Meher Baba - LJUDSKA I BOŽANSKA LJUBAV

Pošto ljubav, kao neispoljena suština univerzuma, prođe kroz rane, gotovo nesvjesne stupnjeve različitih carstava, ona se u životinjskom carstvu ispolji u obliku požude. Njeno ispoljenje na početnim stadijumima ljudske svijesti takođe je u obliku požude. Požuda je najograničeniji oblik ljubavi u ljudskoj svijesti. Uprkos evidentnoj činjenici da požuda ima veze sa drugim osobama, ona nije ništa drugo do nerazblažena sebičnost, jer sve objekte za koje se čovjek požudno vezuje, on želi sa stanovišta zadovoljenja ograničenog i zasebnog ,,ja". U isto vrijeme, ona jeste jedan oblik ljubavi jer se kroz nju izražava vrsta naklonosti prema drugima, mada je ova naklonost u potpunosti izopačena zahvaljujući gustoj magli neznanja koja obavija istinsko Jastvo. Neko voli začin kari jer mu odgovara njegov ukus. Nema tu nikakvih uzvišenih pobuda, po srijedi je samo žudnja za čulnim doživljajem ukusa. Um takođe žudi za tjelesnim senzacijama vida, mirisa, zvuka i dodira; i on hrani uski život ega kroz uzbuđenje koje potiče od ovih senzacija.

Požuda je oslanjanje na čula iz čega slijedi duhovna potčinjenost čulima, dok se kroz ljubav uspostavlja neposredna veza sa stvarnošću skrivenom iza pojavnih oblika. Zato se požuda doživljava kao teško, a ljubav kao lako iskustvo. U požudi se život sužava, a u ljubavi širi. Voleći nekog, vi kao da dodajete na svoj život još jedan. Vaš život je umnožen, vi doslovno posjedujete dva centra. Kada volite čitav svijet, to je kao da učestvujete u životu čitavog svijeta; a kada vas muči požuda, javlja se pad životnog tonusa i vi ste beznadežno zavisni od oblika koga doživljavate kao različitog od sebe. U požudi je naglašena razdvojenost i patnja, a u ljubavi osjećaj jedinstva i radosti. Požuda je rasipanje; ljubav obnavljanje. Požuda je žeđ čula; ljubav je izlivanje duha. Požuda traži za bude ispunjena, a ljubav je ispunjenost sama. Požudu prati uzbuđenje, a ljubav potpuni spokoj.

Ljudsku ljubav okružuju i prate još brojni ometajući činioci, kao što su zaljubljenost, pohlepa, ljutnja i ljubomora. Ne bi bilo pogrešno ove ometajuće činioce svrstati u niže oblike ljubavi ili u posljedice nižih oblika ljubavi. Zaljubljen čovjek zaneseno, s divljenjem, voli objekat svojih čula; kada ga obuzme požuda, on žudi za čulnim senzacijama u vezi s tim objektom, a kada ga savlada pohlepa, on želi da ga posjeduje. Ljutnja ili ljubomora se javljaju onda kada su niži oblici ljubavi ugroženi ili blizu toga da budu ugroženi. 

Ljubav treba pažljivo razlučiti od ometajućih činilaca kao što su zaljubljenost, strast, pohlepa i ljutnja. Zaljubljenost čini čovjeka pasivnom žrtvom ubjeđenja u privlačnost objekta. Kod prave ljubavi postoji aktivno uvažavanje suštinskih vrijednosti objekta ljubavi.

Ljubav je jednako različita i od pohlepe. Pohlepa predstavlja posesivnost u svim njenim grubim i suptilnim oblicima. Ona teži prisvajanju ljudi i grubih objekata, pa i apstraktnih i nedodirljivih stvari kao što su slava i moć. Ljubav ne postavlja pitanje kako prisvojiti drugu osobu, ona teče slobodno i kreativno i uvijek iznova ispunjava i nadahnjuje voljeno biće, ne tražeći ništa za uzvrat. Paradoksalno je da pohlepa, koja nastoji da prisvoji drugi objekat, u stvari ima suprotan učinak: ,,ja“ vremenom pada pod vlast objekta svoje žudnje. Dotle ljubav, čiji je cilj da sopstvo potpuno preda objektu, dovodi do duhovnog ujedinjenja bića sa voljenim. Vođeno pohlepom, ,,ja" pokušava da prisvoji objekat, a završava u vlasti samog objekta. U ljubavi, ,,ja" se bezrezervno nudi voljenom, ali u samom tom činu čovjek shvata da je voljeni već sadržan u njemu samom.

Zaljubljenost, požuda i pohlepa su simptomi duhovne bolesti čiji se tok često pogoršava ljutnjom i ljubomorom.

Kroz višestruke patnje bez kraja i konca, koje proističu iz neutoljene požude i neprestane frustracije što ona sa sobom nosi, duh stalno u sebi prepoznaje glasove protesta protiv krajnje površnosti jednog života kojim isključivo vlada požuda. Zbog toga glas vječne Božije ljubavi, kojeg nije moguće utišati, posredno zahtijeva svoje pravo na sopstvenu, još neispoljenu, ali zbog toga ne i umanjenu stvarnost.

Ovo je stanje ljubavnika koji je grubo odvojen od božanskog Voljenog jednom neprozirnom zavjesom dualnosti. Pored svega, ovo je početak jednog dugačkog procesa u kome će se ljubavnik probiti kroz zavjesu neznanja i doći do istine da je neograničena i nesputana Ljubav. Ali da bi bio iniciran u beskonačnu ljubav on mora da prođe kroz dva preostala stadijuma koje karakterišu suptilna i mentalna sfera.

Ljubavnik u suptilnoj sferi nije oslobođen žudnji, ali sada ljubav doživljava ne kao nerazblaženu požudu, već u jednom višem obliku - kao čežnju da se ujedini sa Voljenim.

U gruboj sferi se tako ljubav ispoljava kao požuda, a u suptilnoj kao čežnja. Požuda je žudnja za čulnim doživljajima i kao takva je vođena potpuno sebičnim motivima. Ona se krajnje nemarno odnosi prema blagostanju svjetovnog voljenog. Čežnja je manje sebična, i premda je na neki način posesivna, ona se ispoljava kroz saznanje da objekat ljubavi posjeduje beskonačnu vrijednost i značaj. Čežnjaj e manje ograničen oblik ljubavi od požude. Kroz čežnju zavjesa dualnosti postaje sve rjeđa i prozirnija, pošto ljubavnik, žudeći za prisustvom Voljenog, sada svjesno nastoji da prevaziđe dualnost između sebe i Njega. U požudi je naglasak isključivo na ograničenom sopstvu, a svjetovni voljeni je u drugom planu u odnosu na grube potrebe ljubavnika. U čežnji su sopstvo i božanski Voljeni podjednako naglašeni; a ljubavnik spoznaje da on postoji radi Voljenog, upravo kao što i Voljeni postoji radi njega.

U mentalnoj sferi Ijubav se izražava kao potpuno prepuštanje volji Boga, koji je Voljeni. Sve sebične želje, uključujući i čežnju za prisustvom Voljenog, prestale su, pošto je sada naglasak isključivo na volji Voljenog i dragocjenosti Njegovog postojanja, te na želji da se bude jedno sa Njim. Sebičnost je sasvim izbrisana, pa se čista ljubav sada još snažnije izliva. Međutim, čak i u mentalnoj sferi ljubav još uvek nije postala beskonačna, i još postoji tanka zavjesa dualnosti koja ljubavnika razdvaja od Voljenog. Ljubav više nije okovana sebičnošću; ali još nije postala beskonačna jer se doživljava kroz medij ograničenog uma – upravo kao što se u nižim sferama ona doživljava kroz medij nižih tijela.

Ljubav postaje svjesno beskrajna i neograničena kako u postojanju tako i u ispoljavanju onda kada se iskorači izvan područja individualnog uma. Ovakva ljubav se sa pravom naziva božanskom, jer je svojstvena stanju Boga u kome je svaka podvojenost jednom zasvagda prevaziđena. U božanskoj ljubavi, požuda je sasvim iščezla. Ona ne postoji čak ni u prikrivenom obliku. Božanska ljubav je neograničena u svojoj esenciji i svom izrazu jer je duša doživljava kroz samu Dušu. U grubim, suptilnim i mentalnim sferama, ljubavnik je svjestan svoje odvojenosti od Boga, tj. Voljenog; ali prevazišavši sve ove sfere, ljubavnik postaje svjestan svog jedinstva sa Voljenim. Ljubavnik se stapa sa bićem Voljenog i zna da je jedno sa Voljenim. Božanska ljubav je sasvim oslobođena robovanja željama ili ograničenom sopstvu. U ovom stanju Beskonačnosti biće ljubavnika nije odvojen od Voljenog; on je postao Sam Voljeni.

Tako imamo da Bog, kao beskonačna Ljubav, prvo ograničava Sebe u stvorenim oblicima i zatim se, kroz različite stupnjeve kreacije, ponovo vraća Svojoj beskonačnosti. Svi stadijumi Božanskog iskustva koji se začinju sa tim da je on ograničeni ljubavnik, kulminiraju u Njegovom iskustvu da je jedini Voljeni. Putovanje duše je jedna uzbudljiva božanska romansa u kojoj ljubavnik - koji je na početku svjestan jedino praznine, frustracije, površnosti i pritiska lanaca koji ga okivaju - postepeno postiže jedan sve puniji i slobodniji izraz ljubavi. Na kraju ljubavnik nestaje i stapa se sa božanskim Voljenim da bi spoznao jedinstvo ljubavnika i Voljenog u najvišoj i vječnoj činjenici da je Bog beskonačna Ljubav.

Čista ljubav je cvijet duhovnog Savršenstva. Ljudska Ijubav je u toj mjeri sputana ograničenjima da spontano izviranje čiste ljubavi iz unutrašnjosti bića postaje nemoguće. Kada se u tragaocu rodi čista ljubav, to je uvijek božanski dar. Čista ljubav se rađa u srcu tragaoca kao odgovor na milost Savršenog Učitelja. Čista ljubav, po prvi put darovana od strane Učitelja, učvršćuje se u tragačevoj svijesti kao sjeme koje je palo na plodno tle. Vremenom se iz sjemena razvija biljka da bi potom izrasla u drvo. Da li će tragalac zaslužiti milost Savršenog Učitelja ili ne, zavisi, prije svega, od njegove duhovne zrelosti. Zrelost neće biti potpuna ukoliko tragalac u svoju duhovnu ličnost ne utka neke božanske vrline. Na primjer, kada prestane da ogovara i počne da razmišlja o dobrim osobinama drugih, a ne o njihovim manama, i kada pokaže spremnost da praktikuje uzvišenu toleranciju želeći dobro svima, čak i na svoju sopstvenu štetu, on je zreo da primi Učiteljevu milost. Jedna od najtežih prepreka na putu duhovne pripreme sljedbenika je brižnost. Pošto uz ogromne napore savlada brižnost, učenik je zreo da otpočne rad na izgradnji božanskih vrlina, što je sastavni dio svake duhovne pripreme. Čim učenik pokaže zrelost, na njega se spušta Učiteljeva milost, jer on, koji je okean božanske ljubavi, stalno traga za dušom koju će njegova milost oploditi.

Čista ljubav, probuđena milošću Učilelja, značajnija je za tragaočev napredak od svakog drugog podsticaja. Ona ne samo da sadrži u sebi najbolje crte svih duhovnih disciplina, već ih i nadvisuje u djelotvornosti dovođenja učenika do cilja. Od trenutka kada se takva ljubav rodi, jedna jedina želja pohodi tragaoca - da se sjedini sa božanskim Voljenim. Takvo povlačenje svijesti od svih drugih želja vodi beskrajnoj čistoti; ništa ne može pročistiti tragaoca kao ovakva ljubav. Tragalac je spreman da žrtvuje sve za božanskog Voljenog i ni jedna žrtva mu ne pada teško. Sve njegove misli su, umjesto na sebe samog, usmjerene na božanskog Voljenog. Tako, snagom stalno rastuće ljubavi, ljubavnik najzad kida okove sopstva i sjedinjuje se sa Voljenim. To je usavršenje ljubavi. A njen plod je božanska Ijubav.

Božanska ljubav se kvalitativno razlikuje od ljudske ljubavi. Ljudska ljubav je za mnoge-u-Jednome, a božanska za Jednog-u-mnogima. Ljudska ljubav stvara nebrojene probleme i vezanosti, dok božanska ljubav vodi ka integraciji i slobodi. U božanskoj ljubavi su svi lični i bezlični aspekti u stalnoj ravnoteži; u ljudskoj ljubavi ta dva aspekta naizmjenično jačaju i slabe. U ljudskoj ljubavi preovladava lični ton, i čovjek postaje slijep za unutrašnje vrijednosti drugih oblika. S druge strane, u bezličnoj ljubavi, shvaćenoj kao dužnost i obaveza, čovjek postaje hladan, krut i usiljen. Dok osjećaj dužnosti rezultira u usiljenom ponašanju, dotle božanska ljubav rezultira u neograničenoj slobodi i razobručenoj spontanosti. Ljudska ljubav je u svojim ličnim ili bezličnim aspektima ograničena, dok je božanska Ijubav, u kojoj su i lični i bezlični aspekti ujedinjeni, beskrajna u svom ispoljenju.

Čak i najviši oblici ljudske ljubavi su žrtve ograničene individualnosti, a individualnost tvrdokorno istrajava sve do sedmog plana involucije svijesti. Božanska ljubav se rađa sa iščeznućem individualnog uma, oslobođena svih stega individualne prirode. Ljudsku ljubav odlikuje trajna odvojenost ljubavnika od voljenog, dok u božanskoj ljubavi, ljubavnik i Voljeni postaju jedno. Na ovom nivou tragalac iskoračuje iz područja dualnosti i postaje jedno sa Bogom; jer Božanska Ljubav jeste Bog. Kada ljubavnik i Voljeni postanu jedno, to onda predstavlja i početak i kraj.