Duhovnost

Ne razumiju svi tišinu na isti način. Ne čitaju svi uzdah istim jezikom. Ne osjete svi zagrljaj istim dodirom. I ne treba. Riječi možeš prosipati pred svima. Neko će ih usvojiti, neko zaboraviti, neko promijeniti, neko prečuti. Nije bitno. Riječi su jeftine. Tišine... ....e tišine ne možeš poklanjati svima. U tišine stanu neki pogledi, neki uzdasi, neki otkucaji. Tišine ne lažu. Ili ih osjetiš ili progovoriš. Tišinom srca pričaju. Ko ne razumije tvoje tišine, ni riječi neće nikada…

Ako ti se sviđa cvijet, nemoj ga ubrati. Jer ako ga ubereš on umire i prestaje da bude ono što voliš. Zato, ako voliš cvijet, pusti ga da živi. Ljubav nije u posjedovanju. Ljubav je u uvažavanju.

U odluci da iznesemo svoja razmišljanja, važno je kako ćemo saopštiti svoje misli, ali je najbitnije koga ćemo izabrati da nas sasluša.

Ima tih čudnih ljudi koji su sasvim dobronamerni. Hodaju po zemlji, a duša im je nebeska. Zato u svakom čoveku zapaze najvredniji deo njegovog bića. Zato u svakakvim rečima osluškuju mudrost. Zato se pored njih svi osećaju bolje. Oni teše svojim prisustvom. Svojim pogledom na svet. Ima tih čudnih ljudi. Kada vide da je nekome slomljeno srce, otkinu komadić svoga i daju. Svaka suza koju na drugom licu vide, zapeče ih kao lična bol. Oni znaju da je nesreća jednog čoveka nesreća celog sveta. I da se radosti jednog čoveka raduje čitava Vaseljena. Oni znaju da smo svi neraskidivo povezani. Ima tih čudnih ljudi koji čitav svet i svakoga u njemu doživljavaju kao svoje najrođenije. Svako dete vole kao svoje. Svako mače zbrinu i usvoje. Stare ljude sa posebnom blagošću i setom gledaju. I sećaju se bakinih krofni i dekinih gunđanja. Ima tih čudnih ljudi čija je vera toliko jaka…. Svaku nepriliku shvataju kao sjajnu priliku. Svaka nevolja im ojača vol...

Vodi računa čime zalivaš svoje snove. Zalivaj ih brigom i strahom i uvijek ćeš gajiti korov koji će ugušiti život u tvom snu. Zalivaj ih optimizmom i rješenjima i gajićeš uspjeh. Uvijek traži načine da svoj problem pretvoriš u priliku za uspjeh. Uvijek traži načine da odnjeguješ svoj san.

Postoje dvije vrste pameti: jedna je naučena, kao što dijete u školi pamti činjenice i pojmove iz knjiga i iz onoga što učitelj kaže, skupljajući podatke iz klasičnih nauka kao i iz novih. Sa takvom pameću napreduješ u svijetu. Svrstavaš se ispred ili iza drugih s obzirom na svoju sposobnost zadržavanja podataka. Sa tom pameću švrljaš po oblastima znanja i izvan njih, dodajući sve više recki u svoju biljležnicu. Postoji i druga vrsta zapisa, ona koja je uveliko završena i sačuvana u tebi. Opruga koja upravo iskače iz kutije. Čilost u središtu grudi. Ta druga pamet ne žuti i ne zaustavlja se. Pokretljiva je, ali se ne kreće spolja ka unutra kroz vodovodne cijevi obrazovanja. Ovo drugo znanje je izvor unutar tebe, koji izbija napolje.

Jednog dana je Mojsije šetao planinom, kad je u daljini ugledao pastira. Muškarac je klečao ruku raširenih ka nebu i molio. Mojsije je bio oduševljen, ali kada se približio, zapanjio se čuvši molitvu:  “O, moj ljubljeni Bože, volim te više nego što znaš. Za tebe ću sve učiniti, samo reci. Čak i ako zatražiš od mene da u tvoje ime zakoljem najdeblju ovcu u mom stadu, učiniću bez oklijevanja. Ti ćeš je ispeći i staviti njen najdeblji rep u svoju rižu da bude ukusnija. Nakon toga ću ti oprati noge i očistiti uha i istrijebiti tvoje uši. Toliko te volim”. Mojsije prekinu pastira:  “Prestani, neznalice! Šta misliš da radiš? Misliš da Bog jede rižu? Misliš da ima noge koje treba oprati? Ovo nije molitva. Ovo je čisto bogohuljenje”. Ošamućen i posramljen pastir se izvinio i obećao da će se moliti onako kako se mole pristojni ljudi. Mojsije ga nauči par molitvi i ode svojim putem zadovoljan. Ali te noći Mojsije čuje glas:  “Oh, Mojsije! Šta si učinio? Izgrdio si onog...

B og koristi samoću da bi nas naučio kako da živimo zajedno. Koristi bijes da bi nam ukazao na neprocjenjivu vrijednost mira. Koristi dosadu da bi naglasio značaj pustolovine i prepuštanja. Bog se služi ćutanjem, da bi nam predočio odgovornost govorenja. Služi se umorom, da bi nam omogućio da spoznamo vrijednost buđenja. Služi se bolešću da bi istakao vrijednost, blagodetnost zdravlja. Bog koristi oganj da bi nam objasnio vodu. Koristi zemlju da bi nam omogućio da shvatimo vrijednost vazduha. Koristi smrt da bi nam predočio vrijednost života.

Velika lekcija koju sam dobio u životu je lekcija iz Hilandara. Kad odeš na Hilandar i ostaneš neko vreme, vratiš se potpuno oslobođen sujete. Jednostavno shvatiš da nisi niko i ništa i da je to fantastično i da sve te gluposti kojima si robovao, uspeh, novac, slava, da to sve ne vredi ništa. To je takvo mesto gde se za vreme noćnog bdenja pojavljuju svi mrtvi i svi živi i ti se oslobađaš tereta ovog sveta, približavaš se najvišem stepenu duhovnosti i izgleda ti besmislena rečenica koju si dotad upotrebljavao: „Idemo na to i to mesto, tamo se dobro jede“. To je najveća glupost, koju sam izgovarao često u životu. Što kaže Končalovski, na poljskom ve-ceu kod njegove majke gosti su pisali: „Ovde se završava kulinarska umetnost gospođe Končalovski“. Ne pada ti više na pamet da se nerviraš što nisi dobio neku nagradu, izgledaš samom sebi bedan kada se setiš da si se nervirao što nisi zastupljen u nekoj antologiji, što te nisu negde pozvali…

Vjerujem da pojedinac, koji nije na putu da nadiđe svoje društvo i uvidi na koji način ono unapređuje ili ometa razvoj ljudskog potencijala, ne može da dođe u bliski dodir sa svojom ljudskošću. Ako mu tabui, ograničenja, iskrivljene vrijednosti izgledaju „prirodni“, to je jasna naznaka da mu nedostaje stvarno poznavanje ljudske prirode.

Bio jedan ljubavnik koji je volio bez nade. On se potpuno povukao u svoju dušu i mislio je da će sagoreti bez ljubavi. Svijet za njega više nije postojao, on nije više vidio plavo nebo i zelenu šumu, potok mu više nije žuborio, harfa mu više nije jecala, sve je bilo utonulo i on je osiromašio i postao bijedan. Ali je njegova ljubav rasla i on je mnogo radije htio da umre i propadne, nego da se odrekne ljubavi prema lijepoj ženi koju je volio. Tada osjeti kako je njegova ljubav sagorela sve drugo u njemu, te postade moćna, i privlačila je i privlačila, i lijepa žena joj se povinova, i došla je, i on je stajao raširenih ruku da bi je privukao k sebi. Ali dok je pred njim stajala, najedanput se sasvim izmijenila, i on osjeti i spazi kako je privukao k sebi cio izgubljen svijet. Ovaj je stajao pred njim i predavao mu se, nebo i šuma i potok, sve mu je u novim bojama, svježe i divno, dolazilo u susret, pripadalo mu, govorilo njegovim jezikom. I umjesto da dobije samo jednu ženu imao je cio...

Život je dug i mučan, kako da ga prebrodim, kad na mene naiđe umor i želja smrti. - Nasloni glavu na čije rame, sij njivu i hrani svoju djecu, potrpi i život će proći. Godina je duga i oskudna, kako da je pređem kad naiđu zli mjeseci? - Pomisli da je bilo gorih i da će doći bolje i pretrpi; godine brzo prolaze. Mjesec je dug i težak, kako da ga preživim kad mi dotežaju brižni dani bez kraja? - Mjeseci se izmjenjuju, prolaze brzo, a s njima i brige. Dan je dug i siv, kako da ga podnesem kad me zamori i rastuži? - Dani teku brzo. Potrpi! Donijeće radost i odnijeti bol. Sati su dugi i neveseli, kako da ih premetnem kad donesu strah i žalost sa sobom? - Brzo iskucavaju sati; radi i zaboravljaj, imaćes miran san i radosno buđenje. Minuti su dugi i bolni, ko će ih izdržati kad se jave gorke misli i kajanje? - Da, moli Boga, sine, da ti u zloj minuti dade utjehu!

Bog ima pune ruke posla s dovršavanjem vašeg posla, kako vanjskog, tako i unutrašnjeg. On je u potpunosti zaokupljen vama. Svako ljudsko biće je proces koji se polako, ali neizbježno kreće prema savršenstvu. Mi smo svi nedovršena umjetnička djela koja čekaju svoj završetak, ali i nastoje biti dovršena. Bog se bavi svakim od nas ponaosob zato što je čovječanstvo umjetnost nalik na vrhunsku kaligrafiju u kojoj je svaka tačka jednako važna za kompletni utisak.

Nekada davno sva ljudska bića bila su bogovi, ali su tako zloupotrijebili to svoje božanstvo da je vrhovni bog Brama odlučio da im ga oduzme i sakrije ga tamo gdje ga nikad neće naći. Ali, pitanje je bilo gdje sakriti njihovo božanstvo? Zato je Brama sazvao savjet bogova da bi mu oni pomogli da odluči. "Hajde da ga zakopamo duboko u zemlju", rekoše bogovi. Brama odgovori: "Ne, to ne valja jer ljudi će kopati zemlju i naći će ga." Onda bogovi predložiše: "Da ga potopimo u najdublji okean?" Brama se nije složio: "Ne, ni tamo", reče, "jer će oni naučiti da zarone u okean i naći će ga." Bogovi će na to: "A da ga odnesemo na vrh najviše planine i tamo sakrijemo." Ali, Brama je i ovoga puta odgovorio: "Ne, ni to nije dobro jer će se vremenom popeti na svaku planinu i opet će preuzeti svoje božanstvo." Onda bogovi odustaše i rekoše: "Ne znamo gdje da ga sakrijemo pošto, izgleda ni na zemlji ni u moru nema mjesta do ko...

Sve što gledam ispunjava me zadovoljstvom koje na mahove prelazi u oduševljenje. "Dobar dan, ljudi! Srećan vam posao!" — nešto tako ili slično htio bih da kažem svima oko sebe, ali kratko i tiho, tako nekako da svi to shvate i prime, a ja da ne privučem pažnju na sebe (toga se pribojavam!) i da me prolaznici ne posmatraju čudno.

Njemački pjesnik Rajner Maria Rilke boravio je neko vrijeme u Parizu. Išavši na univerzitet, svakog dana je sa svojom prijateljicom Francuskinjom prolazio vrlo prometnom ulicom. Na tom putu, iza jednog ugla, redovno je sjedila neka prosjakinja koja je od prolaznika tražila milostinju. Sjedila je uvijek na istom mjestu, nepomična kao kip, s ispruženom rukom gledajući u zemlju. Rilke joj nikada ništa nije udijelio, dok je njegova prijateljica znala spustiti koji novčić. Jednog dana mlada žena začuđeno upita pjesnika: -Zašto nikada ništa ne daš onoj sirotici? ... -Trebali bismo udijeliti nešto njezinom srcu, a ne u ruke - odgovori pjesnik. Sljedećeg dana Rilke se pojavi s prekrasnom, tek procvalom ružom. Stavi je prosjakinji u ruku i htjede proći. Tada se dogodi nešto neočekivano. Sirotica podiže oči, pogleda pjesnika, brzo ustade, uze njegovu ruku, poljubi je, te ode stežući ružu na grudima. Cijelu tu nedjelju dana je nijesu vidjeli. Osmog dana pojavila se na istom uglu. Bil...

Život je poput putovanja vozom.... ljudi ulaze i silaze. Prilikom zaustavljanja voza dešavaju se prijatna iznenađenja. Čovjek proživljava srećne trenutke ali ima i nezgoda, nesreća i žalosti. Kad se rodimo zakoračimo u voz. Susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tokom cijelog našeg putovanja. Na primjer naši roditelji. Nažalost, istina je sasvim drugacija. Kad tad, oni će sići s voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi, naklonosti, nježnosti, prijateljstva i društva. Međutim, u voz će ući druge osobe koje će nam biti jako važne - to su naša braća i sestre, naši prijatelji i ljudi koje ćemo sresti i zavoljeti u svom životu. Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Drugi pak u svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali u vozu ima i onih koji su uvijek pri ruci i spremni su da pomognu onim ljudima kojima je potrebno pomoći. Mnogi nakon svog silaska s voza ostavljaju iza sebe trajnu čežnju, mnogi nas sunovraćaju u duboku nev...

Prava unutrašnja radost samu sebe stvara. Ona ne zavisi od spoljašnjih okolnosti. Rijeka teče u tebi i kroz tebe, noseći poruku radosti. Ta božanska radost jedina je svrha života. Svi smo mi tragaoci, i naš cilj je isti: da postignemo unutrašnji mir, svjetlost i radost, da postanemo nerazdvojno jedno sa našim Izvorom i da živimo život pun istinskog zadovoljstva. Živjeti u radosti znači živjeti unutrašnji život. To je život koji vodi samospoznaji. Samospoznaja je spoznaja Boga, jer Bog nije ništa drugo do Božanstvenost koja je duboko u svakom od nas, koja čeka da bude pronađena i otkrivena. Mi takođe o Bogu možemo da govorimo kao o Unutrašnjem Pilotu ili Svevišnjem. Ali, bez obzira koji termin koristimo, mi mislimo na ono Najviše unutar nas, na ono što predstavlja krajnji cilj naše duhovne potrage. Samo ako hranimo unutrašnji život, spoljašnji život može imati pravi smisao. Tri puta dnevno mi neizostavno hranimo svoje tijelo. A opet, duboko u nama postoji božansko dije...

Ali dobro čitanje nije lagano i pažljivo prelaženje očima i mislima preko teksta, već moć da mu čovjek u potpunosti pripada. Zato se u životu zaljubljujemo u mali broj knjiga. I najbolja lična biblioteka treba da se sastoji od tog ograničenog broja pravih knjiga koje su ljubomorne jedna na drugu.  

Naposlijetku, sve čim se ovaj naš život kazuje - misli, napori, pogledi, osmijesi, riječi, uzdasi - sve to teži ka drugoj obali, kojoj se upravlja kao cilju, i na kojoj tek dobiva svoj pravi smisao. Sve to ima nešto da savlada i premosti: nered, smrti ili nesmisao, Jer, sve je prelaz, most čiji se krajevi gube u beskonačnosti, a prema kom su svi zemni mostovi samo dječije igračke, blijedi simboli. A sva je naša nada s one strane.

Novi bezbožni bogovi već su zavladali svijetom. Jedan od njih zove se Narod. Priznaju novom Božanstvu sve vladarske pridjeve, apostrofiraju Ga kao Veličanstvo, a nikada ni jedan Tiranin nije posjekao toliko nevinih glava.  O, Gospode ti Bože moj, ima li nešto megalomanskije na ovome svijetu, i, uopće, kada se narodnost već uzdigla na rang božanstva, onda je na satu ljudske pameti otkucala ponoć, onda nema više izgleda da bi svanulo, jer ova vrsta nacionalističkog fetišizma, to je konac balade. 

Ponekad se probudim umoran. I tužan. I ružan. Ni do čeg mi nije. Mrzi me oči da otvorim, mrzi me kroz prozor da pogledam. Onda stavim ruku na srce, oslušnem kako kuca i pomislim: kako je divno biti živ! I odjednom, sve mi nekako dođe lepše: svet oko mene se prepuni bojama,vazduh zamiriše na narandžu ili na neka daleka mora i ja osetim kako mi kosom struji neka neobjašnjiva čarolija zvana život. Jedan moj veliki drugar, koga nikada nisam video (pričaću ti o njemu neki drugi put), jednom mi je rekao: ˝Zamisli samo koliko je onih koji se nikada nisu rodili!˝ I stvarno, kakav bi to svet, bez tebe, bio? Ja mislim, čak sam siguran, da bez mene svet ne bi ni postojao. Ni bez tebe, takođe. Ni bez bilo koga ko je ikada rođen. Da nije tvojih očiju, sve bi bilo jedan beskrajni mrak. Sunce uopšte ne bi imalo potrebu da izlazi i zalazi, zvezdama bi dosadilo da sijaju. Da nije tvojih ušiju, sve bi se pretvorilo u gluvu, dosadnu, jezivu tišinu. Ne bi bilo ni muzike, ni automobilskih sirena,...

Čemu (...) taj neshvatljivi nemir pod zvijezdama? Strepim li pred neminovnim i kobnim posljedicama ove bezidejne parafraze svega što su kod nas doživljavala pokoljenja? Da li sam u stravi pred vješalima ovih 'pogleda na svijet' koji danas predstavljaju negaciju svake ljudske vrijednosti i svake ljudske pameti, a jedini im je smisao da imaju topove? Ne. Postoje zakoni historijskih sredina. Tu smo se rodili i tu treba da živimo. Da li me netko može spriječiti da ne gledam zvijezde nad svojom glavom mirno i uzvišeno, i da isto tako mirno i uzvišeno razmišljam o moru, o ribama, o ljudskim sudbinama, i o svom vlastitom životnom iskustvu? Može li mi bilo tko na svijetu zapovjediti da o nečemu mislim što ne mislim ili da mislim tako kako oko mene razmišljaju danas čitavi narodi koji uopće ne misle? Strahujem li i bojim li se bilo kakve predrasude, da li sam žrtvom bilo kakve halucinacije ili fanatizma, laži ili podvale? Strahujem li pred nečim što se zove nečist...

Ponekad ne mogu da odredim granice između sebe i ljudi koje volim: gdje završavam ja, a gdje počinju oni. Kao da smo svi mi jedno, kao da smo isti – ista duša, želja koja traži nešto... zajedničko svima nama. Svi smo u istom čamcu. A opet, svi smo različiti i posebni, izrazito individualni. Postoji jedna posebna, rijetka vrsta ljudi koje ja zovem moji ljudi. To su ljudi koje puštam u svoj prostor, u sebe. Svi moji ljudi su u nečemu isti:  Njihovo traženje je stvaralačko. Oni ne ruše, već nešto grade. Ne žele da vladaju, jer vladanje gubi sjaj u očima... Moji ljudi imaju isto osjećanje života. Nije više bitno kako ćemo nazvati naše odnose i koji će oblik oni imati. Forme naših odnosa se mogu mijenjati, ali to osjećanje povezanosti nečim iznad nas, većim od nas, što nas zove i spaja, ostaje. Mi nekako nabasamo jedni na druge i naše se sudbine pomiješaju zauvijek, čak i ako nijesmo zajedno.Kao da smo neke boje koje se lako miješaju međusobno, a mnogo teže sa drugom vrst...

Sve stvari u našem životu, koje stvaramo dugo vremena i s mnogo energije, stvorene su u pijesku. Trajni su samo naši odnosi s ljudima. Prije ili kasnije doći će talas i odnijeti ono što smo sagradili s tolikim trudom. Kada se to dogodi, moći će se smijati samo oni koji će se imati s kime držati za ruke.

Prošlost je prošlost i ne možemo je promijeniti. Ovo sada je jedini trenutak koji možemo da iskusimo. Duboko u središtu moga bića je beskonačno dobro i zahvalnost. I sada dozvoljavam da mi ta zahvalnost preplavi srce, tijelo, um, svijest, čitavo moje biće. Ona se širi od mene, u svim pravcima, dodirujući sve u mom svijetu i vraća mi se, kroz još stvari na kojima treba da budem zahvalna. Što više zahvalnosti osjećam, sve sam svjesnija da su njene zalihe neiscrpne. Nijeste ovdje da se dopadnete drugima ili da živite na njihov način. Možete da živite samo na svoj način i da idete samo svojim putem. Došli ste da ispunite sebe i da izrazite ljubav na najdubljem nivou. Ovdje ste da učite i da napredujete i da apsorbujete i projektujete milosrđe i razumijevanje. Kada napustite planetu, nećete ponijeti sa sobom svoju vezu, svoj automobil, svoj račun u banci ili svoj posao. Jedino što ćete ponijeti je vaša sposobnost da volite!

Svaki razgovor o smrti mene uozbilji, uzbudi, zaustavi u mjestu, i nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da o tom razgovaram uzgred, olako i neobavezno. Sve mi se čini da čovjek treba da se izuje kad stupa na to područje, da digne misli a spusti glas, i da bira riječi, ako već ne može da ćuti. To poštovanje našeg odlaska sa svijeta meni ne dolazi od onog bauka koji za nas ljude znači smrt, nego, naprotiv, od života samog i od moje velike ljubavi prema njemu.

Najbolji lijek za sve one koji se plaše, usamljeni su ili nesrećni, jeste da izađu napolje, negdje gdje mogu biti sasvim sami sa nebom, prirodom i Bogom. Jer jedino onda čovjek osjeća da je sve onako kako treba da bude i da Bog želi da vidi ljude srećne, usled jednostavne ljepote prirode. Sve dok to postoji - a to će sigurno uvijek tako biti - znam da će uvijek biti utjehe za svaku tugu, ma kakve bile okolnosti. I čvrsto vjerujem da priroda donosi utjehu svim nedaćama.

Čudo života možemo istinski razumjeti jedino ako dopustimo da se dogodi nešto neočekivano. Svakoga dana Gospod nam daruje - zajedno sa suncem - jedan trenutak kada je moguće izmijeniti sve ono što nas čini nesrećnim. Svakoga dana nastojimo da obmanemo sami sebe kako nijesmo prepoznali taj trenutak, kako on ne postoji, kako je današnji dan istovjetan jučerašnjem i kako će biti jednak sjutrašnjem. Ali, onaj ko obrati pažnju na dan koji traje, otkriva čarobni trenutak. On može biti sakriven u času kad izjutra otključavamo vrata, u onoj kratkotrajnoj tišini koja naglo nastupi poslije ručka, u hiljadu i jednoj stvari koje nam izgledaju isto. Taj trenutak postoji - trenutak kad nas sva snaga zvijezda namah prožme i omogući nam da činimo čuda. Sreća je ponekad blagoslov, ali najčešće osvajanje. Čarobni trenutak koji se javlja svakoga dana pomaže nam da se mijenjamo, navodi nas da se upustimo u potragu za svojim snovima. Patićemo, preživljavaćemo teške časove, suočićemo se s mnogim razočaren...

Meni je jedino stalo do toga da volim svijet, da ga ne prezirem, da ne mrzim ni svijet, ni sebe, da na nj, na sebe i na sva bića mogu da gledam sa ljubavlju i sa divljenjem i sa strahopoštovanjem.

Išao sam ulicom, kad me zaustavi prosjak, oronuli starac. Upaljene, suzne oči, pomodrele usne, odrpane rite, nečiste rane. O, kako je bijeda bezobrazno oglodala to nesrećno stvorenje. Pružio mi je crvenu, oteklu, prljavu ruku... Ječao je, vapio za pomoć... Počeo sam da preturam po džepovima... Ni novčanika, ni časovnika, čak ni maramice... A prosjak je čekao... I njegova ispružena ruka lako se njihala i podrhtavala. Izgubljen, zbunjem, krepko sam stegao tu prljavu, drhtavu ruku.. "Ne zamjeri, brate; nemam ništa, brate". Prosjak zaustavi na meni svoje upaljene oči; njegove se modre usne osmjehnuše - i on sa svoje strane stisnu moje hladne prste. “Šta ćeš, brate, - promrsi on - i na tome ti hvala. I to je milostinja, brate”. Shvatih, da sam i ja dobio milostinju od svoga brata. 

U današnje vrijeme, samoća je sušta potreba. Aristokratizam duha. Samo u samoći se može izgrađivati ličnost, uživati u muzici, dobroj knjizi, u dugim šetnjama, u prirodi… Kultura gomile ne priznaje ličnost, posebnost, individualitet. Ni kvalitet. Gomila ima samo jedno, najčešće iz određeneg centra (partijskog, institucionalno religijskog, struktura vlasti, društveno važećeg…) nametnuto mišljenje, jedan pogled; uvijek je isključiva, nasilna. Masa ljudi je uvijek nenaklonjena svakome izvan nje, svakom pojedincu. Ako pažljivo posmatramo ljude koje u svakodnevnom životu smatramo za mirne, dobre, primijetićemo da oni kad su sami ili kad se nalaze u “svom“ društvu, ponašaju mnogo drugačije, bolje, nego onda kad se nalaze u masi. Svako je barem jednom u životu imao iskustvo da u susretu sa nervoznim, bijesnim, negativnim ljudima, i sam postane neraspoložen. I oni veoma mirni ljudi, nimalo zli, iznenada postanu bijesni kada su u takvoj, bijesnoj gomili. A kada ih kasnije pitate zašto su bili ...

Jednog dana pročitah jednu knjigu i cio život mi se promijenio. Još na prvim stranicama osjetih moć knjige toliko da mi se učini kako mi se tijelo od stolice i stola za kojim sam sjedio odvojilo. No, uprkos osjećaju da mi se tijelo odvaja od mene samog, kao da je moje biće potpuno i kao nikad do tada bilo na toj stolici za stolom, i ne samo u mojoj duši, knjiga je svoj uticaj pokazivala u svemu što me sačinjavalo. Toliko moćan uticaj da sa stranica koje sam čitao, osjetih kako mi u lice šikljaju svjetlosni zraci: Svjetlost koja je istovremeno i pročišćavala i pomućivala svu moju svijest. Pomislih kako ću sa tom svjetlošću iznova stvoriti sebe, osjetih da ću sa ovom svjetlošću skrenuti sa puta, u toj svjetlosti zapazih sjenu života koji ću kasnije upoznati i kojem ću se kasnije približiti.

Zavist je kao korov, dovoljno je da je pustiš da se rasprostre na jednoj tački, odmah će naseliti cijelo srce. Ne uvija se oko njega kao bršljan, već ga buši oštrim vrhovima. Ona je ta koja upravlja našim riječima i našim djelima. Sve ono što stoji između neke sitne kletve, naizgled nevine, i nasilja njen je plod. Zavist ima moć razarajućeg otrova i sposobnost prilagođavanja jednako ubistvenog virusa.Uništava sve oko nas ali i nas same, stvarajući nesreću. I nije dovoljna vjera, nijesu dovoljne dobre namjere. Da bi smo je držali dalje od sebe valja biti stalno na oprezu. Ispitivati sebe, svoje misli, pokrete srca, čak i one koji su naizgled najneviniji...

Negdje duboko zapretena u djetinjem biću leži jedna ćelija u kojoj tinja besmrtnost. A odmah do nje, u neposrednom susjedstvu, druga ćelija u kojoj drijema smrt. One žive u dobrim susjedskim odnosima. I naizmjenice se javljaju, oglašuju se iz dubine - naša vječita popudbina i naši stalni saputnici, od početka do kraja. Njihov naizmjenični dvopjev jeste predivo našeg života.

Moja je duša moj drug koji me tješi u bijedi i nedaćama života. Onaj koji ne pronađe čovječno vođstvo u samome sebi, iščeznuće u očajanju. Život se pomalja iz unutrašnjosti, on ne dolazi iz okoline. Ljudi teže zemaljskim stvarima, a ja oduvijek čeznem za zagrljajem tvrđave ljubavi koja će me pročistiti svojom vatrom i odagnati nečovječnost iz mojega srca.

Ono dno, ono finalno dno koje treba tražiti ne nalazi se izvan nas, ne nalazi se ni u kakvom narodu, ni u kakvom kolektivu, i ni u kakvom predavanju onome što je izvan nas. Ono se nalazi duboko u nama. Penjanje u visine, nije ništa drugo nego spuštanje do najdubljeg dna vlastitog bića. I tu je konačna istina. 

Mi smo zarobljenici u svijetu (kao u jajetu). Mi smo u svijetu zatvoreni, zatim je ključ bačen i zaboravljen. Sami svijet ne možemo otvoriti. Iz njega ne možemo izići bez nečije pomoći. Potreban nam je neko spolja da ključ nađe, da nas izvede iz zarobljeništva. Otuda veliki učitelji saznanja, gurui, tutori nove svjesnosti, odatle najzad Hristos, Spasitelj, Mesija. Istina je, zapravo da taj ključ nije van nas, taj ključ kojim smo zabravljeni u nama je. Mi to ili ne vidimo iz lijenosti duha, iz straha da nas takvo saznanje ne primora i ne obaveže na traganja koja nam se čine i opasnim i teškim, ili zbog toga što nas privid naše situacije nagoni da ključ smatramo izgubljenim van nas, jer sama logika zatvaranja govori nam da smo zatvoreni u nečemu i da to nešto mora spolja biti zatvoreno. Ključ, u stvari, ključ istine, ključ saznanja, ključ našeg bića, ključ svijeta, nalazi se duboko u nama. A učitelji, tutori, oni koji nam otvaraju oči, ne otvaraju nam oči za ključ skriven van nas, oni n...

Kada u životu imaš konkretan cilj i plan i trudiš se da to i ostvariš, tada svoj život možeš graditi kao piramidu. Svaki dan jedan kamen. I kada pri svakoj odluci imaš u vidu cijelu piramidu, ti sa svakim sljedećim kamenom jačaš samog sebe. Uvijek ćeš znati zašto nešto radiš. To tvom životu daje snagu da prevaziđeš bilo koju prepreku.

Inteligencija bez ljubavi čini te nemoralnim. Pravednost bez ljubavi čini te nemilosrdnim. Uspjeh bez ljubavi čini te arogantnim. Bogatstvo bez ljubavi čini te pohlepnim. Ljubaznost bez ljubavi čini te servilnim. Siromaštvo bez ljubavi čini te ogorčenim. Ljepota bez ljubavi čini te praznim. Autoritet bez ljubavi čini te tiraninom. Posao bez ljubavi čini te robom. Jednostavnost bez ljubavi oduzima ti vrijednost. Molitva bez ljubavi čini te introvertiranim. Zakon bez ljubavi pokorava i ponižava. Politika bez ljubavi čini te egoistom. Diplomatija bez ljubavi čini te licemjernim. Vjera bez ljubavi čini te fanatikom. Moral bez ljubavi pretvara se u mučenje. Život bez ljubavi jednostavno…. nema smisla…

Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvatao gdje treba tražiti prave izvore radosti i smisla. Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija. Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrećni. Ljepota nije ništa, vidio sam lijepe muškarce i lijepe žene koji su bili nesrećni uprkos svojoj ljepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako osjeća; bilo je bolesnika punih volje za životom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje. Ali sreća je uvijek bila tamo gdje je neko umio da voli i živio za svoja osjećanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome ...

Emil Kue, rodonačelnik liječenja autosugestijom, dokazao je da glavna ljudska sposobnost nije volja, već mašta, imaginacija. Imaginacija je snažnija od volje i nezavisna od nje. Ako zamislimo da smo opušteni, to ćemo i biti, a ako upotrijebimo snagu volje, postaćemo još napetiji. Ako pođemo na spavanje i stalno se voljno upinjemo da zaspimo, dočekaćemo jutro budni. Ako se opuštimo i prepuštimo snu „da sam dođe“, zaspaćemo veoma brzo. Prema Hermesu Lou, a kako to kaže i zvanična fizika, ništa nije nepokretno – sve vibrira, sve je vibracija. Na primjer, ukoliko predmet A vibrira na frekvenciji od 4000 titraja u sekundi, a predmet B vibrira na 1000 titraja u sekundi, oni neće biti usklađeni. Da bi bili u harmoniji, potrebno je navesti ih da vibriraju na istoj frekvenciji. Isto tako, osobe koje vibriraju na različitim frekvencijama, neće biti simpatične jedna drugoj. Kada ljudska bića misle, ili koriste svoju moć imaginacije, ona počinju da vibriraju na frekvenciji koja je isto...

"U životu, dragi moj prijatelju, nije riječ o tome da osvojite što je moguće veći broj žena, jer je to samo spoljašnji uspjeh. Riječ je, prije svega, o tome da njegujete sopstvene visoke zahtjeve, jer se u njima ogleda mjera vaše lične vrijednosti".(Kundera) Jeste da Kundera ovdje stvari posmatra iz muške perspektive, ali ništa se u suštini ne bi promijenilo ni da se uloge zamijene, pa da se stvari gledaju iz ženskog ugla. Naprotiv, čak bi, možda, u nekom smislu bilo i svrsishodnije. Andrić na jednom mjestu kaže da ga je životno iskustvo naučilo da nečiji karakter može procijeniti na osnovu toga koliku ulogu seks igra u njegovom životu - što mu je seks na visočijem mjestu, to mu je karakter na nižem. Istina, Andrić kaže i to da ne zna zašto je to tako, ali da, po svemu onome što mu životno iskustvo govori, tako jeste. Naravno, ne može se sve što neko kaže, ma koliko mudar bio, uzeti kao aksiom, ali ne treba zaboraviti da je Andrić bio izvanredan posmatrač i poznavala...

Od mnogih svjetova koje čovjeku nije poklonila priroda već ih je stvorio njegov vlastiti duh, najveći je svijet knjiga. Ispisujući prva slova na školskoj tabli i pokušavajući da čita, svako dijete čini zapravo prve korake ka jednom vještačkom i neobično složenom svijetu za čije upoznavanje i usavršavanje pravila igre jedan ljudski život nije dovoljan. Bez riječi, bez tekstova i knjiga, nema istorije, i ne postoji pojam čovječanstva. Ako neko želi da pokuša da se na malom prostoru, u kući ili sobi, uključi u istoriju ljudskog duha i usvoji je, to može postići jedino u obliku izbora knjiga. Mi smo, doduše, uvjereni da bavljenje istorijom i istorijskom mišlju krije razne opasnosti, a u poslednjim decenijama naši su osjećaji izražavali snažan revolt protiv istorije, ali, upravo samo kroz ove revolte mogli smo da naučimo kako odricanje novih porobljavanja i zaposjedanja duhovnih nasljeđa našeg života i mišljenja još uvijek ne izražava našu čednost. Kod svih su naroda riječi i spisi neš...

Nikada, ali baš nikada na gubimo one koje volimo. Oni nas prate, ne nestanu iz naših života. Samo se nađemo u odvojenim sobama. Ja ne mogu vidjeti što je u prednjem vagonu, ali i u njemu ljudi putuju isto kada i ja, i vi i svi ostali. To što ne možemo razgovarat s njima, ili što ne znamo što se događa u njihovom vagonu, to uopšte nije važno; oni su tamo. Tako je i ono što zovemo “život” samo voz s puno vagona. Nekada smo u jednom, nekada u drugome. A nekada i prelazimo iz jednoga u drugi, na primjer kada sanjamo ili kada dopustimo da nas ponese čudo.

Upravo se u tome sastoji božanska snaga ljubavi, o kojoj ne prestaje da se pjeva i govori, što se u svakom trenutku ponovo uspostavljaju divna svojstva voljenog objekta, izgrađuje se u najsitnijim pojedinostima, obuhvataju u cjelini, danju se ne smiruje, noću se ne odmara, ushićuje se sopstvenim djelom, već znano se uvijek otkriva kao novo, jer se u svakom trenu ponovo rađa u svojoj najzanosnijoj djelatnosti. Jeste, slika voljenog bića nikada ne stari, jer je svaki tren njen čas rođenja.

Stajao je kraj mora, pružao ruke i obožavao zvijezdu, sanjao je o njoj i ka njoj upravljao svoje misli. Ali je znao, ili je mislio da zna, da čovjek ne može da zagrli zvijezdu. Smatrao je svojom sudbinom to što voli zvijezdu bez nade u ispunjenje, i na toj misli sazdao cijeli jedan životni spjev o odricanju i nijemoj, vijernoj patnji koju bi trebalo popraviti i pročistiti. Ali, svi su mu snovi bili okrenuti zvijezdi. Jednom je opet stajao noću kraj mora, na visokoj hridi, i gledao ka zvijezdi i izgarao od ljubavi prema njoj. I, u trenutku najveće čežnje, skočio je i bacio se u prazninu, prema zvijezdi. Još u trenutku skakanja, pomislio je munjevito: "Pa, to je nemoguće!" I, pao je dolje na obalu i smrskao se. Nije znao da voli. Da je u onom trenutku kada je skočio imao duševne snage da čvrsto i pouzdano vjeruje u ispunjenje, poletio bi visoko i spojio se sa zvijezdom.

Svako pitanje izokrenuta je projekcija odgovora koji u sebi nosimo. Svaka tajna, s čijim se odgonetanjem mučimo, samo je fotografski izokrenuta projekcija neke naše unutrašnje istine.

U poslednje vrijeme se od pjesnika očekuje - a neki mladi pjesnici na to pristaju - da odbace upravo ono što ih čini pjesnicima: dušu koja umije da se uzbudi, sposobnost da se zaljube, da vole i izgaraju, da sebe poklanjaju i žive u svijetu emocija, da dožive neslućena i natprirodna iskustva: treba da omrznu ono što je najvrjednije u njima, baš toga treba da se stide i da se brane od svega što može da se nazove "sentimentalnim". Pa, dobro, nek im bude, ali ja na to ne pristajem, meni su moja osjećanja draža od svih cinizama ovoga svijeta... Ne odbacujem i ne mrzim sentimente ni sentimentalnost, naprotiv, pitam se: od čega živimo, gdje spoznajemo život ako ne u našim osjećajima? Šta će mi pun novčanik, solidan račun u banci, lijepo ispeglano odijelo, jedna lijepa djevojka, ako ništa ne osjećam, ako moju dušu ništa ne pokreće?... Osjećajnost, nježnost i duša koja lako vibrira, to je ono čime sam ja obdaren i na tome treba da zasnujem svoj život. Da sam računao na snagu s...

Što duže živim, sve više uviđam koliko je stav bitan u životu. Stav je za mene važniji od činjenica. Važniji je od prošlosti, zatim od obrazovanja, novca, prilika, neuspeha, talenta ili veština. On čini kompaniju... crkvu... dom. Izuzetna je stvar to što imamo svakodnevnu priliku da izaberemo stav za taj dan. Ne možemo promijeniti ono što je neizbježno. Jedino što možemo da uradimo je da radimo ono što možemo. Da igramo na jedinoj žici koju imamo, a to smo mi sami. Ubijeđen sam da život čini 10% onoga što mi se dešava i 90% onoga kako na to reagujem. A to je slučaj i sa vama... odgovorni smo za svoje stavove.

Besmrtan sam. Moja besmrtnost je nužna jednom činjenicom da Bog neće htjeti da zauvijek ugasi plamen ljubavi koji se zapalio za njega u mom srcu.

Zakon privlačenja jeste zakon ljubavi i to je svemoćni zakon koji sve održava u harmoniji, od nebrojenih galaksija do atoma. On djeluje u svemu i na sve u univerzumu. A taj zakon djeluje i u vašem životu. Ako hoćemo da upotrijebimo univerzalne termine, zakon privlačenja kaže: slično privlači slično. Jednostavno primijenjeno na vaš život, to znači sledeće: ono što date, to ćete primiti nazad. Ono što date, po zakonu privlačenja, upravo je ono što ćete privući nazad ka sebi. Svaka akcija davanja stvara suprotnu reakciju primanja, i ono što primite uvijek je adekvatno onome što ste dali.To je fizika i matematika univerzuma. Dajte pozitivnost, primićete pozitivnost; dajte negativnost i to je ono što ćete zauzvrat primiti. Dajte pozitivnost i zauzvrat ćete primiti život pun pozitivnih stvari. Dajte negativnost i zauzvrat ćete primiti život pun negativnih stvari. A kako dajete pozitivnost ili negativnost? Kroz svoje misli i svoja osjećanja! U svakom trenutku, vi dajete ili po...