Erih From - PRAZNI RAZGOVORI

  …Jednu od prepreka koje smetaju da se nauči umijeće postojanja čini i prepuštanje praznim, trivijalnim razgovorima.

Šta to znači trivijalno? Doslovno -opštepristupačno (od latinskog tri-via = tačka gdje se susreću tri puta); obično označava plitkoću, izlizanost, nedostatak sposobnosti ili moralnih kvaliteta. Trivijalno bi se takođe moglo odrediti kao stav koji se dotiče samo površine pojava, a ne uzroka, niti dubljih slojeva; stav koji ne pravi razliku između onog što je suštinsko i onog što nije, ili koji se odlikuje sklonošću da obrne ovo dvoje. Uz to još možemo dodati da trivijalnost proističe iz učmalosti, ravnodušnosti, obamrlosti, ili iz vođenja brige o nečemu što nikako nije povezano sa središnjim čovjekovim zadatkom: da bude u potpunosti rođen….

…Možda najpraznije priče potiču iz potrebe da se priča o sebi; otuda i beskrajne teme o bolesti i zdravlju, djeci, putovanjima, uspjesima, ko je šta radio, i o bezbrojnim pojedinostima svakidašnjice za koje se čini da su važne. Kako čovjek ne može sve vrijeme da govori o sebi a da ne postane dosadan, mora dakle da razmjenjuje tu povlasticu s drugima tako što će biti spreman da sluša druge dok pričaju o sebi. Prisni društveni susreti između pojedinaca (a često i susreti udruženja i grupa svih vrsta) zapravo su male tržnice gdje svako razmjenjuje sopstvenu potrebu da priča o sebi i želju da ga saslušaju s potrebom drugih koji tragaju za istom mogućnošću. Većina ljudi poštuje ovaj aranžman razmjene; oni koji ga ne poštuju, nego bi htjeli više da pričaju o sebi nego što su spremni da slušaju, „varaju" te su dakle prezreni i moraju da pronađu podređenije društvo gdje će ih trpjeti. Čovjek je otuđen od drugih i suočen s nedoumicom: plaši se bliskog dodira s drugima, a podjednako se boji i da bude sam i da nema dodira s drugima. Uloga trivijalnog razgovora upravo je u tome da odgovori na pitanje: „Kako da ostanem sam a da ne budem usamljen?"

…Pričanje postaje zavisnost. „Dok pričam, znam da postojim; da sam neko, da imam prošlost, posao, porodicu. Pričajući o svemu tome, ja potvrđujem sebe. Međutim, potreban mi je neko da me sluša; ako bih pričao samom sebi, poludio bih." Slušalac stvara iluziju dijaloga, dok se tu zapravo odvija monolog.

Loše društvo, s druge strane, nije samo društvo naprosto trivijalnih ljudi, nego zlih, sadista, destruktivnih, prema životu neprijateljski nastrojenih ljudi. Ali zašto je, moglo bi se postaviti pitanje, društvo loših ljudi opasno po nekoga ako oni ne pokušavaju da ga ovako ili onako povrijede?

Da bi se odgovorilo na ovo pitanje neophodno je uvidjeti jedan zakon u odnosima među ljudima: ne postoji kontakt izrmeđu dva ljudska bića koji nema obostranog uticaja. Nema tog susreta između dvoje ljudi, nema tog razgovora među njima, izuzev možda nekog najusputnijeg, poslije koga će ijedno od njih ostati neizmijenjeno - makar ta promjena bila i tako majušna da ostaje neprimjetna, osim ako su ti susreti dovoljno česti da stvore zbirno djejstvo. Čak i neki usputan susret može imati znatnog uticaja. Postoji li ijedan čovjek koga se nikad u životu nije dotaklo umilno lice nekog koga je vidio samo na minut a da pri tom uopšte nijesu ni riječ razmijenili? U kome nikada neko istinski zlo lice nije izazvalo užas, čak i ako mu se pokazalo samo na časak? Mnogi će se prisjetiti takvih lica, i kako je djejstvo koje su ostavila na njih potrajalo godinama, ili za čitav život. Ko nije doživio da poslije izvjesnog vremena provedenog u nečijem društvu osjeća kako je živnuo, razvedrio se, kako mu se raspoloženje popravilo, pa čak u nekim slučajevima i kako je stekao novu hrabrost, nove uvide, mada se sadržaj razgovora nije ticao ove promjene; i obrnuto, mnogi su iskusili, pošto su proboravili uz izvjesne druge ljude, kako ih je obuzela potištenost, umor, beznađe, a ipak u razgovoru nijesu mogli da pronađu nikakav sadržaj koji bi bio odgovoran za ovakvu reakciju. Ne govorim ovdje o uticaju onoga u koga je neko zaljubljen, koga obožava, od koga strahuje i tako dalje; očigledno je da ti ljudi mogu snažno uticati onim što kažu i onim kako se ponašaju prema onome ko je njima opčinjen. Govorim o uticaju nekih ljudi na one koji ničim posebno nijesu povezani s njima.

Sva ova razmatranja vode ka zaključku da je zlo i trivijalno društvo poželjno potpuno izbjegavati…

Iz knjige "Umijeće življenja"