Višvaguruđi Mahešvarananda - VEGETARIJANSTVO I DUHOVNOST

Kada govorim o duhovnosti, svi s pažnjom slušaju i pitaju kako da se brže razvijaju, kako da procijene koliko su napredovali, kažu da bi voljeli da mogu da procijene koliko su drugi napredovali i takve stvari. Zato vam kažem, napredovati duhovno znači ići ka spoznaji o tome da ne postoji JA I DRUGI, da u stvarnosti postoji samo JEDNO. Duhovni tragalac ne treba da povrjedjuje bića koja on, u ovom trenutku svog duhovnog razvoja, vidi kao druge, jer je u stvarnosti jedno s njima. To je odgovor na pitanje zašto je vegetarijanstvo presudno za duhovni napredak. Onaj ko se ne pridržava vegetarijanstva - sam sebi postavlja prepreke na putu evolicije svijesti. Jer, razlika izmedu životinje, čovjeka i Boga, samo je u nivou njihovih svijesti. Ja ću vam ispričati scene iz jednog filma, a vi sami izvucite zaključke o posljedicama koje izaziva mesna ishrana:

U pitanju je film Ljudi i životinje, pravili su ga zapadnjaci. Autori su htjeli da pokažu kakav stav ljudi na ovoj planeti imaju prema tim našim sustanarima. Prikazano je kako se surovo postupa sa, recimo, bikovima u Španiji, na koridi. Hiljade i hiljade očiju gledaju tu nesrećnu životinju kako je izvježbani ljudi ubadaju kopljima i draže. Ona ništa ne razumije. A ljudi gledaju, tapšu, navijaju. Takodje, možemo da vidimo scene kako pojedini ljudi, kada im jednostavno dosade, izbacuju svoje kućne ljubimce sa visokih spratova pravo dolje na beton.

S druge strane, prikazano je jedno groblje kućnih ljubimaca u Americi. Tamo postoje i grobovi nekih pasa koje je američka vojska koristila u 1. i 2. svjetskom ratu. Tim psima su čak i dali medalje, na njihove grobove dolaze aktivni oficiri, salutiraju, donose cvijeće. Neki ljudi s velikim saosjećanjem za svoje ljubimce plaćaju visoke troškove sahranjivanja pasa, mačaka i drugih bića. Na groblju ljudi plaču, žale te svoje ljubimce kao da im je umro član obitelje, a tako i jeste.

Ali, ako im životinja nije ljubimac, ako nijesu stvorili nikakav odnos prema njoj, onda ih se mnogo ne tiče na koji će način šnicla dospjeti u njihov tanjir, neće praviti pitanje od toga, a ako i pokušate da im kažete, oni će reći da ne mogu da podnesu ni razgovor o tome niti mogu da podnesu pogled na krv. Ali, u ovom filmu možemo da vidimo kako zbog mesa na tanjiru tih "osjetljivih ljudi" životinje moraju da prodju kroz najstrašnije more medjunarodnog transporta. Natrpaju ih u kamione u tolikom broju da nemaju mjesta ni da se pomjere, unutra nemaju svijetla, ni vode, ni hrane, ni dovoljno vazduha. Strašno se boje, ne znaju što im se dešava, kuda ih vode, zašto su na tom strašnom mjestu, niko im nije to objasnio. Ta putovanja ponekad traju dugo, čak danima i u putu uvijek ugine po koja životinja. Kad stignu na cilj, ljudi ih izbacuju kao džakove cimenta: izbacuju iz kamiona te nesrećne životinje na tako okrutan način da to ne možete ni zamisliti. Ukoliko su u putu malaksale ili utrnule i ne mogu same da izadju iz kamiona, onda ih prosto podignu kranom i samo ih ispuste na tlo. Autori filma posebno su snimili jednu brutalnu scenu sa bikom koji je tako kranom izvadjen iz kamiona pa pušten sa velike visine da tresne o tlo. Slomio je butnu kost u padu i nije mogao da ustane. Ljudi su svašta pokušavali ne bi li ga digli na noge , a kad ništa nije pomoglo, sprovodnik transporta naredio je da se biku daju elektošokovi ne bi li ga to podstaklo da ustane i krene. Bez rezultata. Udarali su ga željeznim šipkama dražeći ga da napravi korak dalje. Nije mogao. Na kraju je sprovodnik ovog tovara, u nastojanju da isprovocira bika da ustane, gurnuo životinji prst u oko. Obično ne možete vidjeti suze u očima životinje, ali u ovom filmu se vidi da i one plaču.

U filmu je i mnoštvo brutalnih scena mučenja životinja u Kini. Ne možete ni zamisliti šta im se sve radi samo da bi neki ljudi dobili svoje mesne obroke. Recimo, kamionom se dovezu mačke ili psi na mjesto obrade. Radnici onda uhvate jednu po jednu životinju drvenim makazama, a dok ona vrišti od bola, odrežu joj noge da ne može da pobjegne. Onda živu životinju uvale u vrelu vodu, i brzo je izvade napolje. To rade zato da bi koža spala s lakoćom. Životinja je još živa, cijeli nervni sistem joj je izritiran. Prestravljena je, sva je jedna živa rana, a okrutni ljudi je tada bace u hladnu vodu, gdje se najčešće udavi. Ovako muče te nesrećne životinje zato što ljudi hoće da jedu meso.

Za film su snimljene i scene iz naučnih laboratorija u kojim školovani i visoko obrazovani muče mnoštvo životinja na najrazličitije načine, s izgovorom da će doći do nekih odgovora da pomognu ljudima. Možete vidjeti užasavajuće eksperimente na mačkama u kozmetičke svrhe. Samo detalj: da mačke ne bi vrištale i tako uznemiravale laborante, prvo im se presijeku glasne žice. Kada koristite kozmetičke preparate vi ne vidite bol životinja koji je utkan u te kreme. Kada jedete meso, vi ne osjećate bol, patnju i strah životinja koje su prvo mučene, a potom ubijene - zbog vaše želje da zadovoljite čulo ukusa ili svoju sujetu.

Ima, naravno, i drugih jezivih scena: kako se drže životinje na velikim farmama kao u kancentracionim logorima, i mnogo još toga.

Kako su samo ljudi prekoračili granice!

Zato, jesti ili ne jesti meso nije pitanje da li čovjekov organizam to može da svari. Od najveće važnosti za vašu egzistenciju u ovom kosmosu jeste sljedeće pitanje: da li ste spremni da trpite posljedice te užasne patnje koju uzrokujete drugim bićima? U svijetlu mučenja životinja dajte sami odgovor na pitanje: jesti ili ne jesti meso. To je lična, pojedinačna karmička odgovornost.

Još davno je svetica Mira Bai rekla: Moja patnja je ništa spram onoga, Bože, što ti možes podnijeti kroz patnju tvojih stvorenja koje ljudi muče.

Ovo sam vam ispričao da biste sami mogli uporediti koliko je ko duhovno razvijen. Svako može prosuditi svoj napredak po tome koliko ima ljubavi za sva božja stvorenja. Takodje će vidjeti koliko je napredovao na duhovnoj stazi i po tome koliko voli sebe. Koliko čovjek voli druge i koliko voli sebe, upravo toliko ima ljubavi za našeg sveprisutnog Oca.