Duhovnost

  Jedan čovjek pozvao svoga prijatelja, Indijanca, u goste u veliki grad. Čovjek je poveo Indijanca u razgledanje grada i dok su se šetali, Indijanac najednom reče:  - Čujem cvrčka! - Nemoguće da od ovolike buke, brujanja automobila i galame, ti možeš čuti cvrčka – reče čovjek. Indijanac se na to sagne, razgrne grm i pokaže malog cvrčka. - Kako? – upita čovjek. Indijanac mu zatraži jedan novčić i ispusti ga na pločnik. Novčić zazveči! Prolaznici se zaustaviše i okrenuše prema mjestu odakle je dolazio zvuk palog novčića. - Ono što si naučio slušati čućeš, ma kakva buka bila, gdje god bio – odgovori Indijanac - Kao što vidiš, svi ovi ljudi su u buci ipak čuli novčić, ali cvrčka nijesu čuli. Najvažnije je slušati, i zato probajte čuti i ono na šta nijeste navikli i što možda ne očekujete. Otvorite svoje srce i svoj um i za neke nove, drugačije stvari, jer to što mi ne primjećujemo ne znači da ne postoji ili da je nemoguće.

Nemoguće je proći kroz život... a da ti ponekad ne propadne sav trud, da ne budeš razočaran prijateljstvom, da nikad ne budeš bolestan, da ne osjetiš bol ljubavi, da ti niko u porodici ne umre, i da nikad ne pogriješiš. To je cijena života. Ipak … nije važno ono što se događa, već kako se reaguje. Ako se prepustiš sakupljanju vječno krvavih rana, živjećeš kao ranjena ptica, nesposobna ponovo da poleti. Rasteš... Rasteš kad ne postoji praznina u nadi, ni oslabljenost volje, ni gubitak vjere. Rasteš kad prihvatiš stvarnost i samouvjereno je živiš. Kad prihvatiš svoju sudbinu, ali imaš volju da učiniš sve kako bi je promijenio… Rasteš integrišući ono što je iza tebe, stvarajući ono što je ispred tebe i vizualizirajući ono što može biti tvoja budućnost. Rasteš prebrođujući, poštujući samog sebe i dajući plodove. Rasteš otvarajući put ostavljanjem tragova za sobom, i kad si sposoban integrisati i učiti iz svojih iskustava... Rasteš sijući korjene! Rasteš postavljajući sebi ci...

Ljudi mogu zaboraviti što si rekao, ali nikad neće zaboraviti kako si na njih djelovao i kako su se osjećali u tvom društvu.

Sudbina, kao uostalom sve što je ljudsko, ne ispoljava se apstraktno već se oživotvoruje u nekoj okolnosti… Ni ljubav, ni istinski susreti, pa čak ni duboka razmimoilaženja, nijesu plod slučajnosti, već su nam na tajanstven način predodređeni. Koliko sam se samo puta u životu začudio što u tolikom mnoštvu ljudi na svijetu nailazimo na one koji, na izvjestan način, vuku konce naše sudbine, kao da pripadamo istovjetnoj tajnoj organizaciji, ili poglavljima jedne iste knjige! Nikad nijesam saznao da li ih prepoznajemo zato što smo već tragali za njima, ili smo tragali za njima zato što su već bili nadomak naše sudbine. Sudbina se ispoljava putem znakova i nagovještaja, koji nam se isprva učine beznačajni, a za koje tek kasnije uvidimo da su bili od presudnog značaja. Tako se dešava da u životu često povjerujemo da smo izgubljeni, dok u stvari uvijek idemo ka određenom cilju, ponekad vođeni našom najočiglednijom, ali u drugim prilikama, možda i bitnijim za naš život, nekom snažno...

Životinja je čovjekov najbliži susjed, njegov sadrug i pomoćnik u održavanju poretka svijeta, koji je ustrojen tako da svaka čestica u njemu teži da progresira ka višem planu postojanja, prelazeći iz forme u formu, u skladu sa karmičkim zakonom. Pari passu, i čovjekova dužnost sastoji se u tome da pomogne životinji u njenom evolucionom hodu ka višoj formi. Svako ometanje takvog toka stvari povlači za sobom karmičke posledice, odnosno pad u regresiju.  Kad kažemo da je životinja “najbliži čovjekov susjed”, tad imamo na umu ljestvicu postojanja po kojoj, kako god išli, naniže - duhovni svijet, ljudski, životinjski, biljni, mineralni i svijet htonskih sila - ili naviše, obrnutim redoslijedom, uvijek je isto, ona je, naime, pored njega. Tako, recimo, kad pokušava da se uspne na stepenicu više, da pređe prag zlatnih dveri, životinja je čovjekov kamen iskušenja, a kad pogleda naniže, ona je njegova vječna opomena od pada, koji, ako se dogodi, obično nezadrživo srlja ka najniž...

K. G. Jung je dao veliki doprinos razumijevanju dječije psihologije i dječijeg razvoja, pokazujući koliko je blisko povezana psihologija djeteta sa psihologijom njegovih roditelja. Jako slične reakcije može pokazati čak i cijela porodica. Vrlo često možemo primijetiti da djeca mogu imati snove koji reflektuju problem njihovih roditelja. Loše ponašanje djeteta ili neurozni poremećaj mogu biti uzrokovani neriješenim problemima njihovih roditelja, koji su od njih brižljivo skrivani. Dječija neuspješnost, tvrdoglavost ili neuroza obično će nestati kao skinuti magijom ako roditelji budu rješavali svoje probleme, ako ih budu povremeno iznosili na svijetlo dana ili ih budu iskreno dijelili sa djecom, naravno na način da ih oni mogu razumjeti.  Jung opisuje slučaj djevojčice od devet godina koja je mjesecima imala nisku temperaturu i iz tog razloga bila nesposobna da pohađa školu. Uzrok takvom njenom stanju nije se mogao pronaći. Njeni roditelji su u svom zajedničkom životu bili dub...

Čovjek sa onom svojeglavošću na koju ja mislim, ne traži novac ili moć - jer sve te stvari radi kojih ljudi jedan drugog muče i ubijaju, čovjeku, koji je došao k sebi, svojeglavcu, malo su vrijedne. On visoko cijeni samo jedno: tajanstvenu silu u samom sebi koja ga priziva da živi i pomaže mu da raste.

Svaki nacionalista ovoga svijeta mrzi sadašnjost. U kosmosu nacionalista jedina dva važna vremena su - prošlost i budućnost, a oba nepostojeća. Kako lijepo objašnjava Amos Oz u romanu “Crna kutija”, takvi ljudi vide prošlost jer se tamo nalazi “raskošna” (i naravno falsifikovana) slava i sjaj “našeg naroda”, i budućnost, jer ona služi za obmanu o obnovi “stare slave”, koja nas čeka, tamo negdje u budućnosti, “kad konačno pobijedimo”. Jednako kao prošlost i ta je (projektovana) budućnost nepostojeća. Obje služe samo da bi se ponizila sadašnjost, jedino stvarno postojeće vrijeme. Ali, koje od vas traži suočenje sa sobom. Zato nacionalisti panično bježe iz sadašnjosti, jer nju ne mogu falsifikovati.

Ljubav je ono što ostane kada zaljubljenost nestane. To je kada ti je stalo do nekoga i želiš da je srećan, ali nemaš iluzija o njemu. Možda u toj vrsti ljubavi nema toliko uzbuđenja i strasti i svega onoga što vremenom izblijedi. Ali, na kraju to je jedina vrsta ljubavi koja je zaista bitna.

Čovječanstvo je psihološki uglavnom još u stadijumu djetinjstva – stepenu koji se ne može preskočiti. Velikoj većini su potrebni autoritet, vođenje i zakoni. Ova se činjenica ne smije previdjeti. Naš zapadni razvoj je iz primitivnog stanja iznenadno prekinut porodiranjem jedne psihologije i duhovnosti koji su pripadali jednom mnogo većem stepenu kulture. Mi smo se zaustavili na sredini u jednom još varvarskom politeizmu koji je iskorijenjivan ili potčinjavan vjekovima. Ja prihvatam da je ova okolnost zapadnom duhu dala poseban doprinos. Naša duhovna egzistencija se preobratila u nešto što još nije bila dostigla i, u osnovi, još nije mogla biti – bilo je to oslobađanje svijesti od tereta iracionalnosti i prirode nagona nauštrb cjelovitosti individuuma. Čovjek se podijelio na svjesnu i nesvjesnu ličnost. Svjesna ličnost se može domesticirati pošto se odvojila od prirodnog i primitivnog čovjeka. Tako smo mi s jedne strane disciplinovani, organizovani i racionalni, ali s druge stran...

Ljubav nije samo privilegija jednog našeg životnog doba, nego i privilegija jedne naročite vrste duhova;   jer ima svijeta za koje je ljubav nerazumljiva i otužna, a za koje je i vjera samo jedna samoobmana i perverzija. Ljubav je dokaz inteligencije, jer čovjek bez ideja i prostak bez vaspitanja ne mogu voljeti, pošto je ljubav najveća mudrost i najfinija duševnost. Ljubav je zato uvijek privilegija najviših duša, ako ne i najvećih duhova.  Mi nekog ljubimo ne zato što tu ljubav zaslužuje potpunije i isključivije nego drugi, nego zato što smo mi na tu ličnost prosuli jedno svoje sunce koje ga je ozarilo i izdvojilo od sveg drugog naokolo po zemlji.

Kao ishod negativnih, bolnih i sramnih iskustava iz djetinjstva, plašimo se da učestvujemo, da se borimo za ono što istinski želimo i za čime žudimo. Plašimo se odbijanja, plašimo se da ispadnemo glupi, plašimo se gubitka obraza, plašimo se da će drugi otkriti naše ranjive tačke i povrijediti nas. Pasivnost je ishod tih strahova. Pristajemo na manje nego što želimo, dopuštamo da nam sude drugi... Nemamo hrabrosti da želimo, niti samodiscipline da nešto stvorimo. Na kraju svu našu snagu potrošimo štiteći sami sebe od raznih demona, proizvoda naših umova, umjesto da tu snagu utrošimo na stvaranje onoga što želimo.

Praktikovanje meditacije donosi svjetovnim ljudima smanjenje briga i umora, povećanje kreativnosti, više životne energije, rastvaranje unutrašnjih konflikata i povećanje opuštenosti, poboljšanje sna i manju potrebu za spavanjem, bolje zdravlje, veću učinkovitost na poslu i porast opšte sposobnosti, povećanje mentalne koncentracije i memorije, izoštrenije razlučivanje i porast inteligencije, skladnije međuljudske odnose i bolje razumijevanje s drugima, veće uživanje u ostvarivanju ciljeva i u postignutom uspjehu.

Misliš da možeš naći Boga na Tibetu ili u Indiji? Nema se kuda ići. Svijest je svuda ista. Misliš da postoji magična formula za pronalaženje Boga? Opusti se, već si u Njemu. Želiš biti važan i cijenjen? Samo bivaj.

  Oko ponoći objavio je lažni asketa: 'Vrijeme je da ostavim svoj dom i da potražim Boga. Ah, ko me je tako dugo zadržavao ovdje u zabludi'? Bog mu došanu: 'Ja', ali uši toga čovjeka bijahu zatvorene. Sa uspavanim djetetom na grudima ležala je njegova žena spavajući mirno na jednoj polovini kreveta. Čovjek reče: 'Ko ste vi što ste me tako dugo pravili budalom?' Glas ponovno reče: 'Bog', ali on ne ču. Dijete dreknu, probudi se i pripi čvrsto uz mater svoju. Bog zapovjedi: 'Stani, luđače, ne ostavljaj svoj dom' , ali on ne ču. Bog uzdisaše i jadikovaše: 'Zašto me ostavlja sluga moj i odlazi od mene da bi me tražio?'

Koliko sam puta čuo pitanje ili molbu od raznih ljudi koji su me molili za neki priručnik o ponašanju u Crkvi. Kada bih odgovorio da treba da se u Crkvi ponašaju kao u Očevom domu, uvijek sam nailazio na isti izraz nezadovoljstva i prezrenja prema mojoj neozbiljnosti i nerazumijevanju, koliko je forma bitna tim ljudima.         Ja zaista mislim da forma nije nebitna, samo što ona nikako ne smije preuzeti vodeću ulogu nad suštinom. I što je još važnije, ona mora biti u skladu sa suštinom tj. biti joj vjerna pratilja.         Ukoliko nam nije poznata suština, biće teško da nađemo sklad između nje i forme.

Bogospoznaju (Nirvikalpa samadi) ne može opisati niko, ma koliko veliki bio.To je iskustvo koje možemo razumjeti samo ako se pokušamo poistovijetiti, postati Jedno sa Onim ko je postigao to Iskustvo. Moramo pokušati ući u to Iskustvo, a ne tražiti da se ono spusti na naš nivo. Kada uđemo u Nirvikalpa samadi, samo Iskustvo je stvarnost. Ali kada želimo to prenijeti ostalima, pretočiti u riječi, moramo se spustiti vrlo, vrlo nisko i upotrijebiti um, moramo izraziti Iskustvo u ljudskim pojmovima. Zato se iskustvo Nirvikalpa samadija nikada ne može odgovarajuće opisati ili izraziti. Otkrivanje iskustva nikada ne može biti kao originalno iskustvo. U Nirvikalpa samadiju nema uma. Vidimo Stvoritelja, Stvoreno i onoga koji posmatra kao Jednu osobu. U Nirvikalpa samadiju postoji beskrajno Blaženstvo. Blaženstvo je većini ljudi nejasna riječ. Oni čuju da postoji nešto što se zove Blaženstvo i neki kažu da su ga doživjeli, ali najveći broj nema znanje iz prve ruke o tome. Kada uđ...

Ne brinite ako ne možete vidjeti Boga ili čuti Njegovo kucanje na vratima svoga srca. Dugo ste se skrivali od Njega i bježali u močvaru čula pa su vas buka vaših vlastitih sirovih strasti i duboko gaženje po materijalnom svijetu učinili nesposobnim da čujete Njegov glas u sebi. Zaustavite se, umirite, molite nepokolebljivo i iz Tišine će se ukazati Božansko Prisustvo...

Mi živimo u svijetu gdje su sahrane važnije od pokojnika, gdje su svadbe važnije od ljubavi, gdje je izgled važniji od pameti. Mi živimo u kulturi ambalaže, koja prezire sadržaj.

Svrha vježbanja joga asana (fizičke vježbe u jogi) je da se može sjedjeti u nepokretnom, udobnom položaju za meditaciju. Samo u nepokretnom položaju možete imati dobru meditaciju. Tijelo puno otrova, sa slabim mišićima i   nervima neće biti u stanju da ostane mirno ni tokom vrlo kratkog   v remenskog perioda. Joga asane eliminišu toksine i daju snagu i stabilnost. Kada je tijelo zdravo i gipko, možete lako da sjedite mirnog uma. Kada počnete da kontrolišete tijelo i njegove pokrete, ta kontrola će se prenijeti i na um. Provjerite to i sami. Kad god se um uznemiri, samo sjedite mirno, bez ikakvog pomjeranja. Neka um bude uznemiren koliko god hoće. Ako je vaše tijelo mirno, vrlo brzo će se i um smiriti, sam od sebe. Zašto? Zato što kada nema nikakvih fizičkih pokreta, dah postaje spor; a dah je veza između uma i tijela. Kako se dah usporava, proces stvaranja misli se usporava i um postaje smiren. Asane pomažu da se trenira um. Bez čistoće tijela, vrlo je teško pročist...

U filozofiji joge, pojam Guru zaista je suštinski. Razlog za to jeste ponajviše taj što je Guru onaj koji može da vodi učenika na stazi duhovnog oslobođenja. Iako se duhovna staza može i samostalno slijediti, na određenoj etapi za svakoga postoji nužnost da slijedi Gurua. Ova kritična etapa je obično povezana sa duhovnom krizom u koju aspirant može da zapadne. U ovoj etapi, Guru postaje posrednik, pošto je sposoban da vodi učenika kroz taj težak period.  Za osobu koja želi da se osposobi za zamisao o tome da ima Gurua, neophodno je da osjeća prijeku potrebu koja izlazi izvan uobičajene joge, čija je jedina svrha da se stekne dobro zdravlje. Unutrašnje duhovno traganje treba da bude ono što će da izazove nečiju želju i potrebu da ima Gurua. Kada duhovni aspirant može da uoči svoju duhovnu bolest, samim tim je ispunjena kvalifikacija za imanje Gurua. Time počinje traganje za Guruom. Po jogi, duhovnu bolest može da izliječi jedino iskusan Guru, koristeći tradicionalne metod...

  …Ne uvrijedi nikoga, jer svatko svoju ozljedu Meni prenosi. Voli svakoga, jer svatko Meni ljubav prenosi istoga časa kad ju prima.

Tvoja misao, ideja i energija mogu da se prenesu čak i bez vizuelnog kontakta ili dodirivanje neke osobe. Samo svojom mišlju, možeš da pošalješ energiju i snagu misli gdje god želiš. Dodirivanje i gledanje su na neki način ograničeni. Pri dodirivanju ti samo koristiš svoje tijelo; pri gledanju ograničen si na čulo vida. Ali struja energije nije ograničena tim stvarima, ona može brzo da putuje. Sile misli su čak moćnije od fizičkih sila.

Ovaj svijet je jedna ogromna ludnica gdje je svako lud – neko za novcem, neko za seksom, neko za ugledom i slavom, i malo njih za Bogom. Ja više volim da budem lud za Bogom. Bog je čudotvorni alhemičar koji kamen trenutno pretvara u zlato. Ostaje forma, ali priroda se promijeni – ostaje ljudsko obličje, ali više ne možemo da povrjeđujemo ili činimo greške.

Dok napreduje na Stazi, aspirant putem svog odnosa sa Učiteljem stiče sve dublje razumijevanje istinske ljubavi. To ga čini bolno osjetljivim na one spoljne uticaje koji ne samo da nemaju ni nagovještaj ljubavi, nego ga čak dovode u kontakt sa hladnim prezirom, ciničnom okorelošću, očajničkom apatijom i nepopustljivom mržnjom. Svi ti uticaji u najvećoj mjeri iskušavaju njegovo uzdržavanje od reakcije… Zadatak uzdržavanja bio bio lak kada bi aspirant mogao da se pomiri i uskladi sa običajima svijeta i prihvati ih bez prigovora. Međutim, pošto je vidio nešto uzvišenije, za njega postoji neodložna obaveza da se drži toga, makar mu se i cio svijet suprotstavljao. Vjernost višoj istini njegovog sopstvenog shvatanja zahtijeva nepokolebljivu moralnu hrabrost i spremnost da se suoči sa kritikom, porugom pa čak i mržnjom onih koji još nijesu ni počeli da se otvaraju za istinu…. Voljeti svijet i služiti mu na načine Učitelja nije igra za slabe i malodušne.

„Šta znači biti prosvijetljen?“ „Vidjeti.“ „Šta?“ „Ispraznost uspjeha, prazninu postignuća, ništavnost ljudskih težnji“, reče Majstor. Učenik je bio zgrožen. „Zar to nije pesimizam i očajanje?“ „Nije. To je uzbuđenje i sloboda orla koji leti nad provalijom bez dna".

Savršena ljubav isključuje strah.Tamo gdje postoji ljubav ne postoje zahtjevi, očekivanja, zavisnost. Ja ne tražim da me učinite srećnim; moja sreća ne zavisi od vas. Ako morate da me napustite neće mi biti žao samog sebe; izuzetno mi prija vaše društvo, ali ja se ne vezujem za vas. Ja uživam u vašem društvu na temelju nezavisnosti. To je nešto veće i od vas i od mene, nešto što sam otkrio, neka vrsta simfonije, neka vrsta orkestra koji svira u vašem prisustvu, ali ako odete od mene, orkestar ne prestaje da svira... 

Ali upamti, ako ljubav staviš na poslednje mesto, posle svih drugih obaveza, ona će tu i ostati, kao poslednja stvar u tvom životu. I poslednja stvar na svetu.

Što se naše poznanstvo s dobrim knjigama više širi, to uži postaje krug ljudi s kojima nam je ugodno saobraćati.

Nijedna sreća na zemlji nije ravna onoj, koju lijep i plodan duh, u srećnom trenutku nalazi u sebi samom.

Nikada ne prebrojavaj svoje greške. Gledaj samo da tvoja ljubav prema Bogu bude duboko iskrena. Jer Bog ne mari za tvoje nesavršenosti. On je zabrinut za tvoje ravnodušnosti. 

Sve religije propovijedaju ljubav, samilost, toleranciju, odricanje, ali ljudi i dalje vode ratove u ime religije, pokušavajući da uvećaju svoje sledbenike, a unište vjerovanje drugih... Oni koji pomažu unesrećenima, oni koji daju utjehu u tužnim časovima, oni čije oči su prepune suza samilosti i čije uši čuju jad siromašnih i onih koji pate, to su istinski poklonici Božanskog... U srcima takvih, Gospod Isus je Uskrsnuo... Sri Rama, Sri Krišna, Gospod Isus žive zauvijek u srcima takvih poklonika. Oni su istinski blagoslov za ovaj svijet, oni prave Raj gdje god idu...

Jedan duhovni Učitelj obećao je svom učeniku otkriće mnogo važnije od svega što se može naći u svetim spisima. Kada je zainteresovani učenik počeo da postavlja pitanja, duhovni Učitelj je rekao:  - Izađi na kišu, podigni lice i ruke prema nebu. To će biti tvoje prvo otkriće.  Sledećeg dana, učenik je izvijestio duhovnog Učitelja:  - Poslušao sam tvoj savjet, voda mi je lila iza okovratnika - osjećao sam se kao poslednji idiot!  - Odlično - odgovorio je Učitelj – za prvi dan, to je baš veliko otkriće, zar ne?

- Nemoj misliti da je znanje koje sada posjeduješ nepromjenljiva, apsolutna istina. Izbjegavaj da budeš skučenog uma i vezan za način na koji sada vidiš stvari. Uči i upražnjavaj nevezivanje za gledišta da bi bio otvoren za stavove drugih. Istina je u životu, ne u pojmovnom znanju. Budi spreman da učiš kroz cijeli život i da stalno posmatraš šta se zbiva u tebi i u svijetu. - Nemoj gajiti bijes i mržnju. Uči da ih preobražavaš dok su još sjeme u tvojoj svijesti. Čim se bijes ili mržnja pojave usmjeri svoju pažnju na disanje da bi vidio i razumio prirodu tvog bijesa ili mržnje i prirodu osobe koja ih je prouzrokovala. - Nemoj dozvoliti da se izgubiš rasipajući se u svojoj okolini. Budi u kontaktu sa onim u tebi i okolini što je čudesno, osvježavajuće, ljekovito. Sij sjeme radosti, mira, razumjevanja u sebi, da bi olakšao preobražavanje u dubini tvoje svjesnosti. - Nemoj izgovarati riječi koje mogu stvarati nesklad i lomove u društvenoj zajednici. Učini svaki napor da oprostiš i...

Jednoga hladnoga jutra u bolnici je prije vremena rođena djevojčica s brojnim poremećajima. Bilo je to sićušno stvorenje, a njezini su roditelji bili duboko potreseni kada je liječnik rekao: „Vjerojatnost da će preživjeti vrlo je mala. Samo deset posto je moguće da preživi noć, ali ako i preživi, sigurno je da će cijeloga života imati velike posljedice.“ Otac i mati su se ledili od straha slušajući liječnika koji je objašnjavao koje će sve probleme imati djevojčica. Neće moći hodati, a bit će gluhonijema, slijepa, mentalno zaostala i još mnogo toga. Majka, otac i njihov petogodišnji sin željno su očekivali djevojčicu, a sad su bili suočeni sa činjenicom da će se njihova očekivanja zauvijek raspršiti. K tomu su se pojavili toliki problemi. Živčani sustav djevojčice nije se razvijao. Bio je po nju opasan svaki dodir, poljubac, zagrljaj. Nitko, ni njezini najbliži nisu joj smjeli iskazivati ljubav, morali su izbjegavati svaki dodir. Svi troje su se uzeli za ruke i molili stojeći u o...

Jedan stari hodočasnik prelazio je preko mosta u podnožju Himalaja, kada je počela kiša. Čuvar prelaza mu je rekao: “Kako ćeš, dobri čovječe, stići gore po ovakvom nevremenu?” Starac mu je veselo odgovorio: “Moje srce je već tamo, ostatku mene lako je da ga prati”.

Tamo gde blista površnost, mudri se na vreme povlače u svoje senke.

Samoća je raskoš bogatih duhova.

Čovjek pun duha se i u potpunoj samoći izvanredno zabavlja svojim mislima.

Viša mudrost i istina to je kao najčistija tečnost koju hoćemo da primimo u sebe. Mogu li ja primiti u nečist sud tu čistu tečnost, pa suditi o njenoj čistoti? Samo unutrašnjim čišćenjem samog sebe mogu ja dovesti do izvjesne čistote onu tečnost koju primam. Viša mudrost ima jednu nauku - nauku svega, nauku koja objašnjava sav sklop svijeta i u njemu ono mjesto koje čovjek zauzima. Da bi čovjek mogao primiti u sebe tu nauku, potrebno je da očisti i obnovi svog unutrašnjeg čovjeka, i zato, prije nego što sazna, treba da vjeruje i da se usavršava. A da bismo postigli te ciljeve, stavljeno je u dušu našu vidjelo božje, koje se zove savjest.

Čovjek mora da ima neku vjeru, neke ideale, neke ciljeve za koje će se boriti, da bi mogao aktivno i zdravo da živi.

Pomanjaknje razumijevanja prave prirode sreće, čini mi se, osnovni je razlog zašto ljudi povređuju jedni druge. Misle ili da tuđa patnja može nekako biti uzrok njihove sreće ili da je njihova sreća važnija, bez obzira kakav bol mogu nanijeti drugim bićima. Ali ovo je vrlo kratkovido gledanje: niko istinski nema koristi od povređivanja drugog bića. Kakvu god korist da steknemo na račun nekog drugog, to je jako kratkotrajno. Na duge staze, unesrećivanje drugih i uskraćivanje njihovog prava na mir i sreću ima za posledicu nespokojstvo, strah i sumnju u nama samima. Ovakva osjećanja potkopavaju spokojstvo uma i njegov osjećaj zadovoljstva, što su sve znaci sreće. Istinska sreća ne dolazi od ograničene brige za dobrobit svoju ili onih koji su nam bliski, već od razvijanja ljubavi i saosjećanja za sva bića. Ovde ljubav znači željeti da sva bića pronađu svoju sreću, a saosjećanje znači željeti da se sva ona oslobode patnje. Razvoj ovakvog stava rađa u...

Osjećate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Ima ljudi koji izazivaju i potiču ono najbolje u nama i drugim ljudima. Katkad ih možemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruženi, po sretnim pričama ili pjesmama, ili po glazbi kojoj uče djecu. U njihovoj blizini nema mržnje, ljutnje ili ružnih riječi. Okruženi su dobrotom. Oni nas uče kako živjeti, kako se radovati, kako voljeti.

  Izvjesne osobe čovjek nalazi samo jednom u životu. Samo jednom. Takve se stvari ne ponavljaju.

Na mahove, usred aktivnog života, osjetim odjednom kako sve odlazi, kako stvari napuštaju svijet i čovjek čovjeka. Tada se vraćam svojoj samoći, pravom zavičaju moje svijesti. A moja samoća, to nije tišina i nepomičnost, mrak i besvijest; to je vapaj i kliktaj svih ljudskih sudbina i životnih zahtjeva, od postanka svijeta do danas, to je vihorno kruženje bezbrojnih sunaca, prema kojima je ovo što nas grije samo igračka, to je brujanje miliona vasionskih zvona u kojima su planete klatna. I kroz tu vasionu bez kraja i imena, poboden je, od vrha do dna, kao stožer, mač od svjetlosti — moja svijest.

Čovjeka ubijaju često i mržnjom. U jednom širem ili užem krugu ljudi mržnja se gaji, održava, širi, jača i usredsređuje toliko i dotle dok se ne stvore sredstva i ne pronađu ruke koje će stvar okončati i ubistvo izvršiti. Ali čovjeka je mogućno ubiti i - nerazumijevanjem. Dugim, upornim, doslednim odsustvom razumijevanja. Sredstvo je sigurno kao i mržnja, samo dejstvuje nešto sporije, ali su zato muke teže i strašnije. Čovjek-žrtva ne padne od jednog udarca, nego presvisne. I još, povrh svega, često u očima neupućenih izgleda kao da dobrim dijelom i sam snosi krivicu za svoju sudbinu

Ljubav je tu, u nama, a sve što je u nama nikada ne može da se izgubi. To što je ponekad ne vidimo ne znači da je nema, to samo znači da ne možemo da se sjetimo gdje je ili jednostavno ne znamo gdje da je tražimo. Ljubav za kojom tragamo je u stvari tako blizu. Najbliže. Uvijek tu. U nama. U svakom od nas. Nema potrebe da je se plašimo. Nema razloga da je skrivamo. Što je prije u sebi pronađemo, prije ćemo moći s drugima da je podijelimo. I kako god to čudno zvučalo, vjerujem da se davanjem ljubav samo uvećava. Gdje ljubav uđe, nema mjesta gubitku. Niko ko je da ni u čemu ne može oskudijevati. Naprotiv. Sve više i više će je imati.

Prava religioznost je uvijek lična i širi se sama, iznutra, dobrotom i nenametljivošču, nikad nije ista za sve već ima uvijek drugačije lice, lice svakog čovjeka. Potpuno se ostvaruje samo u probuđenom čovjeku, jer njegovom probuđenju i služi.

Kad biste zaista znali Moju nježnost prema vama, nikada ne biste pomislili da vas kažnjavam za vaše prijestupe prema Meni. Kad biste samo znali koliko vas volim, shvatili biste da Mi srce ne dopušta da vam sudim. I kazna i nagrada vaš je izbor, i vaše djelo. Moja je samo ljubav, koju nikakva vaša nedjela ne mogu narušiti.

Ako znaš da si bio pre mnogo hiljada godina, i sagradio Balbek, i porušio Troju, ako se sećaš reptila, Atlantide i mastodonata, ko ti može oduzeti taj deo biografije? Valja u sebi odgajiti ogromnu plodnost vere da bi se shvatio smisao i pravi početak čoveka. Neko bi mislio: sanjariš. Ne. Ti to izbegavaš obmane. Ko ne uma da izmisli ne ume ni da opstane. Najsrećniji su oni koji su teški naviše. Najsrećniji su oni koji su prvi razumeli da je temelj: već krov, i semenka: već plod. I pogled u nebo: već krilatost. I zamisao: već doživljaj. I htenje: već saznanje. I odluka: već dejstvo. Ako znaš da si leteo van sunčevog sistema i prestizao vreme, i boravio u svetlosti, i u nekoj budućnosti zaboravio kapu, ko ti može oduzeti taj deo biografije? Pitaš se: šta je suština? Biti moguć u nemogućem. Pitaš se: šta je cilj? Tvoja spremnost da kreneš. Pitaš se: gde je kraj? Na kraju tvoga pitanja.  Kad uobličis misao, uobličićes beskonačno. 

Ne znam s kim se vi družite, ali ja već više meseci, kako sednem za neki sto, čujem kukanje. Žale se ljudi na dinar, na cene, na penzije, na situaciju ovde ili tamo, na mlade, na stare... I kukaju. Čak i kad ćute oni samo klimaju glavom, znam: oni glasno kukaju, oni riču od kukanja, duša im se kida u froncle. Sve mi je dosadnije, zato, da se viđam i da se srećem. Znam unapred o čemu će biti razgovora. Pa mi je lepše da se zatvorim u svoju sobu (pre toga nepročitane novine bacio sam u korpu), da prelistam neku poštenu knjigu i da još malo verujem, đavo ga odneo, da na svetu ima i lepih stvari. A ima ih. Verujte.

Poznata je ona basna o lisici koja je zvala prijatelje u goste, pa umesila kolačiće od blata i motala ih u čokoladu i šećer. Što su gosti mogli, nego - da se najedu zemlje iz pristojnosti. Kad god privirim u neki disko-klub, ja se setim te basne. Isti su to kolačići, ista je to gozba, samo što ovde gosti jedu zemlju od srca, kao da nikad ništa bolje u kulturi nisu videli. Nije važno što će neko ostati sluhom feleričan. Nije važno što će neko ostati zaglupljen, jer ništa drugo ne radi, nego kao papagaj ponavlja onih dvadesetak hitova i to mu je celo obrazovanje. Nije važno što nam sportski tereni zvrje prazni, kad se ta ista omladina još kako dobro giba u zagušljivim prostorijama gde se dim može seći nožem i mazati kao puter. Nije važno što na koncertu, na izložbi slika, u teatru, mlade jedva možeš da izbrojiš na prste obe ruke... Pa, dobro, a šta je onda važno, drugovi? - Baš je odvratan dan - veli mi juče jedna učenica od sedamnaest godina, u kući njenog oca, za sto...

Jezik nije čovjeku dat samo zato da bi mogao tražiti papuče ili još malo čaja. Jezikom čovjek, svaki ponaosob, pokazuje dušu, besmrtnu sa svoje jedinstvenosti sadržane u načinu, više no u predmetu, govora.

Na svijetu uvijek postoji jedna osoba koja čeka onu drugu, bilo da je nasred neke pustinje ili usred velikog grada. A kad se te osobe sretnu i njihovi se pogledi dodirnu, sva prošlost i sva budućnost gube svaku važnost. Samo postoji taj trenutak i ta nevjerovatna sigurnost da je sve stvari pod suncem ispisala jedna ista ruka, ruka koja je stvorila po jednu blizanačku dušu za svaku osobu i koja je u njima probudila ljubav bez koje ni jedan san ljudske rase ne bi imao smisla.

Vi   ste neko poseban, ali i neko ko želi da bude kao i svi drugi. Ja to posmatram kao ozbiljnu bolest. Bog vas je stvorio različitog. Zašto ga razočaravate takvim ponašanjem? Morati biti ona osoba za koju nikada nijeste skupili dovoljno hrabrosti. Postepeno ćete otkrivati da ste baš ta osoba, i sve dok to zasigurno ne vidite morate se truditi. Ljudi su sposobni u bilo kom dobu svog života da ostvaruju svoje snove.  Mogućnost ostvarenja snova je ono što čini život zanimljivim. Postoji samo jedna stvar koja stoji na putu ka ostvarivanju snova: strah od neuspjeha

- Sve se mijenja, ništa nikada ne ostaje isto. Ako ne dobijete ono što želite, onda patite. Ako dobijete ono što ne želite - patite. Čak i kada dobijete baš ono što želite, i dalje patite jer to što ste dobili ne možete zadržati zauvijek. Um je prava neprilika. Želi da se nikada ne mijenja. Da bude oslobođen bola, obaveza, smrti. Ali promjena je zakon i ne možete se dovoljno pretvarati da je nema koliko će vas ona u životu puta sustići. - Biti zauzet nije dovoljno. Ono čime ste zauzeti se računa. Čuvajte se neplodnosti zauzetog života. - Ne ograničavajte se na određene djelove svijeta, sve ih istražite. Nijesam ni Atinjanin ni Grk, ja sam građanin svijeta. -   Ne srljajte u prijateljstva. Polako se upuštajte u prijateljstva, a kad se u neko upustite, nastavite hrabro i konstantno.

Za doručkom, gledajući kako to odrasli rade, jedna dvogodišnja djevojčica - riječima: "Hoću to!" - zatraži kašiku mlijeka u prahu da je stavi u svoju šolju čaja. Promiješan, čaj trenutno pobijeli, a dijete zagledano u šoljicu - u nevjerici zapita: "Gdje mi je čaj?

Ne pitajte da li više volim ljude ili knjige, ne bi vam se dopao odgovor.

Poimam i shvatam nevidljivu logiku svih događaja u životu. Ne riječima i ne mislima, nego svom dubinom cijelog bića osjećam divnu, neumoljivu ravnotežu koja vlada u svim našim odnosima. Stradanje i grijeh se upotpunjuju kao kalup i njegov odlivak. Život nam vraća samo ono što drugima dajemo...

Ko želi razveseljavati ljude, mora u sebi imati radost. Ko želi u svijet unositi toplinu, mora u sebi nositi vatru. Ko želi pomoći ljudima, mora biti ispunjen ljubavlju. Ko želi stvarati mir na zemlji, mora naći mir u srcu.

Tijelo hranimo impulsima povjerenja i ljubavi, a trujemo ga nepovjerenjem i mržnjom. Fizički, vi i ja možemo imati veoma slično srce; ukoliko nam se ubrizga dovoljna količina kalijum-hlorida u vene, oboje ćemo doživjeti srčani udar. Ali, naša iskustva su potpuno individualna. Šetali smo različitim baštama i klečali na različitim grobovima. Vaše tužne uspomene iscrpljuju vaše srce ili ga tjeraju u bolest, dok sam ja na njih imun. Isto tako, radosne uspomene koje griju naša srca mogu biti međusobno slične, ali vaše uspomene imaju lični pečat koji ih čini jedinstvenim. Kamera snima neki događaj tako što svjetlosne signale pretvara u slike, ali to nije način na koji funkcionišu naša čula - mi percipiramo, što znači da svakom signalu koji primamo dodajemo značenje. Kameri nije važno da li je autobus žute boje, ali kada mi ugledamo žuti autobus, znamo da se u njemu nalaze djeca i da je potrebno preduzeti određene mjere predostrožnosti. Percepcija je prvi i najvažniji korak u pretvaran...

Jedna neobična ali jednostavna tajna mudrosti svih epoha uči nas da i najmanji čin altruizma, svaka ljubaznost i davanje obogaćuju, a da svaki napor da se osvoje bogatstvo i moć slabi i osiromašuje. To su znali i o tome nas učili Indijci, grčki filozofi i Hrist, i poslije njih hiljade mudraca i pjesnika čija su djela preživljavala epohe u kojima su živjeli, dok su kraljevstva i kraljevi njihovog doba nestali i zaboravljeni. Možete da se složite s Hristom ili s Platonom, sa Šilerom ili Spinozom: svuda vrhovna mudrost uči nas da nijesu ni moć ni bogatstvo ono što nas čini srećnim već samo ljubav. Svaki altruizam, svako odricanje u ime ljubavi, svako saosjećanje, svako davanje sebe je obogaćivanje i uzdizanje i jedini put koji vodi naprijed.

Da bi oslobodio potencijale svog uma, tijela i duše, moraš prvo da obogatiš svoju maštu.Vidiš, stvari se uvijek oblikuju dva puta: prvo u radionici uma, a zatim, i samo tada, u stvarnosti. Ja to nazivam "indigo štampom", pošto sve što stvoriš u svom spoljašnjem svijetu ima začetak u tvom duhovnom svijetu na veoma slikovitom ekranu uma...

A ja u ljudima i ne vidim više samo ljude, vidim tragedije, drame i poneku komediju...najviše se obradujem, naravno, kad u nekome vidim - bajku... Samo se osmjehnem negdje duboko u sebi i pomislim - Moj čovjek!..

Svako jutro kada ustanete imate izbor. Da taj dan bude najbolji koji ste imali ili da ga provedete u brizi, ljutnji, tjeskobi. Vrlo mali broj ljudi se odlučuje za ovo prvo. Vrlo mali broj ljudi zaista želi da bude srećan. Neki misle da ne zaslužuju, drugi da je to teško, da im trebaju razne stvari kao novac, neko koga će voljeti i ko voli njega, da bude sunčano vrijeme, da budu zdravi, vitki... Može tako unedogled. A u stvarnosti je dovoljno reći: “Danas će biti najbolji dan ikada". I tako će biti. Biće najbolji. Vi zaslužujete da bude najbolji. I svaki naredni će biti. Jer stvoreni ste da budete srećni, ispunjeni, zadovoljni. Puni života. Jer zato ste stvoreni, zato ste rođeni. Da radite ono što volite, budete okruženi ljudima koje volite, da udišete čist vazduh, jedete kvalitetnu hranu, plešete, smijete se. Sve to zaslužujete. Samo morate postati svjesni da ste vrijedni i da je to ono što vam pripada. Sreća pripada vama, samo odlučite da je želite. U početku će vam mož...

U najgorim trenucima mislio sam ovako: ovaj užas od niskog života cijena je kojom se plaća i iskupljuje sve visoko i lijepo što smo znali i osjećali, a pošto je sve ovo u najužoj uzročnoj vezi sa našom misli o Bogu i našim osjećanjem ljepote, treba naći snage da se i ovo primi i zavoli isto kao što se vole Bog i ljepota sami. I kad oni koji me tlače, truju i jedu, i koji za drugi život i ne znaju, nalaze u sebi snage, izdržljivosti i vještine za borbu, zašto da je ne nađem ja koji sam gledao i koji ću opet vidjeti sjaj drugog, ljepšeg života za koji nijedna žrtva nije prevelika i nijedna cijena previsoka? Tako se u meni utvrđivalo saznanje da je svaki niži život u službi višega, da je sve povezano i osigurano i da je čovjek svuda i u svako doba na svom pravom mjestu i - samo prolazno. Sa tim skupim saznanjem čovjek može sve podnijeti, jer je svaka bitka unaprijed dobivena samim postojanjem neuništive i prave misli.

Vrijeme je da čovjek pozna svoju vrijednost. Zar je on odista nekakvo nezakonito rođeno stvorenje? Vrijeme je da se više ne obazire plašljivo ovamo-onamo da li je ugodio ili nije ugodio ljudima! Neka se moja glava čvrsto i pravo drži na plećima! Život mi nije dat da ga pokazujem nego da živim njime. I ja hoću da se staram i staraću se ne za javno mišljenje o sebi, nego da li ispunjavam ili ne ispunjavam svoj poziv pred Onim koji me je poslao u život.

Izreka - čovjek je onakav kako razmišlja u svom srcu - ne samo da obuhvata cjelinu čovjekovog bića, već je toliko sveobuhvatna da prožima sva stanja i okolnosti njegovog života. Čovjek je doslovno ono što misli, njegov karakter je zbir svih njegovih misli. Kao što biljka niče iz sjemena, i nikako drugačije, tako i svaki čin čovjekov niče iz skrivenog sjemena misli i ne može se pojaviti bez njih. Djelo je cvijet misli, a zadovoljstvo i patnja su njeni plodovi; iz toga slijedi da čovjek sam bere slatko i gorko voće svog gazdinstva. Čovjek sam sebe uzdiže ili uništava. Kao biće moći, inteligencije, ljubavi, i prirodni gospodar svojih misli, čovjek posjeduje ključ za svaku situaciju, posjedujući u sebi tu transformišuću i regenerativnu pokretačku snagu pomoću koje može da postigne šta god želi. Čovjek je uvijek gospodar svoje sudbine. O tome govori i univerzalni Zakon da "ko traži naći će, ko kuca otvoriće mu se". Samo strpljivošću i neprestanom upornošću čovjek može...

Američki dramski pisac Artur Miler otprilike ovako je definisao intelektualca: „To nije čovek koji je pročitao gomilu knjiga i poseduje mnogo informacija. Intelektualac je osoba koja ima sopstvenu predstavu o svetu u kome živi.” Akcenat je, dakle, dat na promišljanje i podrazumeva da je svaka osoba koja ima svoj, lični stav o onome što se oko nje dešava – intelektualac. Neko će odmah staviti primedbu: „Po njemu, svi smo mi intelektualci.” Nismo, u tome je stvar. Ne radi se o intelektualnim sposobnostima već o tome da li smo skloni da svet posmatramo sopstvenim a ne tuđim očima. I najinteligentniji među nama mogu biti marionete u tuđim rukama. Uvereni da saopštavaju sopstveno oni često izražavaju mišljenje nekog sasvim drugog. Broj informacija kojim smo svakog trenutka zapljusnuti sprečava nas da se usredsredimo na bitno, onemogućava nas da razmišljamo. Skoro da više ne postoje tišina i privatnost koje bismo iskoristili za proces kojim se na miru dolazi do sopstvenih zaključa...