragajući za smislom iza napisanih riječi, oni ne shvataju da su riječi u stvari samo kamenje postavljeno da bismo prešli preko brze rijeke, a razlog zbog čega je to kamenje tamo, je taj da možemo da se dočepamo druge obale. Druga obala je ono što je bitno.

Umro sam za svijet kamenja, i postao sam biljka, umro sam za biljni svijet, i uzdigao se do životinje, umro sam za životinje, i postao sam čovjek, pa zašto bih se onda plašio smrti? Kada sam umiranjem postao manji? Na slijedećoj razini umrijet ću samo zato da bih se preobrazio, i među anđele visoko uzletio. Ali i od anđeoskoga stanja krenuti dalje, jer: "sve je prolazno osim Boga". Pa ću žrtvovati svoje stanje anđela da bih napokon postao ono što je svačijoj mašti nedohvatno: postat ću nepostojanje! "Zaista vam kažem,mi ćemo se k Njemu vratiti."

Koliko je onih koji u današnje vrijeme u našoj zemlji zaista razumiju šastre (vrsta svetih spisa)? Ljudi su samo naučili riječi kao što su Braman, maja, prakrti, i tako dalje, i sa njima prave zbrku u svojim glavama. Odloživši u stranu pravo značenje i namjenu svetih spisa, oni se isključivo raspravljaju oko riječi. Ukoliko šastre ne mogu da pomognu svim ljudima u svim prilikama i u svim vremenima, od koje su onda koristi takvi svetih spisa? Ako šastre pokazuju put samo sanijasijima, a ne i kućevlasnicima i domaćinima, kakvu onda potrebu ima domaćin za takvim jednostranim spisima? Ako šastre mogu da pomognu ljudima samo kada napuste svako djelo i posao i povuku se u šume, a ne mogu da upute na način kako da se upali svjetiljka nade u srcima ljudi iz svakidašnjeg radnog svijeta – usred svakodnevne muke, bolesti, bijede i siromaštva, u klonulosti i potištenosti pokajnika, u samoprekorijevanju ugnjetenih, u grozoti bojnog polja, u pohoti, srdžbi i užitku, u radosti pobjede, u tmini poraz...

Bijaše to divan voćnjak, bogat stabaljem i voćem, vinovom lozom i zelenilom. Tamo je sjedio Sufi, s glavom na koljenima; sklopivši oči, utonuo je u duboko, nezemno tihovanje. "Zašto", upitaše ga, "ne gledaš ove znakove Milostivoga Boga, koje je On svuda uokolo pogledu nam ponudio?" "Znakove", odgovori Sufi, "ja gledam iznutra, u sebi: vani su samo simboli znakova." Što je sva ova ljepota na svijetu? Odraz zadrhtale grane, što se u potoku odslikava, odsjaj onoga vječnog Voćnjaka, što stoluje neuveo u ljudskim srcima.

Kad se jednom neko hvalio ekonomskim i kulturnim dostignućima svoje zemlje, Majstor je bio prilično neimpresioniran. "Jesu li sva ta postignuća dovela do makar i najmanje promjene u srcima tvojih zemljaka?" - upitao je. I ispričao je priču o čovjeku kojeg su zarobili ljudožderi i doveli ga poglavici prije nego što će ga živog ispeći. Zamislite njegovo zaprepaštenje kada je čuo kako poglavica govori sa čistim harvardskim akcentom. "Zar te sve te godine na Harvardu nijesu nimalo promijenile?", upitao je bijelac. "Naravno da jesu. Civilizovale su me. Kad te ispečemo, obući ću se za večeru i pojesti te sa nožem i viljuškom”.

Nekada davno, neki se Majstor obraćao skupini ljudi, a njegova poruka bijaše prekrasna toliko da su svi osjećali kako ih diraju riječi ljubavi. U gomili je stajao i neki muškarac koji je pomnjivo slušao svaku riječ što ju je Majstor izgovorio. Taj čovjek bijaše vrlo ponizan, a imao je i veliko srce. Majstorove riječi toliko su ga dotaknute da je osjetio potrebu pozvati ga u svoj dom. Kad je Majstor prestao govoriti, čovjek se probije kroz gomilu, zagleda se majstoru u oči i reče: “Znam da si zaposlen i da svi zahtijevaju tvoju pažnju. Znam da jedva imaš vremena poslušati moje riječi. Ali moje je srce otvoreno jako i ja osjećam toliko ljubavi prema tebi da imam potrebu pozvati te u svoj dom. Za tebe želim prirediti najbolji obrok. Ne očekujem da ćeš prihvatiti, no to sam ti jednostavno morao reći”. Majstor se zagleda u čovjekove oči, pa mu s prekrasnim osmijehom reče: “Pripremi sve što želiš. Doći ću”. A tada se okrene i ode. Kad je čovjek čuo te riječi, nabuja radost u nje...

Zašto hrišćanin ide u crkvu? Zašto je krst svet? Zašto je lice u molitvi okrenuto ka nebu? Zašto ima toliko likova u pojedinim crkvama? Mi ne možemo da mislimo o bilo čemu bez mentalne slike. Po zakonu asocijacije, materijalni lik priziva mentalnu sliku i obratno. Zbog toga se koriste spoljašnji simboli kada se vrše bogosluženja. To pomaže da se um održava fiksiranim na Biće kojem se moli. Kao što nalazimo da, nekako, po zakonima naše mentalne konstitucije, moramo da povežemo svoje ideje o beskraju sa slikom plavog neba ili mora, tako, prirodno, povezujemo svoju ideju svetosti sa slikom crkve, džamije, krsta ili sa različitim slikama i oblicima. Ali, s tom razlikom što neki ljudi posvete svoj čitavi život idolu crkve i nikad se ne izdignu više od toga, jer za njih religija znači intelektualni pristanak na određene doktrine i činjenje dobra svojim bližnjima. S druge strane, neki ljudi, vremenom, odu dalje od toga, čitava njihova religija ide ka samospoznaji – hoću da postanem bož...

Nikad za sebe ne kaži da si grešnik. Ti si Božije dijete! Zlato, iako vjekovima prekriveno blatom, ostaje zlato. Isto tako, čisto zlato duše, iako eonima prekriveno blatom obmana, zauvijek ostaje čisto zlato. Nazivati sebe grešnikom znači poistovjetiti se sa svojim greškama, umjesto da ih nastojiš prevladati. Nazivati sebe grešnikom najveći je grijeh pred Bogom! Zašto se predati inerciji i živjeti u ljusci neznanja? Zar nije bolje rasprsnuti tu ljušturu zvanu "ne mogu" prema slobodnom zraku zvanom "ja mogu"? Tada ćeš znati da je um svemoćan; sve što tvoj um smisli može se materijalizovati. Nema prepreka osim tvoje "ne mogu" svijesti. Pogledajte kako je čudesan način širenja koji vam pokazujem. Riječi: "Ja mogu, ja moram, ja hoću" - to je način da promijenite sebe i postignete potpunu pobjedu.

Pronađite misli koje vam prijaju jer je neizbježno da ćete se uvijek kretati prema nečemu. Stoga zašto se ne bi kretali ka nečemu što vam pričinjava zadovoljstvo? Vi ne možete da ne vibrirate, a Zakon Privlačnosti nikada neće prestati da odgovara na vašu vibraciju koju nudite. Dakle, ekspanzija je neizbježna. Vi je dobavljate, bilo da ste toga svjesni ili ne. Jedino pitanje glasi: koji je standard radosti koji zahtijevate za sebe? Iz vaše Ne-Fizičke perspektive, taj standard je veoma, veoma visok. Pustite druge da vibriraju kako vibriraju i poželite im sve najbolje. Ne obraćajte pažnju na njihov tok. Vi se koncentrišite na svoj tok. Jer onaj ko je konektovan sa Energijom Izvora moćniji je i uticajniji nego milion onih koji nijesu. Kada biste imali samo jedan cilj – a to je da se osjećate dobro, nikada vam više ne bi trebala ni jedna jedina riječ od drugih ljudi. Živjeli biste uspješno i srećno, ispunjavajući konstantno vašu životnu svrhu. Dok budete zamišljali, vizualizovali ...

Znaj da riječ naglo s jezika odapeta nalikuje strelici, otposlanoj s luka. Sine, ta se strijela neće s puta vratiti; ti moraš sagraditi branu bujici već na izvoru. O jeziku, ti si neprolazno blago. O jeziku, takođe si i neprolazna bolest. 

- Kažu da postoji negdje mjesto pravog suda i pune istine. Tu se saznaje i objavljuje sve što je među ljudima bilo skriveno i tajno, kazuje sve što je ostalo prećutano i nerečeno, ispravlja sve što je ikad bilo naopako i krivo, vraća sve što je utajeno ili oteto, dosipa onom kome je zakinuto, odasipa tamo gdje se presipalo. Tu se pitanje ljudskog postojanja pravo postavlja i, ukoliko to zavisi od čovjeka, do kraja rješava. To je mjesto gdje istina sja kao sunce koje ne zalazi, gdje pravda caruje. - Ah, pa to je ljepše od svih snivanih rajeva i utopija! Može li biti da takvo mjesto zaista postoji? Ako postoji, može li se znati gdje je i kako se dolazi do njega? - Može. Ono je među nama, ovdje gdje sada stojimo. - ?!? - Da! Budi hrabar, iskren i postojan, čovjekoljubiv, razuman i pravedan – i ono će biti svuda gdje tvoja noga stupi i tvoja riječ odjekne.

Svi smo mi po prirodi zainteresovani za sebe. Ukoliko nas ta zainteresovanost navede da proniknemo duboko u sebe, pronaći ćemo mjesto gdje živi naše pravo ja, i tada ćemo otkriti tajnu sreće. Naš pravi identitet nalazi se u središtu svijesti, iza uma, intelekta i ega. Kada proniknemo dalje od svog ograničenog ja – onog koje se bori da nađe mir, ljubav i ispunjenost u životu – na putu smo ka svom pravom identitetu. Svi smo povezani s izvorom postanka. Stari mudraci su nam ostavili prelijepu sliku o tome: oltar u srcu koji skriva malu svijeću s vječnim plamenom. Kada pronađete taj plamen, doći ćete do prosvećenja i istovremeno će nestati tama koju rađaju sumnja, bijes, strah i neznanje. Vaš identitet prevazilazi prostor, vrijeme, te uzrok i posledicu. Srž vaše svijesti je besmrtna. Ako spoznate sebe na tom nivou, nikad više nećete patiti. Međutim, spoznaja sopstvenog identiteta vas ne izoluje niti vas odvaja od ispunjenosti koja karakteriše svakodnevni život. Supr...

Ljubav izvire samo iz spoznaje – vi možete stvarno voljeti nekoga samo onda i u onoj mjeri u kojoj realno vidite tu osobu, muškarca ili ženu, ovdje i u ovom trenutku, a ne onako kako živi u vašem sjećanju ili vašoj želji, u vašoj mašti ili projekciji, jer tada ne volite tu osobu, već samo svoju predstavu o njoj, ili volite baš tu osobu, ali prije svega kao objekat svoje želje, a ne onakvu kakva ona stvarno jeste. Carstvo Božje je ljubav. Šta znači voljeti? Znači biti osjećajan, prijemčiv na život, stvari, ljude; znači biti u skladu sa samim sobom i svime što nas okružuje, ne isključujući bilo šta i bilo koga. Naravno, gotovo je nemoguće svjesno pratiti svaku pojedinu notu u simfoniji života; ali, ukoliko vaš duh i čula nauče da se otvore, počećete da vidite i reagujete na stvari onakve kakve jesu, i osjetićete kako vas ispunjava harmonija vaseljene. Tada ćete konačno osjetiti šta je ljubav. Život je zanosna arija za onoga ko ima uši; ali rijetka su, veoma rijetka ljudska...

Unutrašnja čistota divne duše istinitog čovjeka, uljepšava i njegovu spoljašnjost, i sladost božanske ljubavi oslađuje i njegov pogled. Unutrašnja ljepota duše, osim što uljepšava i osvjećuje čovjeka duhovno, čini to i sa njegovom spoljašnjošću, predaje ga božanskoj blagodati, uljepšava i osvjećuje i ružnu odjeću koju nosi blagoslovni čovjek Božji. Otac Tihon je sašio samo jednu skufiju i jedan ogrtač od dijela rase – to je nosio, ali je zadobio veliku radost. Jer ako je od spolja i nosio nešto što je stvarno bilo ružno, to nije izgledalo ružno, jer ga je uljepšavala unutrašnja ljepota njegove duše. Jednom ga je, neki posjetilac, fotografisao u toj njegovoj odjeći i u nekakvoj pidžami, kojom ga je ogrnuo jer je vidio da se starac smrzava. I sada, oni koji gledaju na fotografiji oca Tihona, misle da je nosio vladičansku mantiju, dok je to u stvari bila stara pidžama. Ljudi su i njegove dronjke posmatrali sa pobožnošću i uzimali su ih kao blagoslov. Jedan takav blagosloveni čovjek, ko...

Tražeći metaforu za zlodjela počinjena u ratu, profesor povijesti nikako nije mogao pronaći riječ kojom bi opisao zlo. - Zvijeri! - dobacivali su učenici - To su bile zvijeri! - Ne, djeco. To su bili ljudi. Zvijeri to nikada učinile ne bi. To su bili ljudi. Ljudi su to bili... Dugo je sa stidom ponavljao u sebi.

U jednom gramu tijelu ima dovoljno energije da se grad veličine Čikaga snabdije električnom energijom čitavih nedjelju dana. Mi smo energija. Atomi koji čine naše fizičko tijelo su energija. Sve stvari su očitovanja te energije. Što više postajemo svjesni ove stvarnosti, utoliko ćemo sve više trijumfalno rasti i prevladati vezanost za stvari. Načelo koje leži u ispunjavanju tijela energijom je vitalno važno na svim nivoima spiritualnog razvoja. Sva spiritualna iskustva povezana su s tokom energije koja je osnova za stvaranje suptilnih percepcija.

Nikad se nijesam stidio jednostavnosti mojih radosti. Često im je uzrok bio upravo ništavan. Pa ipak, to su možda bile one najveće. Ili bar najčišće. Činjenica je da se njih najbolje sjećam, pa makar koliko vremenski daleke bile.  Kako bi se čovjek radovao, kako bi se radovao u pravom, čistom smislu te riječi, treba za jedan trenutak opet postati dijete. Radost je stvar koju odrasli ne poznaju. Oni tom riječju nazivaju nešto sasvim drugo, sasvim različito. Treba mnogo, mnogo naivnosti za pravu, čistu radost. Prava je radost u stvari bezrazložna. U tom i jeste njena čudesna ljepota. 

Na mome zidu visi japanska rukotvorina Od drveta, maska zlog demona, zlatno lakirana. Pun saučešća gledam Nabrekle žile na čelu koje pokazuju Koliko je naporno zao biti.

U prostranom umu ima mjesta za sve. On je sličan prostoru u ovoj sobi, kojeg ne povređuje šta god da u nju uđe ili iz nje izađe. Mi obično kažemo “prostor u ovoj sobi”, ali u stvari ova soba jeste u prostoru. Čitava zgrada je u prostoru. I kada ova zgrada nestane, prostor će još uvijek biti tu. Prostor okružuje zgradu i u ovom trenutku mi zauzimamo prostor u ovoj sobi. Kada ovako posmatramo, možemo razviti sasvim nov pogled na stvari. Vidimo da postoje zidovi, koji daju oblik ovoj sobi, i da postoji prostor. S jedne strane, zidovi ograničavaju prostor. Ali ako pogledamo sa druge strane, prostor je neograničen, toliko neograničen da sadrži i cijelu sobu.

Premda mnogo truda staje utvrditi se u vrlini (dobročinstvu), no za to ona - vrlina - mnogo i nagrađuje i mnogo raduje savjest, i porađa tolike unutrašnje radosti da je to nemoguće nikakvim riječima izraziti. Čini dobro, ali to predaji zaboravu. Zaboravljanje svojih dobrih djela jeste najbezopasniji čuvar njihov. Veću ćeš nagradu dobiti ako činiš dobro ne za nagradu (čak i nebesnu). Od taštine (ponosa, gordosti, samohvalisanja) treba bježatii, a osobito pri davanju milostinje. Milostinja zaražena ovom bolešću nije djelo milosrđa, već samohvalisanje (razmetanje) i nemilosrđe.

Veliki deo patnje u ovom svijetu čiji je uzrok čovjek ne dolazi toliko od svjesne poročnosti, koliko od neznanja, nemarnosti, nepromišljenosti, od prenagljenosti i pomanjkanja samokontrole. Veoma često jedan trenutak sabranosti ili mudrog promišljanja spriječiće dalekosežne posledice u vidu patnje ili osjećanja krivice. Pauzom prije akcije, na način gole pažnje koji je već postao navika, bićemo u stanju da uhvatimo onaj presudan, ali kratak momenat u kojem um još uvijek nije odlučio o konačnom smjeru akcije ili definitivnom stavu, već je još uvijek otvoren da primi pravi smjer. Već sledeći trenutak može izmijeniti situaciju, dajući konačnu prevlast negativnim impulsima i pogrešnim procjenama koje izviru iz nas ili povređujućim uticajima spolja. Gola pažnja usporava ili čak zaustavlja prelaz od misli do akcije, ostavljajući više vremena za zrelu odluku.  Takvo usporavanje ima vitalnu važnost, dok nekorisne, uvredljive i loše riječi i djela posjeduju prejaku spon...

Ako treba da izaberemo između zadovoljstva i udobnosti u spoljašnjem svijetu, sa jedne strane, i smirenosti, unutrašnje slobode i krajnje sreće, sa druge, treba da se odlučimo za ovo drugo. Jer ako smo u stanju da ih u sebi pronađemo, tada će se i spoljašnji svijet postarati sam za sebe. Čak i kada imamo udoban i prijatan spoljašnji život, ako je naš unutrašnji mir poremećen, nijesmo u stanju da uživamo u svemu tome što imamo oko sebe.

Postajanje, koje je rezultat vezivanja za nešto, uključuje u sebi ideju da imamo ili budemo nešto bolje nego što je to ovog trenutka. Želimo da postanemo dobar meditant, da smo duhovniji ili da posjedujemo više znanja. Imamo u sebi gomilu ovakvih ideja, a one su sve u vezi sa željom da nešto postanemo, jer nijesmo zadovoljni onim kakvi smo sada. Često ni ne obraćamo dovoljno pažnje kakvi smo zapravo, već unaprijed znamo da nešto nedostaje. Umjesto da pokušamo da razumijemo ko smo i istražujemo gdje je pravi problem, prepuštamo se sanjarenju o tome da postanemo neko drugi. A onda, kada se to i dogodi, moguće je da ćemo biti isto tako nezadovoljni kao i do tada.

Moja me duša poučavala te me naučila da vrijeme ne mjerim riječima: Ovo bješe juče, ono će biti sjutra. Prije nego što me duša tome naučila, prošlost zamišljah kao nepovratno vrijeme, a budućnost kao doba do kojeg neću stići. Sada znam da je u trenu sadašnjosti svo vrijeme, sa svim što nosi i što će donijeti.

Neki fluid misli postoji, i ako je odašiljač jak, a prijemnik osjetljiv, mogu duše opštiti a da se dvoje i ne pogledaju, niti jednu riječ izmijene. Natprirodno je prirodno koje još nije objašnjeno.

Druženje sa plemenitima, čini te jednim od njih. Čak i ako si stijena, drvo, ili kamen, postaćeš dragulj, samo ako se udružiš sa čovjekom čiste duše.

Kosmički zakon nas štiti i vodi kao majka. Uvijek mislite: "Bog me štiti. Daje mi ljubav i svijetlo. On me vodi i jednoga dana naći ću put nazad k njemu." Ali ko je Bog? Osoba? Ne! Bog je kosmički princip. I taj vas kosmički princip štiti i vodi bez obzira gdje se nalazite, kao što zakon jedne države štiti građane u svakom dijelu te zemlje. Svaki princip izražen je u zakonu. Najviši zakon je kosmički zakon. Može se nazivati Bogom ili Božjom voljom, Božjim svijetlom ili Božjom energijom. Mnoga su imena — ali samo jedan Bog. Božanski princip je ANANDA — blažena sreća. Gdje je ananda, tamo nema patnje. U ljudskom smo životu obično srećni onoliko dugo dok ne iskusimo patnju. Čim se dogodi nesreća, završio je i osjećaj radosti. Međutim, kosmička sreća tako je neizmjerna i velika da je ni jedan problem ne može dostići. Kao što ništa ne možemo prinijeti suncu a da ne bude spaljeno, kosmička sreća tako je univerzalna da nikakva patnja ne može postojati u njenoj blizini. Čovjek...

Nikada ne gubite nadu, jer nikada nijeste sami. Gospod je uvijek sa vama. Onoga časa kada budete bespomoćni, moći će da vam pomogne samo ako ste očuvali nadu. Ako nade nema, izgubili ste vezu sa Bogom. Ako mislite da je Bog daleko, vi ćete odrediti brzinu kojom će vam doći. A, Bog je sveprisutan, istovremeno je na svim mjestima, takođe i u vama, u vašem srcu. Tu mu se obraćajte, gdje vam je najbliži.

Mnogo je imena Božjih i bezbrojni su oblici preko kojih mu se može prići. U kojem god imenu i obliku da Ga obožavaš, preko njih ćeš Ga spoznati. Ne svađajte se oko doktrina i religija. Sve rijeke teku u okean. Tecite i pustite druge da teku.

Kažem ti, prijatelju, da putujući nije moguće upoznati, vidjeti ili dostići drugi kraj svijeta, gdje nema rođenja, starosti, umiranja, nestajanja i ponovnog rođenja. Ali u isto vrijeme, ne tvrdim da je moguće dokrajčiti patnju a da se ne dosegne kraj svijeta, nego ukazujem na to da je upravo u ovom tijelu, čiji je uzrast ograničen, sa njegovom moći opažanja i razuma, sadržan svijet, nastanak svijeta, okončanje svijeta i put koji vodi do okončanju svijeta.

U svim okolnostima veži se za Izvor, bit i zbir sveukupne moći: za Boga…i tada iz Izvora možeš crpiti svu snagu koja ti treba. Ta vezanost naziva se Bhakti (ljubav, predanost). Ono što postoji u vašem srcu kao čista misao i kao najviša svijest, jest Bog sam. TO je Bog i vi ne morate tragati za Njim nigdje drugdje.

Samoostvarene osobe mogu biti same bez osjećanja nelagodnosti. Štaviše, vole samoću i povučenost više nego prosječni ljudi. Iako uživaju u društvu drugih, nijesu od njih zavisni jer se mogu u potpunosti osloniti na svoje vlastite kapacitete. Zato ih drugi smatraju pomalo udaljenim i distanciranim osobama. Iako zvuči paradoksalno, oni su najveći individualisti u društvu, ali i najdruštveniji, prijateljski raspoloženi i puni ljubavi prema drugima. Budući da su manje zavisni od drugih, imaju i manje ambivalentnih osjećaja, manje su anksiozni i neprijateljski raspoloženi, manje su im potrebne tuđe pohvale i izrazi zahvalnosti. Zbog svoje izdvojenosti oni mogu ostati po strani. Ono što druge uznemirava ili uzrujava, njih ostavlja staloženim i mirnim. Za razliku od prosječnih ljudi, njima je lakše prihvatiti lične nesreće. Sposobni su sačuvati lično dostojanstvo čak i u nedostojnim okolnostima i prilikama. "Čuda se ipak događaju"

Molitva je vapaj duše, molitva je riječ koja se otkida iz srca. Postaviti pitanje zbog čega se čovjek moli za vjernika je podjednako neshvatljivo kao kad bi se reklo: zašto ovaj zaljubljeni čovjek govori voljenoj o svojoj ljubavi? Zbog čega dijete plače, obraćajući se majci kad mu je nešto potrebno? Zato što ono zna da će se ona odazvati na njegovo dozivanje, zato što će na njegove riječi ljubavi uzvratiti radošću i uzajamnom ljubavlju. Ponekad se vjernik moli zbog toga što ga je obuzelo živo i duboko osjećanje Božije blizine i Njegovog prisustva. Ovo može da se dogodi u crkvi, može da se desi kod kuće, ili u polju, ili u šumi - čovjek odjednom osjeti da je Bog blizu, srce mu je puno umiljenja i ispunjeno trepetom. I eto, čovjek se sa molitvom, bilo zahvalnosti, ili radosti, ili naprosto trepeta, obraća Bogu. Car David u jednom svom psalmu kliče: "Gospode! Radosti moja!". Eto to je prava molitva. Ponekad u čovjeku koji je to doživio ostaje osjećanje: "O, kada bi ovo p...

Svemogući Bože, oslobodi me porobljavajućih želja, rastvori svaku moju sklonost da se vežem za ograničene i prolazne stvari-bića-pojave. Daruj mi oslobađajuću aspiraciju, čistu ljubav prema svenadilazećem Tebi. Svemoćni Bože, podari mi moć koncentracije i sve što mi treba da Te spoznam svugdje, u svemu i izvan svega; sada, onda i svagda. Učini me sasvim svjesnim nerazdvojivog jedinstva "moje" svijesti s Tobom koji si vječna svijest bez ograničenja i razgraničenja. Učini ovo tijelo očitovanjem Tvog savršenog zdravlja, snage i ljepote. Neka čista ljubav i nevina radost prožimaju i okružuju ovo tijelo. Neka ovo tijelo bude utjelovljenje božanske siline i miline (ānande, blaženstva). Pretvori moj život u pjesmu savršenstva, mirnu/tihu radost, ljepotu, čistotu, milinu i božansku silinu! Svevišnji Bože, neka svjetlo Tvoje svijesti zasja u mom srcu, umu i tijelu. Proširi moj um tako da se rastvori u Tvojoj neograničenoj svijesti. Neka samo Tvoja čista svijest bude moj...

Ako vam u životu fali sreće, slobode i spokoja, primijenite molitvu kao antidot. Molitva je moćan protuotrov koji ispire otrov iz očiju molitelja, rastvara osvetoljubivost u njegovom srcu te gorčinu njegovog jezika pretvara u slatkoću. Obična molitva je maltene mehaničko glasno ili mentalno ponavljanje rečenica iz religijskih knjiga, bilo da je to osoba naučila napamet ili ih čita, šapatom ili u sebi. Mogli biste ponavljati Kyrie Eleison (“Gospodine, smiluj se!”), ali da li vaša duša i vaše srce pritom zazivaju Boga i nebeske sile? Ako je vaša molitva iskrena, ako proizlazi iz vašega srca, onda ona nadilazi nivo/rang običnih molitvi. Kroz nesebičnu molitvu aspirantov karakter se poboljšava i njegova spiritualna praksa (sadhana) postaje vrlo laka. Najbolje su one molitve koje nisu mehaničko izricanje nekakvih naštrebanih rečenica, nego proizlaze iz vašeg srca. Najmoćnije su upravo molitve koje proizlaze iz srca predanika/posvećenika, molitve koje su spontani izraz poklonika/d...

Kada molite, uopće nema potrebe da naglas izgovarate riječi molitve. Bog je sveznajuć i zna svaku vašu želju i misao tako da nema potrebe da je izustite. Molitva je tihi govor ljubavi Svevišnjem koji poznaje najdublje/najskrivenije želje vašeg srca. Bog vrlo pažljivo sluša i djecu i nepismene osobe. Molitva blista svjetlom ljubavi koju usmjeravate ka voljenom Gospodu. Molitva svemoćnom Bogu nikad nije beskorisna. Molite Ga da vas vodi iz neznanja ka istini, iz tame u svjetlo, iz smrtnosti prema besmrtnosti... Dobro je da otkrijete što točno želite i obratite se Svemogućem Gospodu. Težnja ka Svevišnjem je suština molitve. Naravno da Bog zna što nam treba i prije nego što Ga zatražimo; čak i bolje od naše površinske ličnosti. Zbog čega Ga onda uopće išta tražiti? Pa, to je samo jedan od načina da se um usmjeri prema Njemu. Zbog čega uopće trebamo verbalizirati/uobličiti naša stremljenja? Da bi nama samima bilo jasno što točno hoćemo i da bismo se usmjerili ka željenom ...

Kao ljudska bića, osjećamo potrebu da uobličimo nevidljivu i bezobličnu Moć iz koje proizlaze zakoni svemira. Nazovimo ovu sveinteligentnu silu bogom ili svemogućim, sveznajućim i svuda prisutnim bićem. Personalizirajući boga, možemo mu se obratiti i bezglasno razgovarati s njim. Premda ću riječ bog pisati s velikim početnim slovom, znajte da ne mislim na nijedno specifično božanstvo, a vi ste slobodni da si Boga predočite na način koji vam najviše odgovara. Bog nema spola, a ujedno je i On i Ona i Ono i To. Koristim muški rod samo zato što je Bog u hrvatskom jeziku imenica muškog roda. Međutim, znajte da se Bogu možete obraćati kao božanskoj Majci, Ocu, Prijatelju, Djetetu... Pa, pomolite se Bogu da vas nauči bolje moliti i kontemplirati o Njemu i da vas nauči meditirati i prebivati u Njemu. Svevišnji Bože, Ti si Sunce mojega života; mogu li ja svjestan Tebe stalno biti u Tvom srcu i Ti u mojem srcu?! Možete smatrati da je Bog stvoritelj, održavatelj i rastvoritelj svih svj...

Nebo nam ponekad pošalje lica koja predstavljaju ne samo čovječanstvo već i samo božanstvo, tako da uzimajući njih za svoje uzore i oponašajući ih, naši umovi i najbolji dio naše pameti mogu doseći do najviših nebeskih sfera. Iskustvo pokazuje da se oni koji proučavaju i prate tragove ovih čudesnih genija, čak i ako im priroda pruža malo ili nimalo pomoći, mogu barem približiti nadnaravnim djelima koja imaju udjela u božanskom.

Kakva korist od toga da znamo bilo što ako još uvijek ne znamo da smo nerazdjeljiva čista svijest koja je osnova-temelj-suština svega? Znanje stečeno obrazovanjem može zavaravati pojedinca te može u njemu pobuditi taštinu (osjećaj vlastite važnosti, egocentrično sebeljublje) te ga na taj način sabotirati u nastojanjima da spozna Boga (čistu svijest, vječnu istinu). Duh/um koji je okrenut prema vani stvara misli i stvari, a um/duh koji je usmjeren prema svom izvoru postaje blažena silina, punina i milina čiste svijesti. Neka Tvoja namjera bude da proširiš svoju svijest izvan granica tjelesnog i mentalnog "ja". Ego nije uzrok, on je samo posljedica neznanja.

Ako je suština molitve opštenje čovjeka sa Bogom, tj. opštenje slično onom koje se dešava između dvoje ljudi, onda se podrazumijeva da između Boga i čovjeka mora da postoji pravo duboko razumijevanje i srodstvo. Hristos u Jevanđelju govori: "Neće svaki koji Mi govori: 'Gospode, Gospode' ući u Carstvo Nebesko, nego onaj koji tvori volju Oca Mojega" (Mt.7,21). Ovo znači da nije dovoljno da se čovjek moli već da, osim molitve, osim molitvenih riječi, treba i da živi životom koji bi bio izraz ove molitve, koji bi ovu molitvu opravdavao. Jedan drevni pisac kaže: Ne svodi molitvu samo na riječi: učini da čitav tvoj život bude služenje Bogu i ljudima... I tada će, ako se budemo molili živeći ovakvim životom, naša molitva zvučati istinito. Inače će ona biti potpuna laž, inače će ona biti izražavanje misli i osjećanja koji u nama ne postoje, koje smo od nekoga preuzeli, zato što nam se čini da sa Bogom tako treba razgovarati. A Bogu je potrebna istina: istina našeg uma, ist...

Postiji jedan put između glasa i prisutnosti, kojim teku informacije. Pri disciplinovanom ćutanju, on se otvara; sa rastrojenim pričanjem, on se zatvara. Govori malo! Uči riječi vječnosti. Idi izvan svojih zbrkanih misli i pronađi veličanstvenost raja. Zaustavi sada riječi.Otvori prozor u centru svojih grudi, i pusti da duh leti unutra i van. Ćuti sada. Neka Onaj koji je stvorio riječi govori On je načinio vrata. On je načinio bravu. On je takođe napravio i ključ.

Ideš na kupanje na svetim mjestima sa pakosnim mislima i tijelom lopova. I dok ćeš jednim dijelom biti  opran, drugi se još više prljaju. Spolja postaješ čist kao tikva, ali je u tebi sam otrov. Svetac je blagosloven i bez kupanja, jer lopov ostaje lopov, čak i poslije kupanja. Kako Neobmanjivi može biti obmanut kupanjem na svetim mjestima ili formalnim milosrđem, ili samim znanjem ili samim očišćenjem?  

I, uopšte, pitam se, zašto i po kojoj nedokučivoj zakonitosti pamtimo? Po čemu neka sasvim sitna, tričava stvar u nama probudi neobjašnjiv interes, zašto nam se neizbrisivo ureže u pamćenje? Vrijeme zbriše i takve stvari koje su bile izuzetno važne, pa i presudne u našem životu. Ili ih se sjetimo u velikim razmacima, blijedo i bez naročitog odjeka u nama, a i to najčešće tek na kakav spoljašnji uticaj. Sjetimo ih se bezbolno, nezainteresovano, kao da su se desile drugome, a ne nama; često sa prekorom zbog tog zaborava i s grižom savjesti zbog te bezbolnosti. Nasuprot tome, neotkupivo pamtimo kakvu beznačajnu tricu – šare tepiha u gluvoj najamnoj sobi po kome smo, neke daleke jeseni zamišljeno gazili, u jednoj od onih “bezizlaznih” situacija što gotovo periodično nastupaju; ili bjelkasti čuperak dlačica u trepavici noćnog portira zabačenog hotela u kome smo nekad prenoćili samo jednu noć. Blagodat zaborava i okrutnost pamćenja leže van naše vlasti. Bez naše zasluge i bez naše krivic...

Svi mi imamo s Bogom jedan ugovor. Polovina svega što imamo, ili činimo, polovina vremena, snage ili ljepote, naših poslova i putovanja ostaje nama na raspolaganju, a druga polovina ide Bogu. Tako je i sa ljubavlju. Pola naše ljubavi ostaje nama, a druga polovina ide Bogu na istinu i ostaje tamo na ljepšem mjestu  i traje zauvijek, ma šta se s polovinom naše ljubavi ovdje desilo…

Svako dijete dolazi sa porukom da Bog još uvijek nije obeshrabren čovjekom.

Vrijednost ljepote je u beskrajnoj raznolikosti vidova u kojima nam se javlja. U tome je I njena oplemjenjujuća snaga I njena najveća draž.

Nostalgija za mjestima tek je opsjena: svaka je nostalgija nostalgija za jednim nestalim vremenom i za jednim nestalim ‘ja’ u njemu.

Ljubav ogromna i beskrajna, široka poput neba i duboka poput okeana – to je najveća i jedina dobit u životu. Blažen je onaj koji je stekne.

Ne zaboravi drugima poslati iscjeljujuće molitve. U svojim molitvama pošalji im ljubav. Oni koji te najviše uznemiruju su oni koji najviše i trebaju tvoje molitve! Ljudi koji su te na neki način izdali, najviše trebaju tvoju pomoć. O njima njeguj samo pozitivne misli. Za njih moli. Pošalji im molitve iscjeljenja i zamoli druge, neka to isto urade. Koristi ovu molitvu: „Bože, nije mi lako voljeti ovu osobu, zato mi pomogni, jer nisam još spreman za to!“

Ako iz ljudskog srca može nešto da nestane brže od najbržeg, onda to nije ništa drugo nego zahvalnost. Sa druge strane, ako je nešto na Zemlji istinski lijepo, istinski značajno i istinski plodonosno, ako bilo šta na Zemlji može da održi našu zlatnu sponu sa božanskim, našim Izvorom, onda je to takođe zahvalnost. Zato vam kažem, ako imate i djelić iskrene zahvalnosti i ako tu zahvalnost sačuvate kao nešto najdragocjenije u svom životu, onda će vas dah te zahvalnosti održati živima u Srcu Boga, vašeg nebeskog Oca. Uvjeravam vas, ako uspijete da zahvalnost održite živom u svom srcu, ljepota i miomiris te božanske osobine spasiće vas od svake duhovne propasti i uništenja.

Celokupno Zapadno društvo se ponosi zakonima koji su dokaz udaljenosti od ljubavi. A prvi korak da bi se vratili prema ljubavi je ljubaznost, jer "kada nestane ljubaznosti, pojave se pravila". Znači, ljubaznost nije dokaz ljubavi. Ljubaznost je i dalje nešto okrnjeno. Tako je i sa mentalnom zahvalnošću. Zahvalni ste zato što ti je negde to neko rekao ili napisao, ili ste naučili u školi... treba ustati starijem kada uđe u autobus. Istinska zahvalnost je moć koja pokreće Univerzum. To je moć kojom majstor živi život, kojom stvara. To je moć kojom Isus hoda po vodi, kojom diže mrtve u žive, kojom stvara ribu u mreži i pretvara vodu u vino. Zahvalnost je moć kojom je Isus to radio. Nije došao na obalu jezera i rekao "E tata slušaj, idem ja do onih ljudi i daj da se ne osramotim, da se sad utopim ovde, daj da ja pređem preko vode." Ne, nije sigurno tako rekao. Išao je s punim uverenjem i s punim osećajem zahvalnosti što je to moguće. Kada je pretvarao vodu u vino...

Tema zahvalnosti je neistražena kod nas u nauci i moj doktorat je jedan od prvih u ovoj oblasti. Ono što sam ja u svom radu pokušala da istražim je da li zahvalnost može da se poveća i da dovede do povećanja sreće i zadovoljstva životom i kako je to sve povezano sa osobinama ličnosti. Zahvalnost je veoma složena, pa može da se posmatra kao osećanje, kao osobina i kao životna filozofija. Istakla bih da svako od nas može da odluči da postane zahvalan. Pomenula bih da je zahvalnost prisutna u svim religijama i da je to jako vredan koncept i najvrednija vrlina – jer kada smo zahvalni imamo prirodnu potrebu da delimo i da dajemo. Postoji na hiljade razloga zašto bismo trebali da budemo zahvalni. Ono što bih prvo izdvojila je da ako nismo zahvalni, onda nikada nećemo biti zadovoljni, a verujem da nam je svima cilj da budemo srećni i zadovoljni. Sreća i zahvalnost su usko povezani, na sreću ne možemo direktno da utičemo – teško da bi vam bilo ko mogao dati odgovor kako da postanete srećn...